Kad vlast sudjeluje u zločinu to mijenja njegovu narav: Slučaj Ahmići

Danas se navršava 33 godine od masakra u Ahmićima, kada su jedinice Hrvatskog vijeća obrane, Džokeri i Maturice, u toku jednog dana, ubile 116 bošnjačkih civila.

Aktuelni predsjednik Hrvatske Zoran Milanović nikada nije posjetio Ahmiće, iako je 2021. obišao spomenik Osmica, posvećen hrvatskim žrtvama. Milanović je kasnije te godine kazao o Ahmićima: “To je trebala biti vojna operacija za probijanje blokade na cesti. Završila je moralno katastrofalno za hrvatsku stranu.” Dodao je i da su “Hrvati tamo bili okruženi 400 dana kao zvijeri”.

Predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović je 2018. posjetila Ahmiće. I ona se, kao i Milanović, odlučila da ih uokviri: posjetila je Ahmiće i Križančevo selo.

“U Ahmićima i Križančevom Selu iskazala sam pijetet prema žrtvama rata u Srednjoj Bosni. Moramo učiniti sve da nijedna majka više nikada ne oplakuje dijete ili supruga izgubljenog u ratu na ovim prostorima”, poručila je.

Premda je posjetom Ahmićima Grabar-Kitarović Ahmićima manifestovala bolji stav od Milanovićevog, njen pokušaj da usputno, na suptilan način, izjednači zločin u Ahmićima sa onim u Križančevom selu blago rečeno je suvišan.

U metafizičkom smislu, svi su zločini isti. U suri El-Maide, njenom 32. ajetu se npr. kaže: “Ako neko ubije nekog koji nije ubio nikog, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini - kao da je sve ljude poubijao.”

Dakle, na metafizičkoj ravni ukida se kvantitativna razlika i ubistvo jednog čovjeka izjednačava se sa ubistvom čovječanstva.

Međutim, na drugom mjestu u Kur’anu, gdje se razmatra krivičnopravni, a ne metafizički aspekt ubistva, vidimo na djelu drugi rezon: “O vi koji vjerujete! Propisuje vam se odmazda za ubijene: slobodan za slobodnog, rob za roba, žena za ženu.” (El-Bekare, ajet 178.)

Dakle, ako se vrši odmazda, naknada za jedan život može biti samo jedan život, a nikako dva, tri ili više. Ni u kojem slučaju - cijelo čovječanstvo. Prema tome, ako neko ubije nekog, u krivičnopravno smislu, to nije kao da je sve ljude poubijao. Nisu sva ubistva ista, niti su svi zločini isti.

Međunarodno krivično pravo se zasniva upravo na polaznoj tezi da svi zločini nisu isti i da postoje bitne razlike među njima. Na osnovu toga, sudije klasificiraju zločine i donose različite kazne osuđenicima.

Genocid je, u hijerarhiji zločina, iznad Zločina protiv čovječnosti (ubistvo, istrebljenje, porobljavanje, deportacija, zatvaranje, mučenje, silovanje, itd). 

Istrebljenje je zločin teže prirode od ubistva kao zločina protiv čovječnosti.

Ubistvo, kao zločin protiv čovječnosti, je zločin teže naravi od zatvaranja i deportacije, itd.

Zločini protiv čovječnosti se, po svojoj naravi, razlikuju od Teških povreda Ženevskih konvencija iz 1949. u koje spadaju: hotimično lišavanje života; mučenje ili nečovječno postupanje, uključujući biološke eksperimente; hotimično nanošenje velikih patnji ili teških povreda tijela ili zdravlja, itd.

Ako je, na prvi, pogled jasna razlika između ubistva i deportacije, u čemu je razlika između ubistva, kao zločina protiv čovječnosti, i hotimičnog lišavanja života, kao teške povrede Ženevskih konvencija?

Objašnjenje je vrlo jednostavno: u prvom slučaju sudjeluje vlast, u drugom - ne.

Haški tribunal strogo razdvaja genocid i zločine protiv čovječnosti od drugih po tome što se ovi prvi čine u okviru rasprostranjenog ili sistemskog napada na civilno stanovništvo. Taj napad, kao okvir zločina protiv čovječnosti, mogu organizirati i grupe koje nisu na vlasti (npr. NDSAP i SA do 1933.), ali ga uglavnom organiziraju državne ili paradržavne vlasti.

