Čemu se vraća Dennis Gratz: Grassov roman i serija True Detective

Mnogi ljudi jednu knjigu, film, seriju... pročitaju ili pogledaju više puta – vraćaju im se. Zanima nas čemu se vraćaju neki relevantni, zanimljivi i poticajni sagovornici. Ovaj put razgovarali smo s dugogodišnjim bosanskohercegovačkim političarem i piscem Dennisom Gratzom. 

On navodi kako je knjiga kojoj se svako malo vraća Mačka i miš njemačkog pisca Güntera Grassa.  

„Prvi put sam je čitao kao srednjoškolac u njemačkoj gimnaziji, kao obaveznu lektiru. Tada me najviše fascinirala hrabrost naratorovog prijatelja i glavnog protagoniste, Joachima Mahlkea. Njegov istureni grkljan, ta fizička 'mana' koja ga izdvaja i izlaže podsmijehu, bila mi je ključ Grassove pripovijetke. Njegova odluka da ide u rat, da uništava neprijateljsku oklopnu silu i da time 'zaradi' Viteški križ Željeznog križa djelovala mi je kao čin ekstremne hrabrosti – kao pokušaj da se vlastita slabost pretvori u snagu i da se svijetu nametne priznanje“, govori on. 

Gratz navodi da mu je to u tinejdžerskim godinama izgledalo kao radikalan čin samopotvrđivanja „ako te svijet ne prihvata, natjeraj ga da te prizna“.  

„Mahlke je bio ekstrem, ali razumljiv ekstrem. Kasnija čitanja su nemilosrdno ogolila tu sliku. Ta 'hrabrost' počinje ličiti na očajnički pokušaj da se pobjegne od sebe. Njegov uspjeh nije oslobađanje, nego dublje zarobljavanje u logici sistema koji priznaje samo one koji se uklope u njegove brutalne kriterije. Ono što mi je prvi put djelovalo kao pobjeda, kasnije izgleda kao tragična zamjena: identitet za priznanje“, kaže Gratz. 

Dalje dodaje kako mu se posebno s godinama promijenio njegov odnos prema načinu na koji Günter Grass tretira sam Viteški križ Željeznog križa.  

„Ono što mi je ranije djelovalo kao detalj, danas vidim kao ključni postupak: Grass ne samo da ironizira taj orden, nego mu oduzima ime. Kroz gotovo cijelu pripovijest odbija da ga nazove onim što jeste i zamjenjuje ga nizom banalnih izraza – bombona, stvar, predmet, aparat, 'dinglamdei', galvanizirana djetelina s četiri lista. Time razgrađuje njegovu simboličku moć i pokazuje koliko je konstrukcija 'herojstva' krhka. Upravo je to izazvalo i ogorčenje u dijelu poslijeratne njemačke javnosti: orden koji je u Saveznoj Republici bio 'denacificiran' i mogao se javno nositi, Grass svodi na predmet želje jednog pubertetskog autsajdera – i time ga, zapravo, ogoljava“, kaže on. 

Prva sezona HBO-ovog „True Detective“ je također nešto čemu se Gratz uvijek vraća. 

„Prvi put sam je gledao u fazi kada me snažno privlačila ideja intelektualne dosljednosti, čak i kada vodi u pesimizam. Tada me najviše fascinirao jedan od dva protagonista, Rust Cohle – njegova radikalna filozofija, ideja da je vrijeme zatvoreni krug, da se sve ponavlja, da je 'time is a flat circle'. To je djelovalo kao hrabrost da se ne pristane na iluzije. Ali već u narednim gledanjima počeo sam uviđati ono što mi je prvi put promaklo: da to nije samo filozofija, nego način tretiranja lične traume, rane. Rustov nihilizam nije neutralan – on je posljedica lične tragedije“, pojašnjava on. 

Dodaje i kako su se istovremeno mijenjale njegove vlastite okolnosti, počeo se sve više prepoznavati drugom glavnom protagonisti, Cohleovom kolegi Martiju Hartu.  

„Ne u njegovim slabostima kao takvim, nego u obrascu: pokušaju da se održi normalnost, da se stvari drže pod kontrolom, čak i kada je jasno da ispod toga postoji pukotina. Rust je u nihilizam došao kroz ličnu tragediju. Marty nije slab zato što ne vidi zlo, nego zato što s njim nauči živjeti. On održava sliku normalnosti, konformizma, dok mu se život iznutra raspada. I taj njegov kompromis sa stvarnošću je, zapravo, ono što me najviše uznemirava pri ponovnim gledanjima – jer je prepoznatljiv. Ono što se, međutim, promijenilo kroz ta ponovna gledanja jeste moj odnos prema vjeri i smislu. Kao i Rust, dugo sam se – uzalud – opirao ideji da postoji nešto izvan tog zatvorenog kruga“, pojašnjava Gratz svoje viđenje glavnih likova ove iznimno popularne serije. 

Ističe da je rečenica tog lika, 'time is a flat circle', bila intelektualno zavodljiva, ali i zatvarajuća.  

„Nudila je objašnjenje, ali ne i izlaz. I tu dolazimo do najvažnijeg pomaka. Završna scena, i Rustova rečenica da 'svjetlo pobjeđuje', (Well, once there was only dark. You ask me, the light’s winning.) više mi ne djeluje kao elegantan, učinkovit način da se završi uzbudljiva krimi-serija. Ona je Rustovo priznanje da potpuni nihilizam nije održiv“, priča Gratz. 

