Izraelski lobi (2): Organizacije i pojedinci

Doskorašnji direktor američkog državnog centra za borbu protiv terorizma Joe Kent podnio je ostavku u znak protesta protiv rata u Iranu. Obrazlažući svoj potez on je, uz ostalo, napisao: “Ne mogu mirne savjesti podržati rat u Iranu. Iran nije predstavljao neposrednu prijetnju našoj naciji i jasno je da smo započeli ovaj rat zbog pritiska Izraela i njegovog moćnog američkog lobija.”

Nekada je u američkoj političkoj javnosti bio tabu govoriti o Izraelskom lobiju i njegovoj moći. Takav govor se smatrao antisemitskim tropom. Međutim, u proteklih dvije godine stvari su se promijenile.

IZRAELSKI LOBI (1): Zašto SAD bezuslovno podržavaju Izrael?

Čak i sam američki predsjednik Donald Trump otvoreno govori o Izraelskom lobiju. U decembru prošle godine, Trump je otkrio da je multimilijarderka i velika zagovornica države Izrael Miriam Adelson spremna uložiti 250 miliona dolara u njegovu kampanju ako se ponovo kandiduje. Na tu ideju je došla, nakon što je advokat Alan Dershowitz, još jedan snažan proizraelski glas u Americi, ponudio pravno tumačenje po kojem je moguće da se Trump ponovo kandiduje, čak i nakon dva mandata u Bijeloj kući. Vrijedi podsjetiti da su gospođa Adelson i njen preminuli suprug Sheldon Adelson uložili ogroman novac u ranije Trumpove kampanje, a po podacima magazina Middle East Eye od 2010. su uložili oko 600 miliona dolara da pomognu kampanje republikanskih kandidata u SAD-u.

Tokom spomenutog obraćanja, iz decembra 2025, Trump je kazao kako je Sheldon Adelson bio jedan od čestih gostiju u Bijeloj kući, za vrijeme njegovog prvog mandata, i kako je “samo brinuo o Izraelu”. Ranije, držeći govor u Knesetu, Trump je kazao da su Sheldon i Miriam Adelson češće bili njegovi gosti u Bijeloj kući, nego bilo ko drugi i da su, uz ostalo, zaslužni za njegovu odluku iz 2019. da prizna izraelski suverenitet nad Golanskom visoravni, inače teritorijom Sirije, čime je promijenio višedecenijsku poziciju SAD-a. Trump je, u kontekstu podrške koju je dobio od Adelsonovih, spomenuo i svoju odluku da prizna Jerusalem kao glavni grad Izraela, što su također decenijama prije njega američki predsjednici odbijali uraditi.

Na prijemu povom Hanuke, krajem prošle godine, kada je otkrio da mu Miriam Adelson nudi 250 miliona za još jednu kampanju, Trump se izravno referisao na Izraelski lobi i njegovu moć, koja, po Trumpovoj ocjeni, kako vrijeme teče sve više kopni. „Ako se vratite unazad 10, 12, 15 godina”, kaže on, ”najjači lobi u Washingtonu bio je jevrejski lobi. Ali to više nije tako.”

U ovom nastavku feljtona kazat ćemo nešto više o tome kako je Lobi stekao moć, koje organizacije i pojedinci, osim Adelsonovih, su zaslužni za to i, na kraju, zašto je moć Lobija počela da pada?

Izraelski lobi je, kako kažu Walt i Measheimer, “labava koalicija pojedinaca i organizacija što aktivno rade na oblikovanju američke vanjske politike u proizraelskom smjeru”. O labavosti i nemonolitnosti lobija svjedoči to što se pojedinci i grupe koje čine ovu široku koaliciju ne slažu oko određenih političkih pitanja.

S obzirom da neki dijelovi Izraelskog lobija ne rade na lobiranju u strogom smislu te riječi, precizniji naziv ove labave koalicije bi bio Pokret za podršku Izraelu ili Proizraelska zajednica. Međutim, pošto je lobiranje glavna djelatnost - iako nije jedina - Mearsheimer i Walt su predmet svoje knjige nazvali Izraelski lobi.

Autori dalje pojašnjavaju da granice Lobija nisu posve čvrste, već su, kao i u slučaju drugih društvenih pokreta, često fluidne, mutne. 

Organizacije poput Američko-izraelskog komiteta za javne poslove (AIPAC), Vašingtonskog instituta za Bliski istok (WINEP), Cionističke organizacije u Americi (ZOA), Antidifamacijske lige (ADL) ili Kršćani ujedinjenih za Izrael (CUNI) neskriveno i aktivno djeluju s ciljem da američku politiku drže u proizraelskom smjeru i stoga je lako utvrditi njihovu pripadnost Lobiju.

Međutim, pozicija drugih organizacija i pojedinaca jeste dvosmislenija, jer nisu stalno aktivne kao spomenute, već povremeno pruže finansijsku pomoć ili iskažu proizraelski stav.

Autori kao primjer navode Mortona Kleina iz ZOA-e, Johna Hageeja iz CUNI-ja i Raela Jeana Isaaca iz organizacije Amerikanci za siguran Izrael, kao pojedince koji se protive dvodržavnom rješenju izraelsko-palestinskog sukoba. S druge strane, dio Lobija su i pojedinci poput Dennisa Rossa iz WINEP-a ili organizacije poput JStreet koji zagovaraju dvodržavno rješenje. Razlog je što, uprkos neslaganju oko konkretnih politika, i jedni i drugi aktivno rade na tome da američka politika bude proizraelska i da SAD nastave pružati vojnu i političku podršku Izraelu.

Najveći dio Lobija čine američki Jevreji, ali ga, kako podcrtavaju autori, ne treba nazivati Jevrejski lobi - kako to Trump čini - jer ga ne čine samo Jevreji i jer ga ne čine svi Jevreji. Čak 36 % američkih Jevreja, po istraživanju iz 2004. koje navode autori, ne osjeća naročitu ili baš nikakvu emocionalnu privrženost Izraelu. 

Objašnjavajući strukturu Lobija, autori se oslanjaju na podatak koji je 1981. iznio politolog Robert H. Trice - da Izraelski lobi čini najmanje 75 odvojenih organizacija. Autori uzimaju u obzir i podatak sociologa Chaima I. Waxmana iz 1992. da se na listi American Jewish Yearbook našlo više od 80 jevrejskih proizraelskih organizacija.

U kratkom historijskom pregledu, autori objašnjavaju nastanak i rast utjecaja ovih organizacija.

Podrška cionizmu u SAD-u raste tek s pojavom Hitlera. Ali uoči Drugog svjetskog rata, vrlo mali broj američkih Jevreja je bio spreman odseliti u Palestinu, zbog čega je američkojevrejska zajednica bila predmet kritika Davida Ben-Guriona. Ipak, solidarnost s Izraelom je počev od 1948. postala bitan dio identiteta većine Jevreja u SAD-u. 

Tek nakon Drugog svjetska rata, formira se veći dio proizraelskih jevrejskih organizacija u SAD-u: spomenuti AIPAC, ZOA, ADL, Amerikanci za siguran Izrael, a zatim i Američki jevrejski kongres, Forum za izraelsku politiku (IPF), Američki jevrejski komitet, Centar za vjersku akciju reformiranog judaizma, Američki prijatelji Likuda, Mercaz USA, Hadassah, itd. 

Bitan trenutak u koordinaciji djelovanja ovih organizacija je bio osnivanje Konferencije predsjednika većih američko-jevrejskih organizacija 1955. godine. U opisu svoje misije, Konferencija je kao svoj zadatak navela “blagostanje Izraela” i “rad na jačanju specijalnih veza između Izraela i Sjedinjenih Država”.

Najpoznatija među ovim organizacijama je Američko-izraelski komitet za javne poslove - AIPAC. Prema anketi, koju je magazine Fortune proveo 1992. među kongresmenima i senatorima, AIPAC je zauzeo drugo mjesto na listi najtujecajnijih lobističkih grupa; ispred je bio samo lobistički predstavnik farmaceutske industrije - AARP. Istraživanje provedeno 2005. pokazalo je slične rezultate: AIPAC je ponovo zauzeo drugo mjesto na listi najtujecajnijih lobističkih grupa.

Uz istraživanja, koja potvrđuju moć AIPAC-a, autori navode i neke subjektivne dojmove političara. Npr. bivši kongresmen iz Kalifornije Mervyn Dymally je nazvao AIPAC “nedvojbeno najdjelotvornijim lobistima u Kongresu”, a bivši predsjedavajući Vanjskopolitičkog komiteta Donjeg doma Lee Hamilton, koji je služio čak 34 godine kao kongresmen, kazao je da “nema lobističke grupe koja bi mogla biti takmac AIPAC-u. Oni su koplje iznad svih drugih.”