U predmetu Kupreškić i drugi, u kojem je Haški tribunal prvi put procesuirao zločin u Ahmićima, sudije daju značajan doprinos definiciji zločina protiv čovječnosti, oslanjajući se, uz ostalog, i na presudu Vrhovnog suda britanske okupacione zone u Njemačkoj u slučaju Weller.

U njemačkom Mönchengladbachu, 1940. godine 16 Jevreja je po naredbi vlasti živjelo u jednoj kući. Jedne večeri, u maju 1940, u kuću su provalila tri lica. Jedan od njih je bio pripadnik SS-a Weller. On je te večeri bio u civilnoj odjeći; drugi i treći provalnik su nosili uniforme SA odnosno njemačke mornarice. Provalnici su najprije svim jevrejskim ukućanima naredili da siđu u podrum, a onda su ih izvodili jednog po jednog i fizički zlostavljali u kuhinji kuće.

Nakon što je slučaj prijavljen Gestapou, desilo se nešto neočekivano: šef Gestapoa je kazao da je riječ o izolovanom incidentu, koji ovo tijelo vlasti ne odobrava. Weller je čak priveden u stanicu, gdje ga je šef lokalne NSDAP ukorio. Također, Weller je posvjedočio da je tada morao platiti 20 njemačkih maraka, kako bi izbjegao kaznu zatvora u trajanju od najmanje dva mjeseca (što je bila uobičajena kazna za nanošenje tjelesnih povreda tada).

Nakon 1945, Općinski sud u Mönchengladbachu je osudio Wellera na 18 mjeseci zatvora za nanošenje teških tjelesnih povreda. Ipak, po ovoj presudi, ne radi se o zločinu protiv čovječnosti, što Općinski sud dokazuje pozivajući se na to da se vlast ogradila od Wellerovog poteza.

Međutim, Vrhovni sud za britansku okupacionu zonu poništio je presudu Općinskog suda, te je u novom postupku osudio Wellea za zločin protiv čovječnosti.

Vrhovni sud je ocijenio da verbalna ograda Gestapoa i verbalni ukor, koji je šef NSDAP uputio Welleru, zapravo nije prava ograda od zločina. Vrhovni sud je postavio pitanje - šta bi se desilo da Weller i dvojica sudionika nisu premlatili 16 Jevreja, već 16 Nijemaca, da li bi i tada bio dovoljan samo ukor? Ne bi, naravno. Weller bi u tom slučaju bio osuđen na zatvorsku kaznu. Zato Vrhovni sud zaključuje da su se nacističke vlasti mogle ograditi od Wellerovog postupanja samo da su ga osudile na zatvorsku kaznu. Time što njegov zločin nisu kaznile adekvatno one su, na određen način, odobrile.

”Da se ovo djelo uklapa u progon Jevreja koji je sprovodila država i partija vidi se iz činjenice da optuženi nije smatran krivično odgovornim na način koji bi odgovarao težini njegove krivice”, zaključuje Vrhovni sud u presudi. (Podvukao H. I.)

Narav Wellerovog zločina nam se otkriva tek kada razumijemo odnos državnog poretka prema njemu. Tek kad uzmemo u obzir da je nacistički režim provodio sistemski napad na jevrejsko civilno stanovništvo, te da je zbog toga odobrio Wellerovo zlodjelo, možemo shvatiti da je zločin o kojem je riječ - zločin protiv čovječnosti.

Na gotovo identičan slučaj nailazimo u presudi, koju je Haški tribunal izrekao Miroslavu Brali za sudjelovanje u masakru u Ahmićima. Ovaj periferni slučaj nam možda čak i bolje, nego centralni slučajevi, otkriva kako su vlasti Herceg-Bosne sudjelovale u zločinu u Ahmićima.

Bralo je, kao pripadnik HVO-a, nešto prije zločina u Ahmićima, u izoliranom incidentu ubio Esada Salkića u selu Nadioci nadomak Viteza. Vlasti tzv. Hrvatske republike Herceg-Bosne su ga zbog tog uhapsile i pritvorile u Kaoniku. Međutim, kako haške sudije navode, prema njemu se u pritvoru blago postupalo. Uživao je čak znatan stepen slobode: bilo mu je dopušteno čak da zlostavlja bošnjačke zatvorenike.

