Rat protiv Irana je kulminacija politike SAD-a, a ne učinak izraelskog lobija

Američko-izraelski rat protiv Irana je zločinački čin agresije i nema uporišta u međunarodnom pravu, povelji UN-a i ne može se opravdati postojanjem bilo kakve prijetnje Irana SAD-u, Izraelu ili bilo kojoj arapskoj državi. 

Dok zapadni i arapski saveznici SAD-a za agresiju optužuju Iran, neki komentatori krivicu za rat protiv Irana pripisuju isključivo Izraelu (što je samo djelimično tačno) ili utjecaju izraelskog premijera i osumnjičenog ratnog zločinca Benjamina Netanyahua na američkog predsjednika Donalda Trumpa. Drugi, pak, krivicu za američku agresiju pripisuju “svemoćnom” proizraelskom, cionističkom ili jevrejskom lobiju u Sjedinjenim Američkim Državama, posebno Američko-izraelskom komitetu za javna pitanja (AIPAC), utjecajnoj jevrejskoj lobističkoj organizaciji koja se bori da američka politika uvijek služi i interesima Izraela. Preuveličava se (iako ga ne treba zanemariti) i utjecaj cionističkih poslovnih oligarha: udovice vlasnika kockarnica u Las Vegasu, Miriam Adelson, koja je donirala stotine milliona Donaldu Trumpu za njegovu predsjednički kampanju; Ruperta Murdocha, protestantskog cioniste i medijskog tajkuna iz Australije, vlasnika Fox Newsa; ili Larryja Allisona i drugih cionističkih mogula high tech industrije i umjetne inteligencije.

Sahrana žrtava nasilnih protesta ispred američkog konzulata u Karačiju, Pakistan, 1. marta 2026. Sukobi su izbili nakon smrti iranskog vrhovnog vođe Alija Hamneija, koji je ubijen 28. februara 2026.

Ma koliko novac igrao važnu ulogu u predsjedničkim kampanjama, postavlja se pitanje - kako je moguće da je nekoliko stotina miliona dolara donacija udovice Sheldona Adelsona vrijednije od nekoliko hiljada milijardi koje su Trumpu obećali da će investirati ili poklona koje su dali Trumpu i njegovoj porodici bogati arapski vladari petrodolarskih zaljevskih monarhija. Bilo bi logično, po tržišnim zakonima, da oni za količinu uloženog novca (makar taj novac bio i reket za njihovu zaštitu) mogu kupiti veći utjecaj kod Trumpa. 

Američki predsjednik pokušava ubijediti lidere zaljevskih zemalja da se uključe u rat protiv Irana na strani Izraela i SAD-a, uz argumentaciju da je to u njihovom  interesu. Turska ih dobronamjerno savjetuje da to ne čine. Ovdje se radi o pogrešnoj logici kojom se zbog nedostatka opravdanja za rat iransko zatvaranje Hormuškog tjesnaca ili kolateralna šteta koju trpe arapski susjedi Irana od iranske odmazde po američkim ciljevima i ekonomskim interesima pokušava naknadno iskoristiti kao opravdanje za agresiju. Za to nema racionalnog utemeljenja i takav rezon najbolje objašnjava latinska fraza “post hoc ergo propter hoc” (nakon toga dakle zbog toga). Radi se o pogrešnom pretpostavljanju da je događaj B (zatvaranje Hormuza) koji se dogodio kao reakcija na agresiju, uzrokovao događaj (A) američko-izraelske napade, što je, dakle, izvan svake pameti.

Postoje, naravno, različiti motivi zbog kojih se Izraelu, posljednjoj zapadnoj koloniji, američkom satelitu i militariziranoj državi-garnizonu, i platformi za projiciranje američke vojne moći na bliskom istoku, pripisuje disproporcionalna politička moć koju Izrael ne posjeduje, barem kada se radi o njegovim kapacitetima da utječe a kamoli upravlja američkom vanjskom politikom i dirigira u kom pravcu i za koje ciljeve će biti korištena američkadestruktivna vojna moć. Po ovom simplificiranom obrasci i logici ispada da je Amerika, najveća vojna i tehnološkasila svijeta, čiji je vojni budžet hiljadu milijardi dolara (treba da bude povećan na milijardu i po) tek obični automat za samousluživanje i kupovinu proizvoda poput grickalica, pića i specijalnih artikala koji radi na kovanice pa kad se kome prohtije može ubaciti novčić i automatski ima na raspolaganju upotrebu američke vojne sile za što god poželi. 

S druge strane, pripisivanje enormne moći tzv. jevrejskom lobiju u Americi, koji se često poistovjećuje s Izraelom, ili s cionističkim lobijem - iako cionistički lobi nije samo jevrejski već također ako ne i više kršćansko-evangelistički - u suštini može se tumačiti kao nesvjesno proizveden oblik antisemitizma. Jevrejima kao narodu čiji je procenat u Americi minoran na taj način se pripisuje moć kontrole najveće vojne i tehnološke sile u modernoj povijesti čovječanstva. To ne samo da nije istina već je obična glupost i može dovesti do porasta stvarnog antisemitizma u Americi i općenito na zapadu. 

Ozbiljna i racionalna analiza uzroka iIi povoda za američku agresiju na Iran, ne zanemarujući pritom važan izraelski faktor i konvergenciju izraelskih i američkih interesa koji se podudaraju kada je u pitanju njihov animozitet prema Iranu, trebala bi biti usmjerena na realne aktere čija je potreba i želja vjerovatno bila presudna za ulazak Amerike u rat protiv Irana. To su prije svega vojno-industrijski kompleks, konglomerat i mreža velikih privatnih korporacija za proizvodnju naoružanja, vojne oprema, aviona, raketa, brodova, dronova, radarskih i komunikacijskih sistema, logistike i drugih elemenata bez kojih rat ne bi bio moguć. 

Najmoćnije američke vojne kompanije, često nazivane obrambenim izvođačima radova kojim dominira "velika petorka" primaju lavovski dio vojnog budžeta američkog Ministarstva odbrane (DoD). Ove kompanije su ključne za američko vojno-industrijski kompleks, budući da proizvode sve od borbenih aviona i raketa do ratnih brodova i IT usluga.

Na osnovu podataka o prihodima iz 2024. i 2025., Lockheed Martin (LMT) iz američkog bužeta primio je 75 milijardi dolara. Proizvodi borbene avione F-35, F-16 i F-22, rakete Trident II i sistem raketne odbrane THAAD. Radi se o najvećem tzv. obrambenom izvođaču radova u svijetu, s preko 90% prihoda koji dolazi od tzv. obrambenih ugovora. RTX Corporation (ranije Raytheon Technologies) ima prihode od 43,5 milijarde dolara. Proizvodi sisteme protivraketne odbrane Patriot, krstareće rakete Tomahawk, protivtenkovske rakete Javelin imotore F135 za borbeni avion F-35. Northrop Grumman (NOC) ima prihode od 36,6 milijardi dolara. Proizvodi Stealth bombarder B-21 Raider, program interkontinentalnih balističkih raketa Sentinel i nadzorni dron Global Hawk. Također je glavni igrač u modernizaciji nuklearnih sistema i naprednim tehnologijama nadzora. 

General Dynamics (GD) je inkasirao 36,5 milijardi dolara. Proizvodi podmornice klase Virginia i Columbia, razarače klase Arleigh Burke i tenk M1 Abrams. Neophodan je za američku pomorsku industrijsku bazu i kopnene borbenesposobnosti. Boeing (segment odbrane) je 2024. iz američkog budžeta primio 31,8 milijarde dolara. Proizvodiborbene helikoptere AH-64 Apache, borbeni avion F/A-18E/F Super Hornet, tanker KC-46A Pegasus i razne raketnesisteme. L3 Harris Technologies: poznat po naprednim komunikacijskim sistemima, taktičkim radio uređajima ielektronskom ratovanju. Huntington Ingalls Industries, najveća je kompanija za vojnu brodogradnju u SAD-u koja jespecijalizirana za podmornice na nuklearni pogon i nosače aviona. Leidos, specijaliziran za IT usluge, kibernetičku sigurnost i analizu podataka za Ministarstvo odbrane (rata). Booz Allen Hamilton pruža tehnološki konsalting idigitalnu transformaciju Ministarstvu odbrane. Amentum: glavni kontraktor za inženjerske i tehničke usluge zaameričku administraciju.

Lobistička moć ovih korporacija daleko nadmašuje bilo koji izraelski ili jevrejski lobi i bilo kojeg Trumpovog proizraelskog donatora. 

