Sergej Barbarez: Velemajstor, lice svoje zemlje  

„Uvijek sam htio bit' k'o Sergej 
Velemajstor, lice svoje zemlje 
Uvijek sam htio bit' k'o Sergej 
Motor svog tima, sensej“ 

Zlatan Hajlovac Kontra, Sergej, 2019. 

Lice Sergeja Barbareza pamtim od 12. oktobra 2005. godine, kada sam sa babom i amidžama gledao utakmicu između Srbije i Crne Gore i Bosne i Hercegovine na beogradskoj Marakani. 

Tada sedmogodišnji dječak bio je sretan dok s velikima da sjedi u dnevnoj i gleda utakmicu. U glavi se i danas vrte slike sa TV-ekrana: navijači domaće reprezentacije sasvim neometano gađaju naše navijače kamenjem, bakljama, topovskim udarima i odlomljenim stolicama. Uz ogavna skandiranja, koja sam tada prvi put čuo, i još dugo nakon toga nisam znao šta zapravo znače.  

Možda sam tada prvi put i čuo riječ baraž, jer je reprezentaciji BiH trebala pobjeda za plasman u baraž na Svjetsko prvenstvo, i riječ baraž je od tada postala zlokobna avet koja izaziva osjećaj nelagode. 

Sve što se desilo na toj utakmici je manje-više svima poznato, a upravo je tada jedna ljudska gesta tadašnjeg kapitena, a sadašnjeg selektora, upisala u panteon legendi bosanskohercegovačkog Dejtonskog doba. 

Barbarez je usred utakmice je prišao sudiji Kyrosu Vassarasu i molio ga da prekine utakmicu dok se situacija ne smiri, ali Grka nisu zanimala dešavanje na tribinama. Međutim, ta gesta je zacementirala status Sergeja Barbareza. 

On je godinu kasnije otišao iz reprezentacije BiH, a još godinu nakon toga današnji kapiten reprezentacije Edin Džeko je debitovao za nacionalni tim.  

Više od dvadeset godina kasnije, upravo su njih dvojica osigurali Bosni i Hercegovini drugi plasman na Svjetsko prvenstvo u fudbalu. 

Glavne crtice biografija Sergeja Barbareza su opće poznate informacije. Rođen u Mostaru, izbjegao u Njemačku, legenda Hamburger SV, u sezoni 2000/01 najbolji strijelac Bundeslige, kapiten reprezentacije BiH, profesionalni poker igrač i danas selektor reprezentacije BiH. Doduše, ako za života snime pjesmu o tebi, može se bez problema opisati i kao „živuća legenda“. 

Bilo je onih koji su možda bolje igrali „lopte“, dali više golova ili upisali više nastupa. Međutim, nijedan još nije dobio tako kultan status upravo zbog „malih stvari“ koje je radio, od Marakane do Zenice.  

Jučer je poslijeratni gradonačelnik Mostara Safet Oručević Safa podijelio priču o tome kako je Sergej zaigrao za reprezentaciju i kako je bilo potrebno da se „evakuišu“ njegovi roditelji sa zapadne strane. 

Takvi trenuci zasigurno lome čovjeka, nakon njih se pokaže ko je od čega. Kao što je bio i historijski poraz naše reprezentacije od Njemačke, 16. novembra 2024. godine u Freiburgu. Tada su Zmajevi pod vodstvom Barbareza upisali najteži poraz u historiji reprezentacije, bilo je 7:0. 

Nakon te utakmice njegova statistika na klupi reprezentacije bila je: bez pobjede, postignuta tri i primljenih čak 20 golova.  

Nakon toga, nije bilo pitanje da li će Barbarez dati ostavku, nego kako i kada će to uraditi. Ali, on nije dao ni naslutiti da će to uraditi.  

