Ratobornost demokratije: Demos kao vojska

Pred kraj 15. pjevanja Ilijade, Trojanci su potisnuli Ahejce do njihovih lađa. Tada jedan od najvećih ahejskih junaka, Ajant (u 737. i 738. stihu) podsjeća svoje saborce da moraju naći snage u sebi da se odupru napadu, jer nema otkud da im dođe pojačanje:

Nemamo nikakva grada nablizu s kulama jakim
Otkud bi odbrana stigla sa svežim snagama vojnim [δῆμον]

Vidimo da prevodilac, Miloš Đurić, u datom kontekstu, jednu nama vrlo dobro poznatu imenicu δῆμος (dēmos) prevodi kao vojna snaga, a ne kao narod.

Poređenja radi, naš drugi prevodilac, Tomo Maretić ,prevodi ovo dēmos kao narod, ali engleski prevodilac Augustus T. Murray u svom prepjevu Ilijade postupa slično kao Đurić, pa dēmos prevodi jednom starom engleskom riječju host, koja nosi značenje naroda ali i vojske:

In no wise is there hard at hand a city fenced with walls, whereby
we might defend ourselves, having a host [δῆμος] to turn the tide of battle

Ovo host, kojim Murray prevodi starogrčko dēmos, kako kaže rječnik, znači “naoružana četa ili mnoštvo ljudi; vojska”.

Ovu ideju da je narod – vojna snaga nalazimo na još jednom mjestu u Ilijadi (u 494. i 495. stihu 13. pjevanja). Tu, ponovo u Đurićevom prevodu, čitamo:

Tako se u srcu svome Eneja radov’o mnogo
vojsku silnu [λαῶν ἔθνος] kad vide što za njim nagrnula beše

Ovo laōs (λαός), prema rječniku (str. 1215), nosi sljedeća značenja: “narod: vojnici, naoružane trupe: narod okupljen na vijećanju; nacija”.

Zato Đurić laōs ethnos prevodi kao silna vojska.

Zanimljivo, od svih naziva za narod samo ethnos (ἔθνος), po rječniku (str. 594) ne nosi značenje vojske.

Primjera radi, još jedna starogrčka riječ, koja znači narod, ὄχλος, nosi značenje vojske. Tako, u prepjevu Euripidove Andromahe čitamo:

Pa onda zbog nje tol’ku vojsku helensku [Ἑλλήνων ὄχλον]
Ti skupi i povede pod Ilij…
(Andromaha, Beograd, 2018, prev. Koloman Rac)

Isto važi i za riječ στρατός (stratós), koja znači narod i vojska.

Tako Euripid u Andromahi dalje kaže:

Rad pobjede kad vojska [στρατός] digne spomenik!

Dočim Aristofan u Aharnjanima kaže:

Puk [στρατός] odomantski!
(Aristofan, Komedije, Beograd, 2015, prev. Koloman Rac)

Vidimo, dakle, da stratós u prvom slučaju znači vojska, a u drugom narod.

Iz navedenog se može izvući zaključak da, za razliku od ethnosa, dēmos (óchlos ili laōs)označava narod, koji se može organizovati u vojsku i odbraniti se.

Podudaranje u ovolikom broju riječi značenja “narod” i “vojska” nosi, čini se, jednu ideju duboko ukorijenjenu u starogrčkom svijetu da je narod, u punom smislu te riječi, narod, samo ako je, svako malo, okupljen u vojsku.

U Vječnom miru Kant cijeni da je republikansko-demokratski ustav po naravi miroljubiviji od nedemokratskih, jer je narod navodno manje sklon nasilnom razrješavanju sporova od kraljeva.

”Traži li se”, veli Kant, “(kao što je to po ovom ustavu jedino moguće) prilikom glasanja ‘za ili protiv rata’ saglasnost svih građana, onda nema ništa prirodnije no to da će oni dobro promisliti pre nego što se upuste u tako opasnu igru da svojim glasovima sebi nametnu sve patnje rata, a to je da sami ratuju, da plaćaju ratne troškove svojom vlastitom imovinom, da mučno poprave pustoš što je rat, za sobom ostavlja i, konačno, da bude zla preko mere - da smi snose teret dugova koji ogorčavaju i sam mir, a koje nikada ne mogu da isplate, jer se uvek približuju novi ratovi.” (Beograd, 2023, str. 19)

Ovim razumnim građanima, Kant suprostavlja nerazumne monarhe, pa tvrdi da je po ustavu koji nije republikanski rat “najprostija stvar na svetu”.