Dodaje i kako ga je s vremenom sve više počela zaokupljati košmarnost svijeta serije True Detective.  

„Motiv mitskog mjesta zločina, Carcose, preuzet iz opskurne, skoro nerazumljive zbirke međusobno povezanih priča Roberta W. Chambersa 'The King in Yellow' (koji se opet referira na 'An Inhabitant of Carcosa', autora Ambrosea Biercea), postao mi je simbol nečega dubljeg od pojedinačnog zločina – iskonskog zla koje se ne može konačno iskorijeniti. Bierce je izmislio Carcosu kao simbol smrti i zaborava, a Chambers ju je pretvorio u jezgro kosmičkog mita i ludila; u seriji se taj motiv dodatno transformira, pa Carcosa više nije samo izgubljeni grad nego i stanje svijesti, prostor u kojem se lični raspad i kosmička ravnodušnost preklapaju, što se najjasnije ogleda u nihilističkoj perspektivi Rusta Cohlea i njegovom pogledu na svijet. Nihilizam kao uvjerenje da nema konačnog smisla, svrhe ni objektivnih vrijednosti; nihilizam koji razara temelje — oduzima ideju da postoji “dobro” koje je obavezujuće. Kod Rusta Cohlea to vidiš kao hladnu spoznaju: svijet je ravnodušan, svijest je greška, a moral je konstrukcija. Zlo, nasuprot tome, nije teorija nego djelovanje. To je konkretno nanošenje patnje, nasilje, degradacija drugog. U True Detective zlo nije apstraktno – ono je ritualno, organizovano i uporno, ukorijenjeno u ljudskim strukturama moći“, ističe on. 

Naglašava da je ono što mu je postalo jasno nakon više gledanja, jeste da serija ne govori o pobjedi.  

„Ona govori o borbi. Zlo se ne pobjeđuje jednom zauvijek – ono se potiskuje, razotkriva, suzbija, ali se vraća. I zato je završna Rustova rečenica o svjetlu danas za mene važnija nego ranije. Ne kao optimizam, nego kao odluka: da se, uprkos svemu, ne pristane na mrak“, kaže on. 

Na kraju zaključuje da se zapravo upravo tu za njega na neki način spajaju Mačka i miš i True Detective. 

„Mahlke pokušava postati heroj iz pogrešnih razloga – i propada (bukvalno se utapa). Rust pokušava odbaciti svaku ideju smisla – i ne uspijeva. Marty pokušava živjeti bez potpunog suočavanja – i ne uspijeva. U sva tri slučaja, početne pozicije pucaju. Ono što ostaje jeste suočavanje sa zlom koje ne nestaje. Zato smatram da je vraćanje istim djelima važno. To može biti utjeha, ponekad i bijeg, ali u najboljem slučaju to je način da bolje razumijemo sebe. Nova djela nas mogu impresionirati, ali stara djela nas razotkrivaju“, zaključio je Gratz. 

Dennis Gratz rođen je 1978. godine u Sarajevu. Klasičnu gimnaziju „Königin Luise“ završio je u Kölnu, u Njemačkoj. Po povratku u Sarajevo upisuje Pravni fakultet, a poslijediplomski studij nastavlja na Evropskom regionalnom magisteriju iz demokratije i ljudskih prava pri CIPS-u. 

Doktorsku disertaciju pod nazivom „Elitocid u Bosni i Hercegovini 1992–1995“ odbranio je 2007. godine na Fakultetu za društvene nauke Univerziteta u Hamburgu, stekavši titulu doktora filozofskih nauka. 

U periodu 2009–2010. boravio je kao gostujući istraživač u okviru Fulbright stipendije na Univerzitetu Columbia u New Yorku, SAD. 

Profesionalnu karijeru započeo je kao viši stručni saradnik i advokatski pripravnik u advokatskoj kancelariji „Gracić Ešref i Vahidin Kadić“ u Sarajevu (2001–2006). Od 2005. godine radi kao advokat u zajedničkoj kancelariji „Ešref Gracić i dr. Dennis Gratz“. Također je stalni sudski tumač za engleski i njemački jezik. 

U periodu 1999–2000. bio je direktor projekta Fondacije Daniel Whalen (Institute for Multi-Track Diplomacy) u okviru programa „The Peace Trails Leadership Adventure Program“ u SAD-u i Bosni i Hercegovini. Aktivno se bavi pisanjem, slikanjem i filmskom produkcijom. Njegovi kratki igrani filmovi „Svitanje“ (2002) i „$5.000.000 za srce tame“ (2003) prikazani su na Sarajevo Film Festival. 

Gratz je također autor romana „Sve o Aidi“ (2002), „Ispod crvenog tepiha“ (2006), „Deblokada“ (2015) i „Motivi za knjigu kajanja“ (2018).

Bio je član Upravnog odbora i Političkog savjeta ACIPS-a od 2006. do 2010. godine. 

Jedan je od suosnivača Naše stranke, u kojoj je bio član Izvršnog odbora od 2008. do 2010. godine. Funkciju predsjednika stranke obavljao je od 2011. do 2015. godine. U periodu 2014–2018. bio je zastupnik u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine. 

U septembru 2017. godine podnio je neopozivu ostavku na funkcije u stranci, a nakon isteka zastupničkog mandata 2018. godine povukao se iz političkog djelovanja i napustio Našu stranku. 

U martu 2022. godine pristupa Demokratskoj fronti, ispred koje je izabran za zastupnika u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine.