Rat Pakistana i Afganistana: Nova epizoda Velike igre na krovu svijeta

Dok se u kineskom gradu Urumći odvijaju pregovori o prekidu vatre između zaraćenih strana, Pakistan i dalje provodi vojnu operacija Gadab lil Hak (Srdžba s razlogom) protiv Afganistana. Latentni sukob između Islamabada i Kabula traje od povlačenja američkih trupa iz Afganistana 2021. Zbog napada talibanskih (paštunskih) separatista u sjeverozapadnom dijelu Pakistana u pokrajini Hajber Pahtunva (KP) koji utočište nalaze u Afganistanu, navodno pod zaštitom afganistanskih talibana, iako vlada u Kabulu to negira, pogranične čarke su prerasle u otvoreni rat između Afganistana i Pakistana. Islamabad tvrdi da se brani od terorističke grupe Tehrik-e-Taliban Pakistan (TTP) čiji militanti napadaju pakistanske oružane snage iz “sigurnih utočišta” u Afganistanu.

Više je uzroka ovog sukoba. Naime, talibanska vlada u Kabulu – kao i ranije vlade, bez obzira na njihovu ideologiju, ne prihvata kolonijalnu Durandovu liniju (Mortimer Durand, britanski kolonijalni diplomat i činovnik u Indiji) kao zvaničnu državnu granicu s Pakistanom, nametnutu 1947. nakon podjele Indije kad je osnovan Pakistan. Granični spor datira od 19. stoljeća i posljedica je rivalstva između britanske i ruske imperije u periodu između 1830–1895. na teritoriji Afganistana. Čak je i Mula Omarov talibanski režim, koji je bio blizak i ovisan o Pakistanu (1996–2001), odbacio Durandovu liniju kao službenu međunarodnu granicu između dvije države.

Kako bi preduprijedili ruske ambicije u srednjoj Aziji i eliminirali potencijalnu prijetnju i geopolitičke aspiracije imperijalne Rusije prema Indiji, britanski administrativni aparat kolonijalne Indije pokrenuo je sistematsku operaciju sprečavanja Rusije da ugrozi Istočnoindijsku kompaniju i britanske kolonijalne posjede u Indiji. Ovaj hibridni i obavještajni rat, koji neki historičari nazivaju “sukobom sjenki”, poznat je kao Great Game “velika utakmica/igra”. U to vrijeme Afganistan je bio nominalno nezavisan i služio je kao svojevrsna tampon-zona između kolonijalnih posjeda dva velika carstva.

U književnom svijetu ovaj historijski fenomen predstavljen je u kultnom romanu Rudyarda Kiplinga Kim (1901). Veliku igru je opisao i britanski autor i historičar Peter Hopkirk u knjizi The Great Game: The Struggle for Empire in Central Asia (1995).

Velika igra nikad nije prestala već se i danas odvija u Afganistanu iako su se njeni akteri promijenili. Britance su zamijenili Amerikanci a Ruse Kinezi, dvije vodeće supersile svijeta. Njen temeljni cilj je ostao isti, kako kontrolirati središte svijeta, koje je britanski geograf i jedan od osnivača geopolitike, Halford Mackinder nazvao euroazijskim heartlandom. Prema Mackinderu, ona svjetska sila koja uspije kontrolirati euroazijski heartland moći će kontrolirati i globalno ostrvo a time i svijet.

Kabul tvrdi da ne pruža zaštitu pakistanskom oružanom pokretu Paštuna koji žive s obje strane Durandove linije, tvrdeći da je to unutrašnje pakistansko pitanje koje Pakistan treba da riješi sa svojim građanima Paštunima iz čijih redova se regrutiraju pripadnici TTP-a.

Pakistan je zvanično objavio rat Afganistanu 27. februara 2026. Pakistanska vojska mjesec dana avijacijom i artiljerijom “djeluje po ciljevima TTP-a” u Afganistanu dok talibanska vlada u Kabulu optužuje Islamabad da krši suverenitet i teritorijalni integritet Afganistana gađajući civilne objekte i obično stanovništvo. U pakistanskim je napadima ubijeno na stotine osoba a još više ih je ranjeno i osakaćeno. Kabul je u znak odmazde odgovorio na pakistanske napade.