Bivši predsjednik SAD-a Bill Clinton je kazao da je AIPAC “zapanjujuće djelotvoran” i “bolji od svih drugih lobista u ovom gradu” (misleći na Washington); a bivši čelnik Donjeg doma Newt Gingrich je kazao da je AIPAC “najdjelotvornija lobistička grupa na cijeloj planeti”. Novinar Jeffrey Goldberg ga je nazvao “levijatanom među lobistima”.

Utjecaj AIPAC-a i generalno Izraelskog lobija nije nastao preko noći. 

U prvoj polovini 20. stoljeća, cionistička zajednica u SAD-u se oslanjala na lične kontakte svojih utjecajnih članova sa vladinim zvaničnicima. Walt i Mearsheimer kao rezultat takvog djelovanja navode odluku predsjednika Woodrowa Wilsona da 1917. podrži Balfourovu deklaracija; ona je, objašnjavaju autori, uz ostalo bila i rezultat utjecaja njegovih jevrejskih prijatelja - sudije Vrhovnog suda SAD-a Louisa D. Brandeisa i rabina Stephena Wisea. Slično je bilo 1948. kada Trumanova administracija priznaje Izrael, o čemu je pisao Nahum Goldmann u memoarima Jevrejski paradoks.

Američko-kanadski novinar i pravnik Isaiah L. Kenen je najprije 1951. osnovao Američko cionističko vijeće (AZC), registrujući ga kao stranu lobističku grupa. A onda je 1953. s istom svrhom osnovao novu organizaciju Američki cionistički komitet za javne poslove, koja više nije imala odrednicu strane lobističke grupe. Šest godina kasnije, ta organizacija ponovo je promijenila ime, u Američko-izraelski komitet za javne poslove - AIPAC. 

Zahvaljujući tome što ju američka vlada ne prepoznaje kao agenta Izraela, već kao američku organizaciju, AIPAC i druge slične lobističke organizacije se nalaze, pred zakonom, u ogromnoj prednosti u odnosu na lobističke organizacije, koje su prepoznate kao agenti drugih država. 

To je ujedno i objašnjenje zašto bogate zaljevske zemlje, kao što je Saudijska Arabija ili Katar, ne mogu tako efektivno djelovati na američke institucije kao Izrael. Dok članovi Izraelskog lobija, poput Adelsonovih, Larryja Ellisona (vlasnik Oraclea), Jana Kouma (vlasnik Whats Appa), itd, kao američki građani, mogu trošiti novac da utječu na politički proces u SAD, saudijske ili katarske vlasti ne mogu (čak ni preko posrednika), te su proizraelski milioni vredniji u tom smislu od arapskih milijardi.

AIPAC je isprva djelovao isključivo iza zatvorenih vrata, te se fokusirao na zakonodavni proces. Kenen je smatrao javni utjecaj mačem sa dvije oštrice, te je strahovao da javno djelovanje može izazvati porast antisemitizma i javne rasprave o dvostrukoj lojalnosti američkih Jevreja (što se dešava danas u SAD).

Prema uredniku američko-jevrejskog časopisa Forward J. J. Goldbergu, kojeg citiraju autori, utjecaj proizraelskih lobista je porastao naročito tokom Kennedyjeve i Johnsonove administracije. I to, kako J. J. Goldberg kaže, “zbog toga što je utjecaj Jevreja u američkom društvu porastao” i toga što su Kennedy i Johnson imali “mnoge Jevreje među svojim savjetnicima, donatorima i ličnim prijateljima”.

Moć Izraelskog lobija u SAD je skočio konkretno nakon Šestodnevnog rata 1967. Prema Stuartu Eisenstatu, čiju ocjenu preuzimaju Walt i Mearsheimer, ovaj rat je galvanizirao američkojevrejsko javno mnijenje na način da je bujao osjećaj ponosa zbog “novih Jevreja”, jakih i sposobnih da se sami odbrane. Šestodnevni rat i drugi ratovi koji su uslijedili (1969-1970. i 1973.) osnažili su ovaj osjećaj i Izrael postaje središna tačka jevrejskog identiteta u dijaspori.