Druga kategorija interesa koji su presudni u američkoj ilegalnoj agresiji na Iran je finansijski sektor na Wall Streetu. Iako Jevreji imaju snažno prisustvo u investicionom bankarstvu i upravljanju investicijama, Wall Street nije monolitan i u ovoj industriji su mnogi pojedinci iz različitih etničkih, vjerskih i kulturnih sredina. Treći je američka naftna i energetska industrija kojoj savršeno odgovara zatvaranje Hormuza i eliminacija katarskog plina za najmanje 17 posto. Na taj način američka industrija profitira (kao i ruska), dok će evropske države pretrpjeti veliku štetu i biti znatno oslabljene i primorane na kupovinu američkih energenata, budući da su se pod američkim pritiskom ili kako bi se dodvorile Americi, same odrekle jeftinog ruskog plina pod izlikom da žele ojačati neovisnost o ruskim energentima. Najveće američke naftne korporacije, rangirane po tržišnoj kapitalizaciji i prihodima u 2026. predvode ExxonMobil i Chevron a slijede Conoco Phillips, Occidental Petroleum i EOG Resources. 

Političari, komentatori i analitičari radije pribjegavaju simplificiranoj analizi uzroka rata a izraelski ili jevrejski lobise često koristi kao catch all phrase, poštapalica kojom se kompleksni američki sistem političke moći iimperijalistički sistem zasnovan na proizvodnji i vođenju rata simplificirano svodi na jednu etničku, vjersku ili pak interesnu grupu i ispunjenje njenih želja i ciljeva kojim se, tobože, američki predsjednik nije mogao oduprijeti.

Ova vrsta simplifikacije je opasna ponajviše za jevrejski narod u Americi, prema kojem se usmjerava odgovornost, krivnja i koji će trpiti političke posljedice za američko-izraelsku agresiju ako ona doživi poraz, što može imati dalekosežne posljedice. Značajan broj američkih Jevreja, posebno u akademskoj zajednici, među umjetnicima, intelektualcima i aktivistima, igra iskrenu i ozbiljnu ulogu u antiratnim kampanjama i kritički je orijentiran premadesničarskom, supremacističkom i ekstremnom režimu u Izraelu, posebno spram izraelskog genocida u Gazi i zalaže se za jednakost, slobodu i ravnopravnost palestinskog naroda. Njihov broj i ekonomska moć možda nisu dovoljno veliki da bi mogli značajnije doprinjeti promjeni američke politike, ali svakim danom njihov glas sve je snažniji. 

Zato je važno za političke i vjerske aktere u BiH da u svojim interakcijama s jevrejskim zajednicama u Americi i Evropi budu svjesni da je podilaženje onim jevrejskim legacy organizacijama koje djeluju kao glasnogovornici politike cionizma i Izraela u Americi ili Evropi, makar se oni predstavljali u vjerskom ili ekumensko-dijaloškom abrahamskom ruhu (što se često dešava) dugoročno može biti kontraproduktivno. Jevrejske zajednice na zapaduproteklih nekoliko godina prolaze kroz ozbiljan proces transformacije. Povlađivanje isključivo cionističkim i proizraelskim jevrejskim organizacijama u uvjerenju da su moćne i da njihov uticaj i naklonost mogu pomoći Bosni i Hercegovini koja je izložena separatističkim tendencijama a zanemarivanje progresivnih jevrejskih zajednica i organizacija, dugoročno se može pokazati štetnim. 

Pripisivanje isključive krivice za rat protiv Irana Izraelu ili proizraelskom lobiju u Americi kao što to uporno čine čak i neka ugledna akademska imena na zapadu, ili reduciranje konačne odluke da izvrši agresiju na slabosti Trumpa da im se odupre, posebno zbog navodne ucjene Epsteinovim fajlovima (iako i to može imati određeni utjecaj) nije glavni motiv za rat protiv Irana. Štaviše, taj diskurs je simplifikacija američke politike, posebno kada se radi o pitanjima rata i mira i može se tumačiti kao dio specijalnog informativnog rata koji ima za cilj oslobađanje ododgovornosti i skidanje krivnje s američke države i administracije kako bi se oprala ili prikrila njena krivica a gnjevčitavog svijeta, posebno američkih građana ali i muslimana planski usmjerila prema Jevrejima, Izraelu, proizraelskom lobiju ili Netanyahuu. 

