Čemu se vraća Nermin Šehić: Stihovi koji odzvanjaju, film koji je više od historije

Mnogi ljudi jednu knjigu, film, seriju... pročitaju ili pogledaju više puta – vraćaju im se. Zanima nas čemu se vraćaju neki relevantni, zanimljivi i poticajni sagovornici.

Ove sedmice nam o svojim čitateljskim i gledateljskim „sklonosti i vraćanjima“ govori mladi bošnjački i bosanskohercegovački pjesnik Nermin Šehić.

On je za portal !Odgovor odabrao jednu knjigu i film kojima se uvijek rado vrati.  Kao knjiga kojoj se uvijek vraća je naveo Sonete (I i II), Skendera Kulenovića, obično se nalaze u izdanjima njegovih Sabranih djela, zajedno s ostalim pjesmama.

„Kad sam bio završna godina fakulteta, kada su mi se, tako sam to smatrao i tako osjećao, širom otvorila vrata razumijevanja književnosti, poezije napose, a imao sam razloga da tako mislim – sujetu nastranu, jer sam istinski uživao u dobroj poeziji i iskreno se zgražao nad svakim lošim pisanjem i žalio svako drvo posječeno da bi se od njega izradio papir za svakakve splačine, uvidio sam, dakle, da u dvije-tri godine ja nisam pročitao više od tek nekoliko knjiga na bosanskom jeziku. Bilo je to dijelom jer se tokom te dvije godine nisam vraćao u Bosnu, a dijelom i jer sam svjesno želio da zaronim u engleski jezik i književnost kako bih tu tradiciju što bolje razumijevao i upijao“, kazao je on.

Naglašava kako je  bio dobar pristup, jer je tako u punoj silini i svježini stihova otkrio T. S. Eliota, koji se u potpunosti može razumjeti samo ako se pročita glavnina onoga što je ispjevano na engleskom prije njega.

„Ali, uviđam tada da dok pišem poeziju meni nedostaje nekoliko stvari. Fale mi riječi, fali mi – i to je mnogo veći problem – osjećaj za ritam vlastitoga jezika. Nije tu riječ o rimovanju, niti o istosmjernom metru, riječ je o 'sluhu', 'uhu', koje se samo dijelom može naučiti, a dijelom je osjećaj. Za pjesnika nema gore stvari nego da nema pjesničkog sluha. Mnogi danas pišu kao da sjede na ušima. Dakle, osjećao sam kao da imam potreban alat, nov, napretek tema, ali nedostajalo mi je građevnog materijala. Morao sam imati najbolji mogući materijal. Promptno sam iz biblioteka s kojima je naša fakultetska biblioteka sarađivala iznajmio nekoliko knjiga na bosanskom jeziku. Bili su to, između ostalih, Nedžad Ibrišimović, Meša Selimović i Skender Kulenović, njegove pjesme“, objašnjava Šehić.

Ističe da je Skender Kulenović u punom smislu te riječi naš klasik.

„On je kanon, on je lektira, on je, sasvim sigurno, slika na jednom od panoa koji obavezno krase školske kabinete bosanskog jezika. Tako je bilo i tokom moga školovanja, s tim da se za lektiru čitalo Gromovo đule u onim lijepim lektirskim izdanjima. Analizirala se tu i pokoja pjesma, svakako Stećak, ali to nije ništa što može zanimati osnovnoškolca, makar i odlikaša. U srednjoj školi kao lektiru čitam i Ponornicu  i to je ostao jedan od meni najdražih romana, ali nejasno se sjećam nevoljkosti kod čitanja Skenderove poezije u tim mladim godinama. Činilo mi se kroz sljepilo vlastite neukosti da su Skenderovi soneti besmisleni (!) a stih opterećen i ispresijecan čudnim sintagmama, neobičnom leksikom. Izgledalo mi je to, u tim mladim danima, više kao poezija protiv koje treba reagovati, a ne čiju tradiciju valja nastaviti“, priznaje on.

Šehić dodaje i da u susretu s poezijom Skender Kulenovića, čitalačko iskustvo rijetko ostaje na površini.