Dok su tokom 70-ih rasle privatne donacije Izraelu, Lobi je radio na tome da osigura što veću državnu pomoć izraelskim vlastima iz budžeta SAD-a. 

AIPAC se '70-ih širi i postaje velika organizacija, sa 150 zaposlenih i godišnjim budžetom čija je današnja vrijednost između 40 i 60 miliona dolara. To je vrijeme i kada AIPAC, nakon što je godinama djelovao van javnosti, počinje reklamirati svoju moć, vodeći se parolom koju je otkrio jedan bivši zaposlenik te organizacije: “Niko te se ne može plašiti, ako niko ne zna da postojiš.” 

Tako je, dakle, napušten princip osnivača AIPAC-a Isaiaha L. Kenena da ne treba izlaziti u javnost.

Osim moralnih argumenata da SAD trebaju pomagati jevrejskoj državi, Lobi uvodi u javni diskurs i tzv. strateške argumente, odnosno tezu da se interesi SAD-a i Izraela gotovo uvijek podudaraju. 

Jedan od ključnih događaja, koji je omogućio veći utjecaj AIPAC-a na politički proces jesu nova federalna pravila o finansiranju političkih kamapanja. 

Važan događaj u historiji Lobija jeste priklanjanje stranci Likud tokom '90-ih i zauzimanje skeptične pozicije spram mirovnog procesa u Oslu. Istina, neke od proizraelskih organizacija su snažno podržale ovaj mirovni proces, ali najmoćniji dijelovi Lobija, AIPAC i Konferencija predsjednika, bili su protiv. To je, dakle, vrijeme kada se Lobi počinje približavati desnim strankama.

Također, to je vrijeme kada Lobi počinje s politikom bezuslovne podrške Izraelu. Jedini izuzetak je bila organizacija Jevrejski glas za mir (JVP) koja pozvala američku vladu da suspendira svu pomoć Izraelu dok se ne okonča okupacija Zapadne Obale i Gaze. Kasnije je ova organizacija izbačena iz Konferencije predsjednika. Danas je ona recimo veliki protivnik rata u Iranu i više se ne smatra dijelom Lobija.

Rabin Alexander Schindler, bivši predsjedavajući Konferencije, kazao je jednom izraelskom listu 1976. godine da su “Konferencija i njene članice instrument politike izraelskih vlasti”. Isto je kazao i Albert Chernin iz Jevrejskog vijeća za javne poslove (NJCRAC): “U stvarnosti, Konferencija predsjednika većih jevrejskih organizacija u SAD je sredstvo kojim Izrael komunicira svoju politiku prema jevrejskoj zajednici u SAD.”

Visoki zvaničnik Američkog jevrejskog komiteta, Hyman Bookbinder, kazao je da američki Jevreji ne mogu ići naokolo i govoriti da Izrael vodi pogrešnu politiku. 

Autori skreću pažnju na ocjenu historičara Stephena Rosenthala da je “za milione američkih Jevreja kritika na račun Izraela veći grijeh nego ulazak u brak sa inovjercima”. Walt i Mearsheimer navode i istraživanje po kojem se ⅔ ispitanika, američkih Jevreja, izjasnilo da, uprkos individualnim gledištima na mirovni proces, osjećaju kao obavezu da podrže izabranu vladu Izraela.

Navedeni sentiment je sažeo spomenuti novinski urednik J. J. Goldberg kazavši da “američki Jevreji imaju pravo da slobodno raspravljaju ali samo u zatvorenim forumima, daleko od očiju javnosti”. To je rezultat i aktivnog pristupa Izraela, čije su vlasti radile sa proizraelskim organizacijama i utvrdile set principa, među kojima je to da Izraelci utvrđuju šta je politika Izraela i američki Jevreji imaju obavezu da javno stanu uz Izrael a nesporazume rješavaju privatno.

Ova norma, kojom se zabranjuje kritika Izraela, održana je sve do danas. Sa stanovišta tvrdolinijaša u Lobiju, to je ozbiljan prestup, koji zahtijeva kažnjavanje. 

Nakon što je kolumnista New York Timesa Thomas Friedman, inače liberalni cionist, kritikovao vladu Benjamina Netanyahua, čelnik Američke cionističke organizacije Morton Klein je protestvovao čuvši da je Antidifamacijska liga pozvala Friedmana da bude govornik na nekoj svečanosti koju su priredili. Klein je u pismu predsjedniku ADL-a napisao da osoba koja “redovno difamira Izraela i njegovoj premijera Benjamina Netanyahua” ne može biti uživati gostoprimstvo jevrejske zajednice.

