Nasilje radi nasilja: Američki ministar odbrane promoviše nihilistički kult smrti

Piše: Jan-Werner Müller (Guardian)

Čini se da se članovi Trumpovog kabineta biraju ne uprkos svojoj sklonosti nasilju, nego upravo zbog nje. Pete Hegseth je prije imenovanja za ministra odbrane bio poznat kao uglađeni TV voditelj spreman da brani ratne zločine. Markwayne Mullin očigledno je i dalje ponosan što je izazvao svjedoka na tuču na saslušanju u Senatu; također odbija da se izvini zbog „razumijevanja“ napada na kolegu senatora Randa Paula. Nikada ranije jedna administracija nije tako otvoreno veličala ubijanje kao što to čini trenutna propagandna mašina Bijele kuće svojim opscenim snimcima rata u Iranu i uništavanja malih brodova.

Za razliku od fašizma 20. stoljeća, nema pokušaja da se promoviše ili simbolički nagradi samopožrtvovanje – riječ je samo o ubijanju na daljinu u stilu video-igre, opravdanom ne strateškim ciljevima, nego naizgled nekontrolisanim emocijama („bijes“ i žeđ za osvetom). Sve to prati otvoreno priznanje da će osnovni zakoni ratovanja biti prekršeni. Stvarni vojnici, s dugogodišnjim kodeksima časti, za razliku od fantazijskog svijeta koji Hegseth stvara svojim klišejima na televiziji, ne bi udarali neprijatelje dok su na tlu.

Trump nikada nije krio svoju želju za dominacijom i spremnost da njegovi sljedbenici koriste nasilje – od poziva da se ljudi na njegovim skupovima grubo tretiraju, pa sve davanja pomilovanja čak i najbrutalnijim učesnicima pobune 6. januara.

Hegseth i društvo promovišu u konačnici nihilistički kult smrti.

Tokom njegove prve administracije, „osovina odraslih“ uglavnom je držala njegove najgore impulse pod kontrolom; nakon „izleta“ u Venezueli i spoznaje da se ljudi u malim čamcima mogu ubijati nekažnjeno, Hegseth, a možda čak i Rubio, djeluju opijeni idejom da specijalne vojne operacije mogu biti brze i bez američkih žrtava – i pritom odlične za televiziju. Trumpova opsesija vizualnim efektima i rekvizitima – po principu “ako pokažem gomilu papira na TV-u, to znači da sam se zaista povukao iz svojih kompanija ili da zaista imam odličan plan zdravstvene zaštite” – sada je prisutna u cijeloj njegovoj administraciji.

Sam Trump izgleda tretira globalnu kampanju eliminacije lidera kao neku verziju emisije „The Apprentice“ s pravom municijom – kao da on može uklanjati druge lidere i birati njihove nasljednike nakon što budu oteti ili ubijeni.

Historijski gledano, postojala je ideologija koja je veličanje nasilja stavila u središte svoje propagande. „Živjela smrt“ bio je fašistički slogan; Mussolinijev pokret počeo je s veteranima i slavio ih kao „rovokratiju“ – aristokratiju ljudi očvrslih u rovovima.

Gigantske kosturnice za ratne mrtve – neke s kostima i do 100.000 vojnika – trebale su potaknuti buduće žrtvovanje; nacisti su, zauzvrat, mladima predstavljali slogane poput „Rođeni smo da umremo za Njemačku“.

Čini se da Hegseth i njegovi saradnici također promovišu krajnje nihilistički kult smrti. Ali on slavi ubijanje pritiskom na dugme hiljadama kilometara daleko; u međuvremenu, američki mrtvi se obeščašćuju, jer je Trump koristio njihov povratak u domovinu za promociju svoje Maga robe i prikupljanje sredstava na račun žrtava rata.

Da li je iko neprikladniji za visoku funkciju od Donalda Trumpa? Da, Pete Hegseth – zato ga predsjednik voli.

Istovremeno, vjeran želji svog gospodara za potpunom dominacijom i uništenjem, Hegseth na televiziji uživo najavljuje buduće ratne zločine („bez milosti“) i podstiče bespotrebnu okrutnost: „Udaramo ih dok su na tlu.“ Opscena opsjednutost „ubilačkom moći“ dio je ovog pomaka ka shvatanju rata kao nanošenja maksimalnog razaranja i boli (umjesto postizanja strateških ciljeva – koje administracija, naravno, nije u stanju ni artikulisati).

Sama stvarnost rata blijedi jer su eter ispunjen beskrajnim nizom zabavnih slika i praznih riječi. Hegseth, sklon pretjeranom i pomalo smiješnom jeziku i aliteracijama („ratnici, ne wokesteri“), izgleda nesposoban da izgovori išta osim klišea („nepokolebljiva volja“) ili fragmenata kršćanskog nacionalizma koji je u suprotnosti s Prvim amandmanom koji zabranjuje uspostavljanje državne religije: ne može se patriotizam svesti na to da građani mole za vojsku na koljenima i u ime Isusa.

Poenta nije izjednačiti ova dva čovjeka, ali se ne može ne sjetiti kako je Hannah Arendt, u svojoj vrlo kontroverznoj knjizi o suđenju Eichmannu, opisala nacističkog birokratu: kao nekoga potpuno nesposobnog za razmišljanje, nekoga ko proizvodi beskrajan niz praznih fraza.

Hoće li sve ovo imati učinak u legitimizaciji ilegalnog rata? Hegseth je također stvorio fantazijski svijet unutar samog Pentagona; umjesto konferencija za novinare s kritičkim pitanjima i stvarnim odgovorima, postoji blaga razmjena između „ministra rata“ – izmišljeni naziv, jer Kongres nije odobrio promjenu imena ministarstva – i figura iz Epoch Timesa i LindellTV-a (svijet prema „MyPillow tipu“).

Čak i uz ovaj dodatni sloj izolacije od stvarnosti, Hegseth je insistirao da mediji nisu dovoljno pozitivni prema američkim napadima na Iran. Kao i kod mnogih Maga muškaraca koji izvode infantilne predstave za manosferu, krhki ego iznutra izgleda nesposoban suočiti se s realnošću onoga što je tako nepromišljeno pokrenuto.