„Kada sam Skenderove sonete čitao godinama poslije, u onoj mojoj fazi vraćanja matičnoj književnosti, nisam, kao što se moglo očekivati, doživio nikakvu epifaniju, nikakvo prosvjetljenje, nikakav ’udar u prsa’ kao kad sam pročitao prva četiri stiha Puste zemlje pa morao odahnuti, zapanjen. U mene su prosto zurili, izazivački, crni blok nakon crnog bloka dugog, teškog stiha. Ali, sada sam to mogao vidjeti, znalačkog, jakog, sjajnog stiha koji jezik pomjera do granice pucanja, do crne međe značenja, koji traži da se ponovo čita i iščitava, što je uvijek podobar znak dobre pjesme. Za mene od tada nije bilo dileme, Skender Kulenović je naš najbolji pjesnik. Međutim, glavnu stvar zbog koje sam ga čitao, a to je pomalo sebičan motiv koji valjda svaki pjesnik mora imati kod sebe, nisam mogao postići  – nadahnuti se neposredno nad njegovim tekstom, ne, dakle, pisati kao on, već postići nešto od onoga što on postiže drugačijom metodom“, pojasnio je bosanskohercegovački pjesnik.

Dalje objašnjava da je trebalo je proći još nekoliko godina u kojima se vratitio u Bosnu.

„Vratiti se u ozvučja maternjeg jezika, u ritam čistih i jasnih podrinjskih slogova i podrinjskog idioma, ali najvažnije, čitanju naših knjiga, od Hörmannove kolekcije naše epike, preko divanske književnosti, do svih naših novelističkih klasika, pa da ponovo uzmem u ruke Skenderove sonete i da mi se oni, napokon, otvore i otključaju. Ono što se prije slutilo samo intuitivno sada se moglo podvrći čistoj analizi, a od ukupnog efekta nije se ništa gubilo. Njegovi stihovi se počnu lijepiti za mene, počinjem ih pamtiti. Hodam ulicom, a u glavi mi odzvanja 'Evo čelom svega klunosmo po stolu/ Daj nam jednu nesvijest od sna istinskiju, / ti još, munjo nečeg, što se ote bolu. / Daj nam blagu tminu kojom mošti spiju. // O kresni – žilje nam trgni u svom lasu / iz svega, a, ždrale, što u nama čekaš, / vrati nas u ljuske što ih pijesak zasu!...' To je nevjerovatno, strahovito, skoro kao magija, a riječi jesu najveća magija. Prolazim Mostarom pored Karađozbegove džamije, a u meni se javlja ‘budem ti čempres, a ti stojiš ista’. Prolazim kroz čudne halove, čujem 'ničega više nisam ni oblik ni sjena'. Nosio sam jedno vrijeme tu knjižicu sa Skenderovim pjesmama –  a ona stvarno stane u knjižicu, sva poezija koju je ikad objavio – kad god bih negdje putovao“, priznaje on.

Šehić na kraju sasvim intimno odgovara za pitanje, zašto se tako uporno vraćao Skenderu?

„Meni je nezamislivo da pjesnik može pisati dobru, trajnu, trajno dobru poeziju bez izučavanja vlastite književne tradicije, slično kao što su svi slikari kubizma prvo studirali klasike, imitirali ih, pa onda razvijali svoje teorije koje su na kraju dovele do apstraktnog slikarstva. Skender je ono najbolje u našoj poeziji i makar u prvim lektirskim i mladalačkim čitanjima to bilo tek nejasno naslućeno, uvijek su me njegovi soneti vraćali sebi. Danas ih imam u nekoliko izdanja i uvijek su mi pri ruci, kad želim da pišem ili kad pročitam nešto što nije tako dobro, da čistinom njegovog stiha „sred azurnog neizreka“ saperem tu mrlju. I svaki put kad ga čitam, stihovi su jednako svježi i isto jaki, ispod svake pjesme kuca živo srce i ja ga pomno slušam“, zaključio je on.

A film kojem se Šehić uvijek rado vraća je remek djelo kinematografije, Apocalypto od Mel Gibsona.

„Jedan od najboljih filmova koje sam ikada gledao je Apocalypto Mela Gibsona. Oduvijek sam volio filmove historijske tematike, svejedno koji period pokrivali, od antike pa do Drugog svjetskog rata. Oduvijek su me zanimale i historije koje ne ulaze u 'kanon' evrocentrične, okcidentalne historiografije, i ta se znatiželja kasnije samo pojačavala. Zato, kada sam prvi put pogledao Apocalypto, a bilo je to na sleepoveru kod rodbine s nekih 14-15 godina, ostao sam zakovan za ekran, dok je moj dobri rođak, umoran, zaspao. Sada, kao diplomirani historičar, dobro znam za historijske nepravilnosti u filmu, od toga da je carstvo Maja propalo mnogo prije dolaska Španaca, do toga da žrtvovanje ljudi (kako aktuelna tema!) više spada pod astečku historiju, ali svejedno mislim da Apocalypto postiže, čak i s te čisto reprezentativne strane (govoreći o predstavljanju mezoameričkih kultura), mnogo više pozitivnog, nego negativnog. Jer sama činjenica da takav film (na jeziku Maja!) postoji u američkoj produkciji je malo čudo i ne slažem se s kritikama koje kažu da Gibson predstavlja Maje kao barbarsko društvo koje neminovno mora propasti i koje kao takvo moraju „spasiti“ bijeli Evropljani“, priča nam Šehić.

