Zašto Mjesec ponovo djeluje uvjerljivije od Zemlje

U vremenu kada planeta Zemlja izgleda sve nestabilnije, povratak na Mjesec pokazuje da čovječanstvo još uvijek teži velikim ciljevima. To je i cilj NASA-inog programa Artemis: vratiti ljude na Mjesec prvi put nakon više od pedeset godina i postaviti temelje za dugoročno prisustvo na njegovoj površini. Program, nazvan po Artemidi, grčkoj boginji Mjeseca i lova te Apolonovoj sestri blizanki, predviđa razvoj održive lunarne infrastrukture, testiranje novih tehnologija za istraživanje svemira i otvaranje puta budućim misijama prema Marsu.

Već prvi koraci misije Artemis II podsjećaju na vrijeme kada su milioni ljudi pratili svemirsku utrku kao najveći politički i medijski događaj epohe. Nije slučajno što se uz ovu misiju odmah lijepe slike, uzbuđenje, komentatori koji zaboravljaju profesionalnu distancu i publika koja s velikim zanimanjem prati čak i sitnice poput problema s toaletom. Artemis II jeste prva ljudska misija prema Mjesecu od 1972. godine, a s njom se vraća i osjećaj epohe u kojoj su se politika, tehnologija i televizija susretale u jednom kadru.

Apollo je bio spektakl s jasnim ciljem. Tokom Hladnog rata, slijetanje na Mjesec predstavljalo je tehnološki trijumf, ali i televizijski prijenos geopolitičke moći. Sjejdnjene Države tada nisu htjele tek pobijediti Sovjetski Savez u toj utrci; htjele su da to cijeli svijet vidi. Današnji Artemis program nema tu jednostavnost, jer je nastao u vremenu bez jednog glavnog protivnika, ali s mnoštvom prijetnji, ratova, budžetskih lomova i unutrašnjih kriza. Zato i njegova simbolika djeluje drukčije. Apollo je pokazivao moć. Artemis treba pokazati da moć još može proizvesti upečatljivu sliku.

Prema često citiranim, ali osporavanim starijim procjenama, NASA-ina ulaganja u eri Apolla donosila su američkoj ekonomiji višestruke povrate, u nekim studijama i oko sedam dolara na svaki uloženi dolar, a veliki svemirski programi su poticali razvoj tehnologija koje su kasnije postale dio svakodnevnog života. Metodološke zamjerke na stranu, svaka kritika koja to zanemaruje jednako je selektivno nedostatna kao i nekritično slavljenje. 

Kada je riječ o programu Artemis, iako je još rano za konačne procjene njegovog ekonomskog učinka, očekivanja su da će, kroz razvoj novih materijala, automatizacije i sistema za održiv boravak u svemiru, otvoriti nove mogućnosti za tehnologije i industrije na Zemlji. Planira se da Artemis potakne saradnju između državnih i komercijalnih aktera, dok se dugoročno očekuje pozitivan uticaj na privredu, obrazovanje i inovacije, slično onome što se dogodilo s programom Apollo.

Pa ipak, jedna gotovo nevjerovatna činjenica najbolje pokazuje razliku između Apolla i Artemisa: svih dvanaest ljudi koji su hodali po Mjesecu unutar vremenskog perioda od samo 41 mjeseca, od jula 1969. do decembra 1972. godine. Nakon toga je uslijedila praznina duga više od pola stoljeća. Upravo ta praznina danas budi nostalgiju za vremenom kada je budućnost djelovala kao zajednički i organizirani javni projekt, a ne kao povremeni medijski događaj.

Pitanje smisla i važnosti svemirskih istraživanja odavno je prisutno i u nauci i u popularnoj kulturi. Howard E. McCurdy u knjizi Space and the American Imagination (Svemir i američka imaginacija) pokazuje da svemirski program ne treba razumjeti samo kao niz tehničkih uspjeha, nego i kao dio šire američke imaginacije, oblikovane popularnom kulturom, naučnom fantastikom i nacionalnim očekivanjima, a De Witt Douglas Kilgore u studiji Astrofuturism podsjeća da je svemir odavno prostor na koji moderne kulture projiciraju svoje utopije, strahove i hijerarhije.

U tom je pogledu važna popularna američka TV serija For All Mankind (Za dobrobit cijelog čovječanstva), koja se bavi alternativnom historijom i idejom da se svemirska utrka nije završila američkim slijetanjem na Mjesec. U dosadašnje već četiri sezone, serija romantizira svemir, ali i stalnu prisutnost političke volje. Njena prava fantazija nije Mjesec, već svijet u kojem država još uvijek razmišlja dugoročno.

Tu se nameće cinično ali važno pitanje: zašto Mjesec dok Zemlja gori? Odgovor nije da je svemirski program besmislen, niti leži u tome što čovječanstvo ulaže u program Artemis, već u tome što ozbiljna ambicija danas lakše opstaje u svemirskom programu nego u zemaljskim problemima. A oni su prvenstveno, iako ne uvijek novčani. Trumpova administracija nedavno je predložila ukupni rez od 23 % troška za NASA-u, dok se agencija još oporavlja od ranijih rezova i otpuštanja. Istovremeno se spominje procijenjeni trošak programa Artemis od 93 milijarde dolara. 

Poređenja radi, samo najveći američki federalni zdravstveni programi već se mjere u iznosima većim od trilion dolara godišnje: Ured za budžet američkog Kongresa za fiskalnu 2025. procjenjuje oko 988 milijardi dolara za Medicare i 668 milijardi za Medicaid. Nasuprot tome, NASA-in ured glavnog inspektora procijenio je ukupne troškove kampanje Artemis na oko 93 milijarde dolara kroz period od 2012. do 2025. godine. Drugim riječima, iako je riječ o izuzetno skupom programu, njegov višegodišnji trošak i dalje je manji od godišnje potrošnje za nekih najvećih federalnih budžetskih stavki.

Ipak, bilo bi previše jednostavno reći da je Artemis samo distrakcija. On nije uzrok ratova, klimatske krize ili gubitka povjerenja. Ali jeste prostor gdje je još moguće graditi nešto što nije nužno dio trenutne krize. U vremenu koje živi od jedne do druge krize, sama sposobnost da se osmisli i vodi ovako složen projekt već je politički značajna.

Zato program Artemis možemo razumjeti na dva načina. Prvi je plemenit: kao dokaz da čovječanstvo još ima volje razmišljati izvan neposredne svakodnevne bijede, a drugi, pesimističniji: kao znak da je lakše prodati sliku dalekog horizonta nego urediti haos ovdje na Zemlji. Oba su istinita, ali koji će prevladati, zavisit će od onoga što ostane nakon spektakla.

Projekt, dakle, mora biti dovoljno mitski da oduševi publiku, ali ne i dovoljno siguran da izmakne svakodnevnoj politici. Iz te napetosti proizlazi i njegova ključna razlika u odnosu na Apollo. Apollo je bio direktan prijenos pobjede; program Artemis prijenos potrebe da se ponovo proizvede osjećaj historijskog trenutka. Nekada je televizija služila da pokaže moć koja zaista postoji. Danas sve češće služi da popravi dojam moći koja slabi. 

Zato današnjem svemirskom programu treba više priče, simbolike i kulturnog okvira. Mora biti dirljiv, fotogeničan i prenosiv. Mora biti uvjerljiv barem kao slika, ako politička stvarnost više nije uvjerljiva.