Nakon povlačenja iz Afganistana u augustu 2021. američke okupacione snage su u Afganistanu ostavile naoružanje u velikim količinama koje se procjenjuje na sedam milijardi dolara. Neki posmatrači regije, poput Tilaka Devashera, tvrde da to nije učinjeno neplanski već s razlogom. Drugim riječima, talibani i njihova vlada u Kabulu su danas dobro naoružani iako je dio složenijeg oružja i opreme onesposobljen ili uništen prije američkog povlačenja. Talibani imaju mogućnost ratovati protiv Pakistana bez većih poteškoća. Neki analitičari vjeruju da je dio tog naoružanja vjerovatno došao u posjed pakistanskog TTP-a i baločistanskih separatista, što dodatno otežava vladi u Islamabadu da kontrolira pobunjenička područja pokrajine KP i dijelove Baločistana, bez obzira na veličinu i sposobnost pakistanskih oružanih snaga.

Ako na trenutak stavimo po strani tvrdnje i protutvrdnje zaraćenih strana (država) vidjet ćemo da se radi o više kompleksnih ali međusobno povezanih faktora koji su doveli do izbijanja direktnog rata između dvije susjedne države baš u ovom trenutku. Glavni uzroci sukoba su historijski i politički, neriješeno paštunsko etničko pitanje i međugranični spor.

Drugi uzrok je regionalno rivalstvo između Pakistana i Indije, koje ima indirektne reperkusije s obzirom da Indija koristi Afganistan kao poligon za vršenje hibridnog rata protiv Pakistana. Indija je proteklih nekoliko decenija imala odlične odnose s Afganistanom. Ti su odnosi bili antagonistični jedino s talibanima. Ali, onog momenta kad su talibani preuzeli vlast u Kabulu, New Delhi je pokazao diplomatsku prilagodljivost, uspostavivši odlične političke i ekonomske odnose s novom talibanskom vladom u Kabulu.

Bliskost između Indije i talibanske vlade u Kabulu motivirana je prije svega geopolitičkim i geoekonomskim imperativima ali je, između ostalog, podupiru i drugi faktori. Primjerice, islamska tradicija talibana ima snažno uporište u hanefijskom sunitskom pravcu čije je izvorište u Deobandu u Indiji. Naravno, paradoksalno je da Indija, čiji ultranacionalistički hinduistički režim koji vrši diskriminaciju nad muslimanima, posebno u Kašmiru, održava bliske i pragmatične odnose s afganistanskim talibanima. Stoga, bilo bi pogrešno simplificirano posmatrati ovaj složeni sukob između Pakistana i Afganistana samo kroz prizmu religije ili teologije. Sukob ima brojne političke, ideološke, historijske, etničke i antropološke uzroke i neke suptilne i često kontradiktorne karakteristike.

Paštunsko etničko pitanje datira od 1890-ih. i korišteno je kao poluga za manipulaciju i slabljenja Afganistana kao tampon zone za obuzdavanje ambicija carske Rusije prema Indiji. Ipak, na osnovu arhivskih materijala je dokazano da ambicije Rusije prema Indiji nikad nisu bile stvarne. Durandova linija siječe po sredini paštunske teritorije. Danas oko četrdeset miliona Paštuna živi u Pakistanu (Paštuni čine drugu najveću etničku grupu nakon pandžabske većine). U Afganistanu ih živi između 20-25 miliona i oni u toj državi čine najveću pojedinačnu etničku grupu. tako da je vlast talibana u ograničenom smislu većinska, iako ne i inkluzivna.