 Međutim, naglašava da je zapravo nešto sasvim drugo posrijedi. 

„Slika samouništavajućeg društva u kojem glavni lik Jaguarova Šapa pokušava zaštiti porodicu je slika i kritika savremenog društva. Žrtvovanje ljudi da bi se zadovoljilo pagansko božanstvo i osigurala plodna žetva (resursi), nasilje jakih nad slabima, slutnja apokaliptičnog kraja, sve to neodoljivo miriše na današnji zeitgeist, ali Apocalypto nije ni prvi ni posljednji film koji govori o tim temama. Trik je u izvedbi, u nevjerovatnoj dinamici. Pomalo je nevjerovatno da je Gibson uspio napraviti film potjere s takvim mjestom i vremenom radnje a da u čitavom filmu nema izgubljene minute. Uznemirujući efekat džungle, ili u svakom slučaju, osjećaj uznemirenosti bijelog čovjeka tropskom divljinom, (jer bijeli čovjek pravi ovaj film za bijelog čovjeka) je dosljedno i krajnje uspješno prikazan. Maje ne govori engleski s američkim ili britanskim naglaskom, govore svoj jezik. Nema previše dijaloga, ali time je napetost veća i agonija glavnih likova neposrednija. Na trenutke se čovjek osjeća kao da kroz neki vremenski portal gleda stari, strani, nepostojeći svijet, ali svejedno ljudski, primordijalno blizak. Kasnije ću film gledati za vrijeme studiranja, ali ništa manje oduševljen, cijeneći tehničke aspekte filmskog pripovijedanja koji ga čine tako svježim“, govori on.

Dodaje i da je to jedan od onih rijetkih filmova koje preporučujem ljudima, ili kad ima priliku, da pogleda zajedno s onima koji ga gledaju prvi put.

„U nekoliko zadnjih gledanja javlja mi se pomalo neukusna, s obzirom na veličinu i blizinu naše tragedije, ali svejedno privlačna ideja. U agresiji na Bosnu i Hercegovinu i tokom Genocida nad Bošnjacima, mnogi naši ljudi su spas od krvoloka nalazili u šumama i gorama naše domovine. Postoje svjedočenja o tome, napisane su i mnoge knjige. Ako bi neki bosanskohercegovački režiser bio spreman napraviti takav film, evo, mislim da znam nekoga ko bi bio spreman napisati i scenarij za neki naš Apocalypto koji bi kroz prikaz traume bijega od genocida završio, ipak, na trijumfalnoj noti“, zaključio je Šehić u razgovoru za !Odgovor.

Rođen je 1993. u Goraždu, u rodnom gradu završio je osnovnu, a u Mostaru srednju školu. Diplomirao je iz oblasti historije i engleske književnosti 2016. godine na koledžu Lake Forest nadomak Chicaga.

Prema izboru svojih profesora, među kojima je i Robert Archambeau, vodeći pjesnik i književni kritičar u Sjevernoj Americi, izabran je za najboljeg studenta završne godine na Odsjeku za englesku književnost.

U domovinu se vraća 2017. godine, gdje u ponovnom susretu s vlastitim nasljeđem, kako kulturno-historijskim tako i onim porodičnim, nastaje većina pjesama koje tvore njegovu prvu zbirku Ranjenik. U međuvremenu na festivalu književnosti Bookstan 2018. osvaja nagradu za najboljeg mladog kritičara. Za zbirku Ranjenik 2021. godine dobija nagradu "25. novembar" sedmičnika Stav. Seli se u Sarajevo gdje, između ostalih poslova, radi kao nastavnik engleskog jezika. Objavio je nekoliko tekstova historijske tematike. Učestvovao je na Sarajevskim danima poezije i Danima Hasana Kaimije. Trenutno radi kao prevodilac.