Kad je predsjednik Svjetskog jevrejskog kongresa Edgar Bronfman Sr. poslao pismo tadašnjem predsjedniku Georgeu W. Bushu, pozivajući ga da izvrši pritisak na vladu Izraela kako bi se obustavila izgradnja kontroverzne “sigurnosne ograde”, tvrdolinijaš Isi Liebler se obrušio na Bronfmana, kazavši da je “opsceno da predsjednik Svjetskog jevrejskog kongresa lobira kod predsjednika SAD da odbaci politiku izraelskih vlasti”.

Liebler i drugi tvrdolinijaši su slično reagovali kada je umjereni član Lobija, Seymour Reich, savjetovao državnoj sekretarki Condoleezi Rice da izvrši pritisak na vladu u Tel Avivu kako bi se otvorio granični prelaz u Gazi. Liebler je ovaj razuman politički potez proglasio “neodgovornim”, a predsjednik Saveza ortodoksnih Jevreja Stephen Savitzky je kazao da je Reichovo ponašanje uvredljivo za milione američkih Jevreja.

Iako je većina američkih Jevreja bliže Demokratskoj stranci, jezgra Lobija je, paradoksalno, vremenom otišla posve udesno.  Walt i Mearsheimer kao faktore, koji su djelovali na to, prepoznaju neokonzervativni pokret u SAD i rast Likuda u Izraelu. Lobi je toliko otišao udesno da su ključni donatori kritikovali bivšeg direktora AIPAC-a Toma Dinea jer njegova stajališta nisu bila dovoljno ratoborna.

Spomenuti Neokonzervativni pokret se raširio '80-ih, a naročito važnu ulogu je imao na oblikovanje vanjske politike administracije Georgea Busha Mlađeg. Osnovne ideje pokreta su preferiranje unilateralnog, intervencionističkog djelovanja, promocija američke hegemonije u svijetu (kao dobre i za Ameriku i za svijet), vjera da vojna moć SAD-a treba biti iskorištena za širenje demokratije u svijetu, itd. 

Neokonzervativci, poput Elliotta Abramsa, Richarda Perlea, Jeane Kirkpatrick, Paula Wolfowitza, James Woolseyja, Normana Podhoretza, Roberta Kagana, itd, su snažno posvećeni Izraelu. Neki, poput tzv. paleokonzervativaca, su ih čak optuživali da više brinu o sigurnosti Izraela nego o sigurnosti SAD-a.

Jedna grupa neokonzervativaca, na čelu sa Richardom Perleom, napisala je 1996. dokument Clear Break, kao skicu programa za Netanyahua i Likud, gdje preporučuju napuštanje mirovnog procesa u Oslu i korištenje vojne sile da se sruše neprijateljski režimi u arapskim državama, a da se same te zemlje oslabe u toj mjeri da ne predstavljaju prijetnju Izraelu. Dakle, nešto nalik na trenutnu politiku koju provodi Netanyahuova vlada, uz podršku Trumpove administracije. 

Ono što se našoj publici može učiniti kao paradoks jeste da su gotovo svi neokonzervativci bili na našoj strani, tokom rata 1992-1995. Zagovarali su skidanje embarga i američku vojnu intervenciju protiv položaja VRS-a. Oni su se snažno opirali posvećenosti Clintonove administracije multilateralizmu i uvažavanju politika Vijeća sigurnosti UN-a (kakva je bila održavanje embarga na uvoz oružja u BiH). Spomenuti Richard Perle je čak bio vojni savjetnik naše delegacije u Dejtonu. James Woosley je bio direktor CIA-e, koji je, kako piše Zijad Šehić u knjizi Pax Americana, predlagao ga CIA naoružava Armiju RBiH. Jeane Kirkpatrick i Paul Wolfowitz stavljaju potpis na pismo Margaret Thathcer Clintonu, u kojem se traži američka vazdušna interevencija na položaje srpskih snaga.

Uz republikanske neokonzervativce, koji su stajali uz BiH tokom agresije, treba izdvojiti i demokratske “nekonzervativce”, poput Joea Bidena, Joea Liebermana, Toma Lantosa, itd. Svi su oni, kada je u pitanju Izrael, tvrdi cionisti, ali to ih nije spriječilo da tokom rata u BiH podrže bosansku stranu.

Autori Izraelskog lobija Walt i Mearsheimer, uz proizraelske jevrejske organizacije i neokonzervativce, kao dio Izraelskog lobija navode i kršćanske cioniste. 

Teološki osnov kršćanskog cionizma je teologija dispenzacionalizma nastala u 19. stoljeću u Engleskoj. Njeni sljedbenici vjeruju da je povratak Jevreja u Palestinu jedan od ključnih predznaka Drugog dolaska Kristovog. 

Kršćanske-cionističke organizacije u SAD okupljaju milione članova, a vodeće među njima su Kršćani ujedinjeni za Izrael Jihna Hageeja, Nacionalno kršćanstvo liderstvo za Izrael, Ujedinjena koalicija za Izrael, Kršćanski prijatelji izraelskih zajednica, Kršćansko-izraelski komitet za javnu akciju, itd. 

Koliko neki kršćanski cionisti zauzimaju tako ekstremna stajališta pokazuje primjer Pata Robertsona koji je, kada je izraelski premijer Ariel Sharon doživio srčani udar 2006, kazao je da je to Božja kazna Sharonu zato što se povukao iz Gaze.

Osim vjerskih lidera, među kršćanske cioniste autori ubrajaju i kongresmene poput Toma DeLaya i Richarda Armey, te senatora Jamesa Inhofea. U novije vrijeme, poziciju kršćanskih cionista dobro ilustruju Trumpov ministar odbrane Pete Hegseth i senator Ted Cruz i ambasador u Izraelu Mike Huckabee.

Izrael u SAD-u podržavaju i pisci popularne apokaliptične literature, poput Hala Lindseyja, koji je 2007. podržao ideju o napadu na nuklearna postrojenja u Iranu kao “jedini logičan izbor”. Spomenuti John Hagee je još 2006. zapisao da je nuklearni okršaj sa Iranom izvjesnost. 

Paradoks situacije je u tome što su kršćanski cionisti često antisemitski nastrojeni. Otvoreni cilj mnogih među njima jeste vjerska konverzija Jevreja. 

Tako je spomenuti propovjednik Hagee svojedobno kazao da Jevreji “imaju sve izuzev duhovnog života”, te da je antisemitizam rezultat “pobune Jevreja protiv Boga”, kao i da će Bog potaknuti antisemitske države da napadnu Izrael kako bi Jevreji priznali da je Krist - Gospod. 

Izraelski istraživač Gershom Gorenberg je objasnio da prema teologiji dispencionalizma za Jevreje nema svijetle budućnosti. On je kazao da je narativ kršćanskih cionista poput petočinke, gdje Jevreji treba da nestanu u četvrtom činu.

Uprkos svemu ovome, Hageeja uvažavaju jevrejski članovi Lobija, poput dugogodišnjeg čelnika ADL-a Abrahama Foxmana, koji je kazao da Hagee “ima svoju ulogu… a to je da podržava Izrael”.

Walt i Mearsheimer ističu da kršćanski cionisti imaju ulogu “mlađeg brata” u Izraelskom lobiju, te da, uprkos njihovoj masovnosti, ne treba precjenjivati njihov utjecaj. Razlog tome je što su slabije organizovati, ne djeluju institucionalno, ne bave se analizom vladinih dokumenata, zakona, itd. I u konačnici, pitanje Izraela nije jedino, već samo jedno od mnogih pitanja kojima se bave.

Uz medije, brojni američki think tankovi i institucije, poput spomenutog Vašingtonskog instituta za Bliski istok (WINEP) i drugih, formalno predstavljeni kao izbalansirani, ali su u praksi povezani s proizraelskim finansijerima i akterima. Neki think tankovi, poput Brookings instituta, dugo su bili imuni na utjecaj Lobija.

Sredinom 1970-ih, kada je vodeći ekspert u Brookings Institutu bio William Quandt, ovaj think tank je imao izbalansiran pristup izraelsko-arapskom sukobu. Tako je Brookings u to vrijeme objavio utjecajan izvještaj u kojem preporučuje povlačenje Izraela s okupiranih teritorija. Walt i Mearsheimer navode da je ova studija utjecala na Carterovu administraciju i njene mirovne napore.