S druge strane, Pakistan, iako multietnička država, uspostavljen je na temelju islamske diferencijacije kao osnovne vjerske ali i političke ideologije i posebnog i sveobuhvatnog muslimanskog identiteta koji teži apstrahirati i nadići etničke i druge ideološke razlike i barijere. Potenciranje etničkih partikularnosti kao političkog faktora, ako bi prešlo dozvoljene granice folklorne, običajne i jezičke diferencijacije, neminovno bi dovelo do fragmentacije Pakistana. Islamabad strahuje od potencijalne prijetnje koja danas dolazi od paštunskog ali i baločskog etničkog nacionalizma. Taj strah je opravdan, budući je Pakistan kao država od svog osnivanja 1947. primarno u vjerskom, političkom i ideološkom smislu inspiriran islamom i zasnovan na zajedničkom muslimanskom identitetu. Radi se o nekoj varijanti muslimanskog Izraela.

Islam ili muslimanstvo je vezivno tkivo koje Pakistan ujedinjenim. Drugi faktor je centralna uloga vojske u politici. Zbog opasnosti od vanjske manipulacije etničkim sentimentima u cilju fragmentacije Pakistana, Islamabad je strateški i sistematski promovirao državno sankcioniranu islamsku političku filozofiju kao antidot etničkom nacionalizmu, s jedne, i muslimanskom ekstremizmu i tradicionalizmu, s druge strane.

U cilju ublažavanja radikalnijih islamskih tendencija, pakistanski vojni vladar Ejub Khan tokom 1960-ih godina angažirao je poznatog liberalnog islamskog učenjaka Fazlura Rahmana, čiji je zadatak bio da osmisli najoptimalniji islamski diskurs države i pomogne u modernizaciji pakistanskog pravnog i društvenog okvira kroz liberalnije tumačenje islama. Nastojeći pomiriti islamsku tradiciju s potrebama moderne države, sa pozicije direktora Centralnog instituta za islamska istraživanja (CIIR), Rahman je imenovan kako bi pružio intelektualnu osnovu za Ejubove modernističke reforme.

Rahman je pružao savjete o osjetljivim pitanjima kao što je kamata, nudeći njenu definiciju koja bi Pakistanu pomogla da održi funkcionalnu modernu ekonomiju uz pridržavanje kur'anskih principa. Rahmanovi pokušaji reforme islamskog prava i njegovi liberalni stavovi o porodičnom pravu i kamati naišli su na snažno protivljenje tradicionalističkih i konzervativnih islamskih pokreta, od kojih neki baštine islamsku recepciju iz ultra-tradicionalističke Deobandske škole islama u Indiji.

Konzervativna islamska reakcija dovela je do Rahmanovog razočarenja, ostavke i odlaska iz Pakistana 1968. u SAD, gdje je na Univerzitetu u Čikagu ostao do kraja života i proizveo neke od najutjecajnijih reformskih muslimanskih mislilaca u svijetu. Jedan od njegovih poznatijih studenata bio je i Mustafa Cerić, bivši reisul-ulema Islamske zajednice u BiH. Kao protuteža i reakcija na Rahmanove reforme u cilju veće islamizacije Pakistana, kasnije je, 1980. osnovan prestižni Međunarodni islamski univerzitet u Islamabadu na kojem su, također, diplomirali i neki studenti iz naše države, imami i diplomati.

Osamdesetih godina prošlog stoljeća Pakistan je, koristeći Inter-Services Intelligence (ISI) bio glavni kanal finansiranja i naoružavanja muslimanskih boraca (mudžahedina) koji su se borili protiv sovjetske okupacije Afganistana. Sredinom 1990-ih, tokom građanskog rata u Afganistanu, koji je nastao između brojnih muslimanskih afganskih frakcija koje su se borile za vlast nakon poraza SSSR-a, Pakistan je zanemario pluralni karakter Afganistana i podržao talibane, u namjeri da osigura tzv. "stratešku dubinu" protiv Indije s kojom će režimi u Kabulu (Hamid Karzai i Ešref Gani) imati dobre odnose.