Dakle, prema svemu drugom samo ne prema američkoj državi i njenoj dugoročnoj političkoj strategiji koja se implementira sistematski, inkrementalno i dosljedno. Ovakav odnos odgovara i američkoj državi i njenim saveznicima i vazalima širom svijeta, posebno onim koji nemaju hrabrosti da za agresiju primarno optuže Ameriku jer im s njome valja deverati u budućnosti pa je lakše ne zamjeriti joj se. Pritom se zanemaruje višedecenijska antiiranska politika Washingtona koja se provodi pola stoljeća ali etapno i u sekvencama, sve u ovisnosti o okolnostima i mogućnostima, neovisno o tome koja administracija je na vlasti. 

Kao ilustraciju možemo navesti dva značajna dokumenta koje je proizvela grupa američkih eksperata za Iran i Bliski istok. Oba dokumenta su na oko 150 stranica. Jedan je objavio Institut Brookings koji se smatra vodećim kreatorom vanjske politike Washingtona. Studija naslovljena “Which Path to Persia” (Kojom stazom ka Perziji: Opcije za novu američku strategiju prema Iranu). Ovaj dokument napisali su Kenneth M. Pollack, Daniel L. Byman, Martin Indyk, Suzanne Maloney, Michael E. O’Hanlon i Bruce Riedel. Indyk je umro prije nekoliko godina i smatra se nasljednikom Henrija Kissingera. Služio je u Demokratskim administracijama predsjednika Clintona i Obame kao ambasador u Izraelu i vodeći arhitekt američke politike porema Bliskom istoku. Pomenuti dokument detaljno razrađuje različite scenarije kako eliminirati iransku prijetnju, uključujući i vojnu agresiju, a predviđa i ulogu Izraela u tom procesu, pa čak i osobno spominje premijera Netanyahua, kojem se dodjeljuje važna uloga. Studija je objavljena 2009.

Drugi podjednako važan dokument objavila je iste godine RAND korporacija povezana s američkom vojskom. Naslov studije je “Dangerous But Not Omnipotent: Exploring the Reach and Limitations of Iranian Power in the Middle East” (Opasan ali ne i svemoćan: Testiranje iranskih dometa i limitiranosti na Bliskom istoku). Autori ove studije također su vodeći eksperti za politiku prema Bliskom istoku, Frederic Wehrey, David E. Thaler, Nora Bensahel, Kim Cragin, Jerrold D. Green, Dalia Dassa Kaye, Nadia Oweidat, Jennifer J. Li. 

Obje studije bave se detaljnim planiranjem i nude rješanja i konkretne prijedloge američkim vlastima kako da se obračunaju s Iranom kao geopolitičkim rivalom, izazovom i prijetnjom američkim i izraelskim interesima na Bliskom istoku. Radi se, dakle, o dugoročnom planiranju obračuna s Iranom. U pitanju je postepena strategija koju su djelimično implementirali svi američki predsjednici u skladu s okolnostima, prioritetima i mogućnostima. Studije takođeuzimaju u razmatranje ulogu iranske dijasporske zajednice, posebno ekstremne opozicije i terorističke organizacije MEK koju je Obamina administracija skinula s liste terorističkih organizacija 2011, predviđajući njenu potencijalnu upotrebljivost u obračunu s Iranom. 

Eliminacija nekih arapskih režima, posebno Libije i Sirije, obračuns Hamasom i Palestincima u Gazi, Hizbullahom u Libanu, Ansarullahom (Houthi) u Jemenu, svrgavanje Assada u Siriji, nisu samo izraelski ratovi već koordinirane kampanje pomoću kojih su kreirane povoljne okolnosti koje sudovele do odluke Trumpove administracije da već dva puta napadne na Iran, u saradnji s američkim proksijem, Izraelom. Ali, to se desilo tek onda kad je procjenjeno da su ispunjeni uvjeti za direktnu agresiju na Iran.

Prema tome, agresija na Iran nije izvedena samo pod utjecajem Izraela ili izraelskog lobija u Americi, kako se to želi predstaviti, već je to kulminacija kontinuirane američke politike više administracija. Donald Trump nije nije ekskluzivni inicijator ni planer agresije na Iran. On je američki predsjednik koji provodi politiku koja mu je pala u zadatak. Izbjegavanje da se na ovaj način shvati američka politika možda je u datom momentu oportun stav nezamjeranja moćnoj sili, ali, simplificirano reduciranje agresije na volju ili želju proizraelskog lobija ili na karizmatičnu sposobnost uvjeravanja Benjamina Netanyahua, ili pak na Epstienove ucijene, bacanje je prašine u oči i velika obmana kojom se namjerno želi disproporcijalno predstaviti politička moć Izraela koji kad poželi “maše američkim repom”, kako to vole kazati neki komentatori. 