Međutim, Lobi je 2002. intervenisao s ciljem da pridobije Brookings institut. Na osnovu granta od 13 miliona dolara, koji je uplatio milijarder Haim Saban, osnovan je Saban centar za Bliski Istok pri Brookingsu. Na čelo ovog centar je postavljen Martin Indyk, bivši zaposlenik AIPAC-a, a od svog osnivanja Saban centar, kao Brookingsovo odjeljene za Bliski Istok, objavljuje materijale u kojima ne propituje bezuslovnu podršku Izraelu i ne kritikuje izraelske vlasti.

Štaviše, Saban centar je 2009. objavio studiju “Kojom stazom ka Perziji: opcije za novu američku strategiju prema Iranu” u kojoj propagira agresivan pristup SAD-a Iranu, predlažući čak vojnu agresiju kao sredstvo. Tako je nekada nepristrasni Brookings, zahvaljujući djelovanju Izraelskog lobija, postao sredstvo na usluzi izraelskim vlastima i platforma za zagovaranje napada na Iran.

Ključ moći jezgre Izraelskog lobija jeste, kako autori pojašnjavaju, u njegovom utjecaju na Kongres. Autori navode niz primjera, gdje je Izraelski lobi djelotvorno radio na tome da kandidati, koji su kritikovali Izrael, izgube na izborima: od senatora Williama Fulbrigtha do kongresmena Pete McCloskeyja. Trenutno recimo Lobi vodi kampanju protiv republikanskog kongresmena Thomasa Massieja, jer je odstupio od Trumpove linije. Također, nedavni izbori u Illinoisu su izazvali buru reakcija, nakon što je otkriveno da je AIPAC, preko posrednika, djelovao protiv demokratskih kandidata.

Izvršna vlast je u Americi pod nešto manjim utjecajem Izraelskog lobija nego Kongres. Nakon izbijanja aktuelnog rata u Iranu, bivši državni sekretar Anthony Blinken je izjavio da je Izrael vršio pritisak i na Baracka Obamu i na Joea Bidena da izvrše napad na Iran, ali da su oba ova bivša predsjednika, za razliku od Trumpa, to odbili.

Osim na vlast, Lobi vrši snažan utjecaj na mainstream medije. Iako se kritika na račun Izraela mogla uvijek pojaviti u mainstream medijima, zahvaljujući pritisku koji vrši Lobi mediji uglavnom izbjegavaju kritikovati Izrael, te su takve kritike izuzetak a ne pravilo. Kritičar medijske scene u SAD Eric Alterman je 2002. naveo da 56 od najtujecajnijih političkih komentatora u Americi podržava Izrael, a samo 5 su kritički nastrojeni prema jevrejskoj državi.

Bivši urednik Wall Street Journala Robert Bartley je svojedobno otkrio kazao da “sve što kažu [izraelski premijeri] Shamir, Sharon, Bibi jeste i moja pozicija”. Na okupljanju novinara, urednik Commentaryja Norman Podhoretz je kazao da je “uloga Jevreja u jevrejskim i drugim medijima da brane Izrael, a ne da se pridružuju napadima na njega”.

Urednik lista New Republic Martin Peretz je rekao da je “zaljubljen u državu Izrael” i priznao da je njegova novina pristrasna u korist Izraela.

Valja istaknuti da je u protekle dvije-tri godine došlo do promjene kada je u pitanju medijska slika. Ključnu ulogu su imali novi mediji, prije svih Tik-Tok i X, koji su činili dostupnim sadržaje o genocidu u Gazi. Lobi je reagirao sa zakašnjenjem, tako što je konzorcij, na čelu sa proizraelskim donatorom Larryjem Ellisonom, vlasnikom Oraclea, kupio Tik-Tok. Larryjev sin David Ellison je u procesu kupovine CNN-a, koji je također u proteklom periodu kritički nastrojen prema izraelskoj politici. Američki ministar odbrane Pete Hegseth je nedavno napao CNN zbog kritičkog izvještavanja o ratu u Iranu, te je kazao kako jedva čeka da novi vlasnici preuzmu kontrolu nad ovom medijskom kućom.

Brojni komentatori na desnici i ljevici počeli su snažno kritikovati Izrael. U tome trenutno prednjače najglasniji opinion makeri u pokretu MAGA: Tucker Carlson, Megyn Kelly, Candance Owens, Steve Bannon, Shawn Ryan, itd. Od ranije je na ljevici prisutna kritika Izraela: Jon Stewart, Mehdi Hasan, Democracy Now, itd.