Pakistan je, uz Saudijsku Arabiju i Ujedinjene Arapske Emirate bio jedna od tri države koje su priznale prvu talibansku vlast (1996-2001). Međutim, nakon terorističkog napada pripadnika Al-Kaide na američki svjetski trgovinski centar (WTC) u New Yorku, 11. septembra 2001. i nakon američke invazije Afganistana koja je uslijedila nakon toga, Pakistan je podržao tzv. rat protiv terora, primivši značajnu ekonomsku i vojnu pomoć od Washingtona za svoju kooperativnost.

Istovremeno, sigurnosne strukture pakistanskog ISI-a nastavile su održavati veze s nekim najopasnijim elementima afganistanskih talibana, posebno s njihovom militantnom frakcijom (klanom Hakkani), kako bi zadržao utjecaj u slučaju neuspjeha SAD-a u Afganistanu, što se i desilo. Bila je to osiguravajuća polica i potencijalna poluga za zaštitu svojih interesa u Kabulu.

Tzv. rat protiv teroraopustošio je paštunska područja Pakistana, gdje su se afganistanski talibani sklonili prije nego što su se oporavili i vratili u gerilsku borbu protiv okupacionih snaga. Američki napadi dronovima u tim područjima, kojim se Islamabad službeno protivio ali ih je prećutno dozvoljavao, pored vlastitih vojnih operacija, potaknuli su bijes mnogih Paštuna protiv vlasti u Islamabadu. Hiljade nevinih ljudi je ubijeno, uključujući civile, žene i djecu, a da ne govorimo o široko rasprostranjenom kršenju ljudskih prava. Oštre mjere Islamabada uzrokovale su simultano jačanje i dovele do fuzije paštunskog etničkog nacionalizma i militantnog muslimanskog radikalizma.

TTP (pakistanski talibani) prvi put se javljaju 2007. pozicionirajući se kao zaštitnici paštunske plemenske zajednice od tzv. većinskog etničkog “pandžabskog imperijalizma”. TTP je koristio militantnu islamsku retoriku s etno-nacionalističkim paštunskim nijansama radi efikasnije regrutacije novih boraca protiv pakistanske države i vojske. Drugi, (isključivo politički) paštunski pokret Pashtun Tahafuz Movement (Pokret zaštite – PTM) osnovan je 2014. Ovaj pokret je tražio odgovornost Islamabada i Ravalpindija (sjedišta politike i vojske) za kršenje ljudskih prava Paštuna. PTM, iako se radi o isključivo političkom pokretu, također se suočio s državnom i vojnom represijom. Iako je naglašavao paštunski identitet, činio je to kao sekularni pokret za građanska prava. Ovaj pokret bio je još opasniji izazov za Islamabad jer je djelovao sa pozicija etničkog nacionalizma, pa je zabranjen Zakonom o borbi protiv terorizma iz 2024.

New Delhi je iskoristio priliku narušenih odnosa između Afganistana i Pakistana. Indija ponovo otvara ambasadu u Kabulu krajem 2025. i pokreće intenzivne ekonomske veze s talibanima u Kabulu. U “ašikovanju“ s talibanima New Delhi je nadigrao Islamabad približivši se dugogodišnjim pakistanskim klijentima koji su se okrenuli protiv svojih nekadašnjih mentora i zaštitnika u Islamabadu.

Intenzivirano geostrateško nadmetanje Washingtina s Kinom i aktuelni rat protiv Irana odlučujući je faktor koji je potaknuo najnoviju eskalaciju između Pakistana i Afganistana koja je prerasle u otvoreni rat. Za vrijeme premijerskog mandata danas utamničenog Imrana Hana Pakistan je bio ojačao veze s Kinom zauzevši nezavisniji stav prema Washingtonu. Hanova vlada također je ubrzala Kinesko-pakistansko ekonomski koridor (CPEC) i suprotstavila se američkim pritiscima da uskladi svoju politiku prema Rusiji u skladu s interesima Washingtona. Vlada Šehbaza Šarifa izvršila je zaokret u vanjskoj politici, a načelnik vojske, feldmaršal Asim Munir obnovio je odnose s Washingtonom.