Zaštićeni svjedok B, inače Hrvat, kazao je da Bralo tih dana nikako nije mogao razumjeti zašto je u zatvoru. Njemu se činilo da ubistvo jednog Bošnjaka nije djelo koje vlasti Herceg-Bosne smatraju krivičnim i koje bi kaznile kao takvo. Time je, vele sudije, Bralo pokazao svijest da djeluje u kontekstu rasprostranjenog ili sistematskog napada na civilno stanovništvo.

A da je Bralo ispravno razumio kontekst, pokazao je dalje razvoj događaj. On je, naime, 15. aprila 1993, dan uoči napada na Ahmiće, pušten iz zatvora i to pod uslovom da, sa pripadnicima jedinice HVO-a Džokeri, sudjeluje u napadu na Ahmiće.

Prije napada na Ahmiće, Bralo je ponovo otišao u Nadioke, gdje je ubio tročlanu porodicu Salkić. Po sopstvenom priznanju, usmrtio je još jednog civila u Ahmićima, podmetnuo požar u brojnim kućama i minirao džamiju.

Uviđajući da su ovi zločini bili počinjeni u okviru šireg napada na bošnjačko civilno stanovništvo, Haški tribunal je Bralu osudio za zločin protiv čovječnosti.

Uz neposredne izvršioce, Haški tribunal je osudio i Darija Kordiću za progon i ubistvo, kao zločine protiv čovječnosti. Sudije su objasnile da je napad na Ahmiće isplaniran na nizu sastanaka, koji su održani popodne i uvečer 15. aprila, a u kojima je Kordić imao glavnu ulogu.

Žalbeno vijeće Tribunala je potvrdilo da je Kordić kao “odgovoran regionalni političar, planirao i podsticao zločine koji su se desili aprila 1993. u Ahmićima”.

U presudi Kordiću, navodi se da je i Miroslav Bralo prisustvovao jednom od sastanaka, u Bungalovu, gdje mu je dodijeljeno da vodi jednu od jedinica. Tako je dojučerašnji zatvorenik postao policijski komandat. To se moglo desiti samo zahvaljujući naravi političke strukture, na čijem je čelu bio Kordić.

Osim na metafizičkoj ravni, zločin u Ahmićima ne može se izjednačiti sa zločinom u Križančevom selu, pa ni onim u Trusini. U slučaju Križančevog sela i Trusine nije utvrđeno da su zločini počinjeni u okviru šireg sistemskog ili rasprostranjenog napada na civilno stanovništvo; nije utvrđeno da su to zločini protiv čovječnosti, kao što pokolj u Ahmićima jeste.

Pred Sudom BiH, bivši pripadnik 325. brdske brigade Armije RBiH Almir Sarajlić osuđen je da je “prilikom pripremljenog i unaprijed isplaniranog napada na linije HVO-a u Vitezu - Križančevom Selu, Šafradinu i Dubravici” ubio 12 vojnika koji su se predali.

Dakle, riječ o zločinu počinjenom u okviru napada na linije HVO-a, a ne u okviru napada na civilno hrvatsko stanovništvo. Stoga, Sud BiH Sarajlića nije proglasio krivim za zločin protiv čovječnosti. Isto važi i za niz presuda, koje je Sud BiH izrekao za zločin u Trusini: postoje presude za ratne zločine, ali ne i za zločine protiv čovječnosti.

Nijedan oficir ili pripadnik Armije RBiH nije osuđen za zločine protiv čovječnosti pred Haškim tribunalom, a koliko znam ni pred domaćim sudovima.

To znači da pred sudovima nije dokazano da su vlasti Republike Bosne i Hercegovine, na bilo kom nivou od državnog do lokalnog, vršile sistemski ili rasprostranjeni napad nad civilnim (nebošnjačkim) stanovništvom. Zločine protiv čovječnosti, pripadnici Armije RBiH mogli su počiniti samo u tom kontekstu. To što takav kontekst nije utvrđen otkriva presudnu političku razliku između zaraćenih strana u BiH.