Šta se krije iza fraza ‘rat u Iranu’ i ‘kult žrtvovanja’

Već više od mjesec dana svjedoci smo agresije Sjedinjenih Američkih Država i Izraela na Islamsku Republiku Iran. Ova agresija ima ogromne implikacije na cijeli svijet i svako je, barem kroz cijene goriva, osjetio njene posljedice.

Uz te ekonomske posljedice, također vrtoglavo, dešavaju se promjene koje utječu i na naše posmatranje i razumijevanje svijeta.

Za vrlo kratko vrijeme uočavaju se pojave i fenomeni koji su do prije nekoliko mjeseci bili nezamislivi ili se o njima raspravljalo samo na analitičkoj i teorijskoj ravni. Takav je slučaj sa teorijom o gubitku američke dominacije u svijetu – multipolarni umjesto unipolarnog poretka moći u svijetu. Tu je također i fenomen američke, pa i izraelske vojne nepobjedivosti, koji do prije mjesec i nešto dana niko, ni u primisli, nije dovodio u pitanje. Sljedeće je gubitak američkog ugleda i autoriteta u svijetu, pa čak i kod najbližih saveznika. Sama činjenica da američki Predsjednik, prema The Washington Postu, u toku dana iznese u prosjeku šest laži, što je nezabilježeno u američkoj historiji, govori o kakvoj devalvaciji američkog ugleda se radi.

O gubitku ugleda Izraela u tom kontekstu izlišno je i govoriti. Ono što je cionistički režim sa svojim genocidom u Gazi, a sada i agresijom na Iran i Liban, učinio svome statusu u međunarodnom javnom mnijenju, a sve više i u političkim krugovima svijeta bilo je nezamislivo prije genocida u Gazi i posebno prije agresije na Iran i Liban i ratnih zločina koje je i tamo počinio.

I pošto su ovo konkretne pojave kojima neposredno svjedočimo u realnom vremenu, mada sa nevjericom, prihvatamo ih kao realnost na koju se sa oprezom navikavamo.

Kada je u pitanju Iran, tu je posebno mnogo nepoznanica, nedoumica, predrasuda i neznanja koja su se pokazala u veoma kratkom vremenu. Mogućnost da Islamska Republika odolijeva, pa čak i parira američko-izraelskoj agresiji na ovakav način i ovoliko vremena bila je nezamisliva za većinu posmatrača, analitičara, raznih stručnjaka, eksperata i inih koji se ovih dana utrkuju da nam objasne šta se uistinu dešava sa svijetom u kojem živimo.

I u pogledu Irana također prihvatamo ono čemu svjedočimo, a to je da se ta zemlja prilično uspješno odupire najmoćnijoj „armadi“ na svijetu i čak da u tom otporu pokazuje zavidnu inicijativu i vještinu.

Međutim ono što se teško mijenja, unatoč činjenicama i svjedočanstvima, jeste narativ koji u javnom prostoru prati ovu agresiju bez presedana. Narativ je naravno način na koji se opisuje američko-izraelska agresija na Islamsku Republiku Iran kroz medije, diskurs, komentare, vijesti kao i u svakodnevnom govoru. Narativ ne iznosi gole činjenice nego uvijek bira šta će istaknuti, šta će izostaviti, kako će definisati događaj i, samim time, kakvo će mu značenje dati. Narativ se naravno kreira kroz politiku, medije i propagandu i mi ga uglavnom nesvjesno prihvatamo kao nešto što se podrazumijeva.

Ovdje želim ukazati na dvije sintagme koje se mnogo koriste u narativu kada se govori o tekućoj agresiji na Islamsku Republiku Iran. Jedna je već postala dominantna na vijestima, u izvještajima, komentarima, stavovima političara i analitičara, a druga se odnosi na razumijevanje iranskog otpora i služi kao jedno od ključnih objašnjenja iranske otpornosti. To su sintagme „Rat u Iranu“ i „Kult žrtve“ ili „žrtvovanja“.

Prvo u Iranu se ne vodi nikakav rat, nego je na jednu suverenu i nezavisnu zemlju izvršena ničim izazvana agresija. Sjedinjene Američke Države i Izrael su, usred pregovora, izvršile agresiju na Islamsku Republiku Iran. Pri tom su već prvog dana agresije počinile brojne ratne zločine kojima će se, nadamo se, nekada baviti međunarodni sudovi. 