Pakistan je prihvatio i Trumpov poziv da se pridruži Odboru za mir u Gazi, uprkos brojnim kritikama. Nova američka podrška Islamabadu ohrabrila je Pakistan u energičnijem stavu protiv Afganistana. Podrška Washingtona vjerovatno je bila ključni faktor glede tajminga februarskih zračnih napada i objave otvorenog rata protiv Kabula.

S druge strane, zbog velikih ekonomskih interesa i investicija u CPEC (70 milijardi dolara) Kina nastoji posredovati između Islamabada i Kabula da se rat zaustavi. U strahu od Indije, Pakistan nastoji uskladiti svoju politiku s američkim regionalnim interesima. Ponekad to izgleda karikaturalno u međunarodnim forumima poput samite u Šarm el-Šejhu 2025. na kojem se Šerif neukusno dodvoravao Trumpu, unatoč činjenici da se Trump ne obazire na principe međunarodnog prava, oslanjajuući se na vojnu silu, za razliku od Kine, koja ekonomsku politiku koristi kao soft power, koncept koji je nekoć prakticirala liberalna Amerika, a koji je osmislio vanjskopolitički strateg Joseph Nye.

Pakistanska politologinja Aiša Siddika vjeruje da je strateški cilj Pakistana u Afganistanu promjena režima u Kabulu. Analitičar Fahd Husejn smatra da je Pakistan namjerno eskalirao sukob vjerujući da je Trump na strani Islamabada, budući su se talibani opirali američkim pritiscima da im se omogući povratak u vojnu bazu Bagram u Kabulu.

Islamabad nikad nije uspio disciplinirati talibane i uvjeriti ih da djeluju u interesu Pakistana. Kabul je tokom ranijih pregovora u Dohi, Istanbulu i Rijadu, insistirao da Islamabad sam mora osigurati svoje granice, umjesto da upire prstom u Kabul. “Ni Katar ni Turska nisu bili oduševljeni odnosom pakistanskih delegacija koje nisu iskreno težile diplomatskom rješenju već su se ponašale zapovjednički”, smatra Siddika.

Iako je Islamabad decenijama podupirao militantnu i sektašku vlast u Kabulu, danas želi inkluzivnu vladu koja bi zamijenila talibane. Problem nije samo militantno djelovanje TTP-a, postoje drugi, ozbiljniji razlog. Afganistan se izmakao kontroli Islamabada do te mjere da bi se mogao pretvoriti u permanentni front s Pakistanom pored Indije i izazova s dva unutrašnja secesionistička pokreta. Islamabad je ozbiljno zabrinut unapređenjem odnosa Kabula i New Delhija. Pakistan stoga tvrdi da New Delhi koristi Afganistan za njegovu destabilizaciju.

Protjerivanje afganistanskih izbjeglica koji su decenijama bili u Pakistanu izazvalo je nezadovoljstvo Afganaca prema Islamabadu. Njihovim protjerivanjem Pakistan ih je približio talibanskom režimu. Pored toga, međuetnički odnosi dodatno usložnjavaju političke prilike u Pakistanu. To potvrđuju tenzije između vlade i najveće opozicione stranke Tehrik-e-Insaf (PTI) bivšeg premijera Imrana Hana.

PTI ne želi rat s Afganistanom a ima regionalnu vlast u većinskoj paštunskoj pokrajini Hajber Pahtunva (KP). To znači da centralna vlada i sigurnosne snage u KP-u nisu na istoj strani. To otežava sigurnosnim snagama da se nose s napadima TTP-a. Rat Pakistana i Afganistana, ako bi potrajao mogao bi se negativno odraziti na ionako nestabilni Pakistan. Sukob širih razmjera uklapa se u američku politiku kontroliranog haosa i destabilizacije Srednje Azije. Možemo ga stoga posmatrati novom epizodom velike igre na krovu svijeta kao dio rivalstva između Washingtona i Pekinga za primat u srednjoj Aziji, u kojem Islamabad i Kabul imaju sporednu, historijski predeterminiranu ulogu.

Zato bi bilo korisno ponovo čitati Kiplingovog Kima i Hopkirkovu Veliku igru.