”Jer tamo”, kaže on, “vrhovna glava nije drug u državi nego sopstvenik države, te on zbog rata ne trpi ni najmanje nestašice na svojim gozbama i u lovu, u dvorcima i na dvorskim svečanostima, i sl. Stoga on može da zaključi rat i zbog najmanjih trica, kao kakav veseli izlet”, itd.

Čudesno je podudaranje da je američki predsjednik Donald Trump svoj rat u Iranu nazvao little excursion, u prevodu kratki izlet. Republikansko uređenje Sjedinjenih Država nije spriječilo Trumpa, kao ni brojne ranije predsjednike, da s nevjerovatnom lakoćom uđu u rat.

Činjenica da je aktuelni rat prvi u novijoj historiji koji se vodi uprkos američkom javnom mnijenju, ne ide u prilog Kantovoj optimističnoj teoriji. Naročito joj ne idu u prilog činjenice poput one da je Kina najveća nedemokratska sila u svijetu, ali da nije ratovala od 1979; ili one da je Izrael najratobornija država na Bliskom istoku i šire, uprkos (ili možda zahvaljujući) svom demokratskom uređenju. Istovremeno, nedemokratski Iran decenijama nije otpočeo rat protiv druge države.

Da je teza o miroljubivoj naravi država sa demokratskim ustavom, blago rečeno, naivna, znali su već kritičari atenske demokratije, koja je, uzgred budi kazano, tokom 180 godina svog postojanja uglavnom bila u stanju rata. Vrhunac atenske demokratije je u doba Peloponeskog rata.

Aristofan u svojim komedijama ukazuje na ratobornost atenskog demosa i njegovih predstavnika. Tako u Vitezovima vidimo kako jedan od atenskih demokratskih vođa, demagog Kleon zvani Kobasičar, s nevjerovatnom lakoćom predlaže ulazak u rat:

O miru sada? Jer su, beno, vidjeli
Da nas u ribi evo cijena pala je?
Sad ne treba nam mira! Nek se vuče rat!
(Beograd, 2015, prev. Koloman Rac, str. 96)

Aristofan ima simpatija prema staroj, umjerenoj demokratiji iz doba Miltijada i Aristida, ali je više nego skeptičan prema demokratiji svog doba, naročito zbog njene ratobornosti koja proističe iz prevlasti demagoga.

U Aharnjanima, jedan od junaka, Pravomil, objašnjava da za tekući rat između Atene i Sparte nisu uopće krivi Spartanci, ozloglašeni kao ratnički narod, već neki nepromišljeni atenski mladići, koji poput Trojanaca u Homerovom epu oteli neku djevojku Megaranima, saveznicima Sparte:

Mladići pjani ugrabili bludnicu Simetu,
Megarani, bijesni s bola tog,
Dvije bludnice Aspasijine otmu tad,
I otud početak ratu provali
Helenima svima radi tri djevojčure.(Beograd, 2015, prev. Koloman Rac, str. 30)

Narod je, kao takav, borbena zajednica. Da bi ostao na okupu, narodu je potrebno da se bori protiv nekog. Jedan je narod najviše ujedinjen u vremenu rata. Grci su bili ujedinjeni samo tokom pohoda na Troju ili rata sa Perzijancima. Zato je Izokrat uvjeravao Filipa II Makedonskog da treba pokrenuti rat protiv Perzijanaca, kako bi ujedinio Grke u jednu državu, a to će ostvariti Filipov sin Aleksandar.

Tako su bosanskohercegovački i, šire, jugoslovenski narodi bili ujedinjeni kada su se, tokom Drugog svjetskog rata, borili protiv njemačke okupacije, a kasnije sovjetske prijetnje okupacijom. Evropske demokratske države u međusobnom miru i jedinstvu drži ruska, a u novije vrijeme i američka prijetnja.

Kada nema protiv koga da se bori, onda se narod počne boriti sam sa sobom, pa do izražaja dolazi međuetnička, klasna, politička i druge vrste borbi unutar naroda. Tako se narod cijepa unutar sebe, na više naroda, a stvar može otići tako daleko da dođe do građanskog rata. Demokratija i nije ništa drugo do nastavak građanskog rata samo drugim sredstvima.