Zašto je ovo bitno? Zato što u međunarodnim konvencijama i pravu postoji razlika između rata i agresije koja je veoma bitna. Jer kada kažete „rat u Iranu“, to vas neminovno upućuje na to da se na teritoriji Irana vode neki sukobi između određenih zaraćenih strana. Međutim bjelodano je da se na teritoriji Irana ne vode nikakvi klasični sukobi, niti rat, nego da je ta zemlja izložena neselektivnom i nemilosrdnom granatiranju izvana i agresiji od strane Amerike i Izraela.

Mi u Bosni i Hercegovini najbolje znamo koliko je bitno praviti razliku između pojmova rat u Bosni i agresija na RBiH. Sintagmom rat u Bosni upravo se namjeravao nametnuti stav da je to neki unutarnji, građanski rat s kojim agresor izvana nema nikakve veze i da se ne radi o agresiji na suverenu i nezavisnu zemlju.  

Jer, prema definiciji iz Rezolucije broj 3314 Generalne skupštine UN, od 14. decembra 1974. godine (član 1), agresijom se smatra „upotreba oružane sile jedne države protiv suvereniteta, teritorijalne cjelokupnosti ili političke nezavisnosti druge države, odnosno na bilo koji drugi način koji nije u saglasnosti sa Poveljom UN, kako to proističe iz ove definicije“.

Za javnost, i posebno za neke političare u Bosni i Hercegovini koji su, pokušavajući ostati neutralno korektni, osuđivali iranske udare na američke baze u susjednim zemljama kao napad na arapske zemlje, treba posebno navesti tačku šest ove Rezolucije u kojoj se kaže da agresija podrazumijeva i „radnje jedne države koja svoju teritoriju stavi na raspolaganje drugoj državi – da bi je ova koristila za izvršenje akta agresije protiv treće države.“ Dakle, prema Rezoluciji UN, zemlje koje su dozvolile da Amerika koristi svoje vojne baze na njihovim teritorijama za agresiju na Iran su saučesnice u agresiji.

Na taj način sintagma „rat u Iranu“ je namjerno zamagljivanje činjenica i otupljivanje oštrice osude protiv agresije i, što je značajnije, to je pokušaj da se već sada u opisu događaja izbaci ime Amerike i Izraela koji su najodgovorniji za globalnu krizu u kojoj smo se našli.

Druga sintagma je „kult žrtvovanja“ koja se pripisuje Irancima kao sljedbenicima šiitskog mezheba u islamu. Želi se, prilično nespretno, ukazati da su Iranci posebno spremni žrtvovati se za svoje ciljeve, u ratu ili šta već, a da se pri tome ne objašnjava kakav je to „kult“ i kakvo je to „žrtvovanje“.

Začuđujuće je da tu sintagmu, pored zapadnih analitičara, što je za njih i razumljivo, izdašno koriste i muslimanski intelektualci. Sama sintagma „kult žrtvovanja“ je upitna, jer riječ kult, iako u osnovi ima neutralno značenje, vrlo često ima i pejorativno značenje koja ukazuje na nešto negativno. Tu je i riječ žrtvovanje koja ima konotaciju prinošenja žrtve koja, u tom slučaju, nema slobodu izbora i odlučivanja.

Međutim svima, a posebno muslimanskim intelektualcima, je poznato da u islamu, da u Kur'anu, postoji šehadet i da među muslimanima ne postoji nikakav kult, nego da postoji kultura šehadeta.

Šehadet kao vrhunsko svjedočenje Božijeg Jedinstva svojim životom je nešto što je Kur'an, što je islam uzdigao na pijedestal vrhunske vrijednosti, vječnog života i najvišeg ideala. Kultura šehadeta je  jedna od temeljnih vrijednosti islama i muslimana o kojoj nije potrebno posebno govoriti. Razlika je samo u tome koliko muslimanski narodi kultiviraju i održavaju kulturu šehadeta koja je nesalomljiva brana svakom agresoru i uzurpatoru.

Tačno je, Iranci posebno, temeljito, institucionalno i kontinuirano njeguju kulturu šehadeta zbog svoga pijeteta prema šehidima Kerbele i posebno Poslanikovom unuku, imamu Husejnu. Ali ne radi se ni o kakvom kultu ili nečemu sličnom što može izgledati kao nešto strano i zastrašujuće. Spremnost na šehadet u borbi protiv nepravde i nasilja je ono što pokazuju Iranci odupirući se nemilosrdnoj agresiji najveće svjetske i regionalne sile, a ne nekakav „kult žrtve“ .

Jednostavno stvari treba nazivati pravim imenom.