Ima li života i pameti izvan stranaka

Kada uđete u javni prostor i komentirate politička zbivanja, teško da ćete izbjeći stranačku etiketu. Od komentara na Facebooku, preko objava na mreži X, lajkova, reakcija – mnogi će ljudi sve to protumačiti kao stranačka aktivnost.

Kada ste novinar ili urednik, komentator ili kakav drugi javni poslenik koji se izjašnjava o političkim pitanjima – zasigurno ćete biti obilježeni kao agitator, ili – bot, kako se danas kaže, neke političke stranke.

To je istovremeno normalno i nenormalno.

Normalno je jer vas za stranački rad optužuju ljudi koji već jesu formalno, poslovno i aktivistički vezani za neku stranku, pa ne mogu pojmiti da postoji javni i politički život izvan stranaka. Ista je percepcija i kod onih koji u tome još nisu uspjeli, a silno žele – jer drugačiji svijet i drugačiji lični i poslovni razvoj ne mogu zamisliti.

Nenormalno je jer je to izvitoperena percepcija stvarnosti: ljudi koji ne mogu zamisliti život izvan i bez stranaka skučeno svijet tumače po sebi i svojim željama: ako sam ja od osrednjeg košarkaša postao ministar vanjskih poslova zahvaljujući isključivo stranačkom probijanju i činjenici da sam bio miljenik užeg rukovodstva jedne stranke – nemoguće je da neko drugi piše, komentira i djeluje u političkom okruženju a da mu neka stranka već nešto ne daje ili nije obećala.

Nenormalno je – a čemu su doprinijele decenije površnih i refleksnih analiza o svemogućoj i sveprisutnoj korupciji – da čak i neki ljudi koji u životu nisu nikakav probitak ostvarili zahvaljujući strankama također upadaju u zamku ove iskrivljene percepcije. Podosta je intelektualaca, poslovnih ljudi, studenata i običnih građana koji se izbjegavaju odrediti o nečemu političkom iz bojazni da će time automatski postati stranački elementi.

Normalno je, donekle, jer takva prevladavajuća vizija politike nije nastala slučajno niti je plod zbira loših karaktera. Naša je demokratija mlada, mukotrpno izrasla na ruševinama jednopartijskog sistema. U socijalističkoj Jugoslaviji partija je bila gotovo isključivi okvir društvenog napredovanja, višeg obrazovanja, funkcija i društvenog ugleda. Uvođenjem višestranačja, partija je i dalje ostala osnovni okvir kroz koji se posmatra društvo, politika i javni život. Zato mnogima i danas izgleda nezamislivo da neko politički djeluje, piše, govori ili organizira se izvan stranačkih struktura.

Dakle: stranačke etikete lijepe ljudi obleplijepljeni, i zaslijepljeni, stranačkim etiketama. Mnogi su u desetak ili petnaest godina uspjeli zalijepiti i po dvije-tri etikete. Ali kao i mnoge naljepnice, i stranačke ostavljaju tragove, naročito ako se sa strankom rastanete na ružan i nedostojanstven način. Zgulite jednu etiketu, preko nje i malo kraj nje drugu, na kraju prekrijete cijelo čelo i nove etikete vam se nadnesu nad oči i vaš pogled na svijet je isključivo stranački pogled.

Potom se takav skučen pogled prenosi i na druga polja života i iskustva: naprosto gledate usko, ne vidite šire, držite se jednog smjera, poput konja kojima stavljamo vizire da ne bi gledali u stranu i gubili pažnju ili da se ne bi uplašili.

Vjerovatno ima ljudi koji se sa stranačkim vizirima osjećaju sigurnije, ne moraju se izlagati nelagodi i naporu razmišljanja, dijaloga, rasprave i sumnje.

S onima koji nas bez činjenične osnove, vođeni isključivo svojom poremećenom percepcijom svijeta, etiketiraju kao stranačke botove, medije ili aktiviste – svakako trebamo razgovarati i raspravljati. Ma koliko njihove prvobitne, neutemeljene ocjene i etikete bile nepravedne i nečasne, ne smijemo prihvatiti vizire i sužavati vidike ako hoćemo ako ne unijeti šta dobro a ono barem usporiti zlo.

Takva je uloga nezahvalna, morate otrpiti nepravedne optužbe, koje su počesto agresivne pa i uvredljive – gdje bi i trebalo postaviti granicu dijaloga i rasprave.

Ali ako dopustimo da ljudi iz stranaka i ljudi sa strankama u glavama kroje naše ukupno javno mnijenje i naš politički život, dopustit ćemo da kroje i našu percepciju stvarnosti.

Politički i društveni život izvan stranaka postoji. Prostor u kojem se odvija jeste manji, neophodna sredstva za umrežavanje, organiziranje, objavljivanje jesu znatno oskudnija nego u onim mrežama opskrbljenim javnim i mutnim novcima, ali ograničenja i izazovi ne znače da je nešto nemoguće.

U konačnici, djelujući bolje i dobronamjernije, gledajući dalje i posmatrajući šire, svi javni djelatnici, politički svjesni poduzetnici, aktivisti, studenti, novinari i urednici koji djeluju izvan stranačkih okvira morat će pomoći strankama da prežive same sebe. Jer ako se velike stranke nastave osipati – političke i administrativne krize će se samo otezati.

Sve nas to dovodi do jedne neobične i nezahvalne pozicije: moramo pomoći onima koji nas nepravedno optužuju. Svakako, nekim ljudima zarobljenim u stranačkom umu nema pomoći, ali nisu svi slučajevi beznadežni i nisu političari besmrtni i niko osim Boga ne zna šta sutra nosi.

Ako se predamo nakon prvog pucnja, ako nas obeshrabre prve uvrede, onda ćemo dopustiti strankama i stranačkim umovima da pobijede – da uvjere ljude da se izvan stranaka ne može živjeti, misliti ni djelovati.