"Ovakav poraz može ostaviti traga, ali neće ostaviti... Tu smo zajedno, pričamo, pripremamo se... Ovakva stvar nas vrati korak-dva nazad, i porazi su sastavni dio sporta, zašto bismo poklekli. Stojim iza puta kojim idemo... Ne smatram da bi bilo ljudski da podnesem ostavku. Hoću da me cijenite kao čovjeka, a o trenerskom poslu uvijek možemo diskutovati. Ljudski to za mene nije i to nikad neću uraditi jer je ovo dio puta... Ko god misli da mi ne radimo dobro – ja to respektujem, ali mi 24 sata živimo ovo i toliko sam ponosan", govorio je Barbarez na konferenciji za medije dva dana nakon tog poraza. 

I selektor je ostao vjeran sebi, i tačno 500 dan nakon historijskog poraza od Njemačke pokorio je Italiju u Zenici na Bilinom Polju i osigurao plasman Bosni i Hercegovini na Svjetsko prvenstvo. Kada se uzme kontekst u kojem je igrana, protiv koga je igrana i kako je požrtvovno igrana, ova utakmica je zacementirana do daljnjeg kao najveća pobjeda nacionalnog tima. 

Pobjeda je unijela euforiju u srce svakog bosanskohercegovačkog patriote, ali upravo ta euforija će za nekoliko sedmica postati teret. Izjava predsjednika Fudbalskog sveza BiH Vice Zeljkovića „Na Mundijal ne idemo kao turisti“, dokaz je artikulisanog očekivanja naših navijača.  

Pritisak će biti nemjerljiv, ali nema boljeg čovjeka od Sergeja da bude pod tim pritiskom. Sve što znamo iz njegovog života, općepoznate priče i manje poznate anegdote, dokaz su nam da su naši snovi u sigurnim rukama, pa šta god bilo. On je to potvrdio i na konferenciji za medije povodom plasmana reprezentacije, gdje je emotivno izrazio svoje zadovoljstvo, ali i snove i strahove. 

"Presretan, prezadovoljan, preemotivan, htio bih se prvo zahvaliti mojim momcima, mojim fajterima, sinovima mojim; ne znam kako više da ih zovem. To im kažem svaki dan, da ih obožavam, da ih volim baš zato što su takvi karakteri. Što nekad nije ni jednostavno sa mnom...Stvarno sam ponosan, što sam im trener“, rekao je Barbarez. 

A na pitanje o tome šta je cilj reprezentacije na prvenstvu, Barbarez je emotivno reagovao. 

"Samo čekam 12. juni, da zasvira naša himna na Svjetskom prvenstvu, to je moj san", kazao je kroz suze. 

Dan kasnije na njegovom dočeku u rodnom Mostaru, istaknuo je ovaj uspjeh kao rezultat poštenog rada, vizije i vjere u vlastite mogućnosti. Kazao je i da početak nije bio jednostavan, ali da su i porazi dio procesa, jer se samo iz poraza može ostati velik i naučiti neke stvari. 

"Imali smo vjeru jer smo vidjeli što i kako možemo. Nadam se da vas nikada neću iznevjeriti. Možemo izgubiti utakmicu, ali odnos prema igri i državnom grbu mora uvijek biti na najvišoj razini", poručio je dok se obraćao hiljadama navijača u sjeni Starog mosta. 

Kad 12. juna 2026. godine u Torontu budemo igrali protiv Kanade, jednog od domaćina Svjetskog prvenstva, suze na licu Sergeja Barbareza će biti dokaz njegovog odnosa prema državnom grbu, ali i odnosa prema igri.  

Sergej Barbarez igra za raju, ali ne zanemaruje taktiku. Od svojih igrača, koje su kolokvijalno ponijeli naziv „Barbarezove bebe“, očekuje da slušaju njegove taktičke savjete, ali da ne zanemare raju. Jer svi oni igraju „lopte za raju“, bilo da igraju sa „velikim ili malim“, a taktika je posao za mostarskog senseja.