Benjamin Netanyahu, iako zločinac, vispren je i sposoban političar. Zato ga Amerikanci decenijama i drže na vlasti u Izraelu. On ima specijalnu ulogu da omekšava i racionalizira američku imperijalnu politiku koja nam se čini benignijom kad se krivica za njene zločine prebacuje naaktere poput Netanyahua kojeg nije teško mrziti. Profesor John Mearsheimer, najveći živi teoretičar međunarodnihodnosa (teorije ofanzivnog realizma), odlično je objasnio američku politiku zločina koje je Washington počinio širom svijeta, direktno i indirektno. On navodi kako je američka sila okrutna i osvetoljubiva. “Mi smo država koja je počinila nemjerljive zločine i ubistva desetina milona ljudi. Preko 38 miliona ljudi ubijeno je pomoću američkih ekonomskih sankcija, prema pouzdanom britanskom medicinskom časopisu Lancet” tvrdi profesor Mearsheimer, profesor političkih studija Univerziteta u Čikagu.  

Otpornost Irana čije snage mjesec dana pružaju žilavi otpor i nanose teške gubitke agresorima i podrška Trumpu u ilegalnoj agresiji od nekih država u kojim su na vlasti tzv. socijaldemokratske opcije, kao što je slučaj u Australiji, a slična je situacija u monarhističkim sistemima koji nemaju iskustvo s izbornim procesom, ukazuje na ozbiljanproblem lažne odanosti multilateralizmu i principima međunarodnog prava. 

Naime, anglosaksonske države ne prihvataju činjenicu da se svijet dramatično mijenja. One uporno ustrajavaju na starim postavkama oslanjajući se na savez i zaštitu SAD-a, previđajući strateški značaj drugih sila. Njihova frapantna tvrdoglavost i nezainteresiranost, pod utjecajem rasizma i arogancije, za društva koja su drugačija, sprečava ih da ispravno sagledaju fascinantnu iransku odbranu, koju doživljavaju kao neočekivani šok. Neopravdani i nezakoniti rat koji je baziran na pogrešnim pretpostavkama i agresorskim ambicijama za promjenu političkog poredka šokirao ih je neuspjehom. 

Ohrabruje saznanje da neki zapadni politički akteri poput njemačkog predsjednika Frank-Waltera Steinmeiera priznaju da je rat protiv Irana kršenje međunarodnog prava. Njemački predsjednik je odbacio lažne izgovore o neposrednoj iranskoj prijetnji odIrana kao neosnovane. Problem je što on nema izvršnu moć u Njemačkoj već je ceremonijalni šef države. Ohrabruje i stav njemačkog ministra odbrane Borisa Pistoriusa, koji je rat opisao kao nepromišljen i bez ikakve koherentne strategije. 

Dok neke evropske sile poput Njemačke pokazuju spremnost da ospore pogrešan pristup Washingtona, neke zemlje kao što je Australija ustrajavaju u podršci Washingtonu, iako je to u suprotnosti s međunarodnim pravom i raspoloženjem većine stanovništva. Ovo je opasan fenomen koji dokazuje da zapadna liberalna demokratija više ne drži do mišljenja građana. Za građane zapadnih zemalja nije više pitanje da li je rat opravdan, već zašto ga njihove vlade i dalje podržavaju. Neupitna lojalnost SAD-u na štetu je kredibiliteta, suvereniteta i u konačnici povjerenja građana. Arogantni odnos vlasti prema volji građana možda je i najveća opasnost za zapadne demokratije. 

Ako Trump odluči žrtvovati nekoliko hiljada marinaca koje planira poslati da izvrše desant na iranski otok Kharg, to bi moglo značiti da želi eksploatirati bijes američkih građana, kada i ako marinci budu ubijeni u velikom broju od strane iranskih branitelja. Problem je u tome što nezadovoljstvo građana nije uvijek predvidljivo i ne garantira očekivani ishod. Moguće ga je oblikovati i usmjeravati ka željenom cilju vlastodržaca. To bi se moglo pokazati kao velika opasnost i moglo bi biti zloupotrebljeno za produbljivanje rata koji je u interesu ranije navedenih interesnih faktora, a ne samo proizraelskog lobija, Netanyahua ili samog Trumpa. Perpetualni rat je raison d'être američke imperije. Iranski otpor mogao bi ubrzati njen neminovni krah.