Da je došlo do tektonske promjene u američkom javnom mnijenju pokazuje i to što autori Izraelskog lobija Walt i Mearsheimer, za razliku od 2007. kada su napadani ili ignorisani u mainstream javnosti, sada imaju obilje prostora na popularnim platformama da predstave svoje uvide.

Walt i Mearsheimer pišu detaljno o višegodišnjim nastojanjima Lobija da stavi američke univerzitete pod kontrolu. Tako je AIPAC od ranih 2000-ih počeo vršiti pritisak na profesore, koji su kritični prema Izraelu, te podržavati proizraelske studentske organizacije.

Sjetimo se, međutim, velikih protesta tokom 2024. na američkim univerzitetima protiv genocida u Gazi. Trumpova druga administracija i proizraelski donatori poduzeli su drastične mjere prema univerzitetima da reducira kritiku Izraela, ali kako ankete pokazuju - Lobi je izgubio bitku za srca mladih ljudi u Americi.

Iako Lobi još uvijek ima snažan utjecaj na Kongres i Bijelu kuću, navedena promjena u javnom mnijenju je vjerovatno razlog zbog kojeg je Trump, na prijemu povodom Hanuke, kazao da izraelski lobi više nema onu snagu koju je imao prije desetak godina. Trump je, uoči prošlih izbora, išao toliko daleko da je tvrdio da, ne pobijedi li on, Izrael će prestati da postoji.

Indikator pada moći Lobija je i pobjeda demokratskog socijaliste Zohrana Mamdanija u utrci za gradonačelnika New Yorka. Uprkos ogromnom novcu, koji je Lobi izdvojio za negativnu kampanju protiv Mamdanija i pomoć njegovom protukandidatu, Mamdani je pobijedio, osvojivši značajan broj glasova i među Jevrejima.

Pad utjecaja izraelskog lobija u SAD-u postaje vidljiv je kroz sve otvorenije distanciranje političara, posebno unutar Demokratske stranke, od organizacija poput AIPAC-a. Niz utjecajnih demokratskih senatora je odbio da prima novac od AIPAC-a, te zagovara prekid politike bezuslovne pomoći SAD-a jevrejskoj državi.

Nedavna izjava bivšeg čelnika ADL-a Abrahama Foxmana, u kojoj govori o “skandaloznoj demonizaciji AIPAC-a”, pokazuje defanzivnu poziciju koja ranije nije bila potrebna. Sama činjenica da političari javno naglašavaju da ne žele primati sredstva od AIPAC-a ukazuje na radikalnu promjenu političkog i društvenog konteksta.

Ovaj trend odražava širu transformaciju američke političke javnosti, gdje podrška Izraelu više nije apsolutni konsenzus, naročito među mlađim biračima i progresivnim krugovima. Za razliku od ranijih decenija, kada je kritika Izraela često bila politički rizična, danas postaje legitimna tema debate.

Istovremeno, sve učestalije optužbe za antisemitizam gube dio svoje ranije moći kao sredstvo discipliniranja javnog diskursa. Kada Foxman upozorava da bi odbijanje AIPAC-a moglo voditi ka odbijanju “jevrejskog novca”, to pokazuje strah od slabljenja narativa koji je dugo automatski povezivao kritiku izraelske politike s predrasudama prema Jevrejima. Upravo taj gubitak monopolskog utjecaja nad granicama prihvatljivog govora ukazuje na dublji pad političke snage Izraelskog lobija u savremenoj Americi.

Paradoksalno, sam pad utjecaja lobija u javnom mnijenju kumovao je pokretanju rata u Iranu. Zagovornici napada na Iran poput Netanyahua su, uzevši u obzir trendove i dugoročne projekcije po kojima će moć Lobija sve više slabiti, procijenili da je situacija “sad ili nikad”. Lobi još uvijek ima presudni utjecaj na Kongres i Bijelu kuću, ali i to bi moglo već za dvije-tri godine nestati.

Tako je, spojivši se sa višedecenijskom ambicijom izraelskog premijera Benjamina Netanyahua da napadne Iran, te sa lakomislenošću i koruptivnošću trenutnog američkog predsjednika, Lobi u slučaju Irana otpjevao svoj labuđi pjev.