Nema tog pragmatizma koji može opravdati podilaženje najvećem zlu epohe

Piše: Fahrudin Đapo

Da je samoproglašena prva dama Bosne i Hercegovine Mirela Bećirović umjesto šopinga u Zari ili HM-u u SCC-u, prošetala do Iranske ambasade na Obali ili Iranskog kulturnog centra u Ferhadiji i tamo proučila Fatihu ili samo zastala i vidjela fotografije djevojčica ubijenih u školi u Minabu, možda bi se zamislila.

Možda bi odlučila, ipak, ne prihvatiti poziv za sudjelovanje na konferenciji koju je organizirala bivša starleta Melanija Trump, a na kojoj je glavna „zvijezda“ bila Sara Netanjahu.

Ma koliko to, u glavama provincijalnih oportunista bilo riskantno.

Na tom stupidnom i besmislenom skupu, punom izgovorenih klišea, i ona je dala svoj „nemjerljivi“ doprinos.

„Djeca danas u učionicama odrastaju u digitalnom svijetu, umjetna inteligencija može biti snažan alat u edukaciji“, izgovorila je naša ‘first lady’, dok je pored nje Sara s pažnjom i odobravanjem klimala svojom zločinačkom glavom.

Ni jedna od učesnica na skupu u Washingtonu nije ni pokušala spomenuti zloupotrebu AI u vojnoj ubilačkoj industriji.

A da i ne govorimo da je neka na tom skupu ,“u diskusiji koja oblikuje budućnost naše djece“ (M.B.), pokušala predložiti da se minutom šutnje oda počast ubijenoj djeci Gaze ili melecima iz Minaba. Ili to nisu „naša djeca“.

Javnost malo zna o Mireli Bećirović, osim da je supruga člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine – Denisa Bećirovića i majka dvoje djece – Danisa i Ene/Mie.

Uglavnom smo je mogli vidjeti na prijemima povodom državnih praznika u posljednje tri godine na kojima se trudila prikazati neke modne kombinacije koje su onda hvalili magazini iz frizerskih salona.

Mirela danas pokušava ublažiti štetu, vjerovatno proklinje protokol koji ju je smjestio na „pogrešno“ mjesto, uklanja sa fotografija Netanjahuovu Saru, panično od medija koje plaćaju SDP-ova javna preduzeća traži da probaju amortizirati nezadovoljstvo javnosti.

Ali, čeka je još jedan težak, možda najteži zadatak.

Kako će svom sinu Danisu, koji već ima godina kao njegov tata s početka političke karijere, objasniti gdje je to mama bila i s kim se družila u bijelom svijetu, u kakvo je loše društvo upala.

Zašto je bila kukavica i ni jednom rečenicom, makar jednom aluzijom nije osudila ubistva djece u Gazi i Iranu?
Imat će vremena na letu iz Amerike razmisliti o onome što je (i što nije) uradila.

A ono što je već sada izvjesno, s prvim korakom na bosansko tlo, po povratku iz Amerike, Mirelin suprug će shvatiti da je izgubio izbore u oktobru.

Nema legitimne politike bez slobode i istine. Nema podrške laži i kalkulisanju, nema podrške čovjeku koji nema empatije, koji nema stava, koji egoistično, ropski, licemjerno podilazi najvećem zlu epohe.

Takvo ponašanje, i bez historijskog odmaka, osuđeno je na propast. Nema tog „pragmatizma“ koji to može opravdati.

A potpuni paradoks leži u činjenici da se Bećirovići pokušavaju predstaviti kao ljevičari, sljedbenici i baštinici socijaldemokratske ideje.

„Izopačena karikatura starog sna“, pisao je nobelovac Mario Vargas Ljosa.

Autor je renomirani bh. novinar, bio je glavni urednik Dnevnog avaza, urednik u Ljiljanu i Slobodnoj Bosni, na TV1 i Federalnoj televiziji, te izvršni producent vijesti na Al Jazeera Balkans.