Sa Vlašića, sa Vlašića sinula sloboda: Klasične ideje u Alagićevoj izvedbi

Završna godina odbrambeno-oslobodilačkog rata obilježena je vidljivim pomakom u operativnim sposobnostima i teritorijalnim rezultatima. Armija Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH) dostigla je najviši stepen razvoja. Operacije su planirane ambicioznije, a njihova realizacija pokazuje veću odlučnost i sigurnost. Posebno se uočava napredak u primjeni manevarskih elemenata, što upućuje na viši nivo operativne zrelosti i sposobnost izvođenja složenijih zahvata u prostoru.

Takav razvoj situacije imao je direktan odraz i na protivničku stranu. Vojska Republike Srpske (VRS) nalazila se u sve nepovoljnijem položaju, suočena s hroničnim nedostatkom ljudstva i izraženim nesrazmjerom između obima teritorije pod kontrolom i realnih borbenih kapaciteta. Ovakvo stanje dodatno je opterećivalo njenu odbrambenu strukturu i ograničavalo mogućnost efikasnog odgovora na sve intenzivnije operacije Armije RBiH. Ipak, još uvijek je mogla kompenzirati neke nedostatke neuporedivo većom tehničkom i logističkom prednošću.

Uprkos promjenama u odnosu snaga, određeni operativni ciljevi zadržali su ključni značaj. Među njima se posebno izdvajala planina Vlašić, čija je kontrola imala izrazitu stratešku vrijednost za daljnje operacije na operativnom nivou. Kao dominantna tačka u prostoru srednje Bosne, Vlašić je i dalje ostajao čvrsto pod kontrolom snaga VRS-a, predstavljajući ozbiljnu prepreku za nastavak ofanzivnih djelovanja.

Komandant VRS-a Ratko Mladić Vlašić je nazivao „kapom Republike Srpske“, uvjeren da ga ARBiH ne može ugroziti ni ljudstvom ni sredstvima. Takva procjena počivala je na realnim prednostima u utvrđenosti položaja i vatrenoj podršci. Međutim, u planiranju operacija te vrste brojnost i tehnika nisu jedini presudni faktori.

General Mehmed Alagić je Vlašić posmatrao kao operativni čvor bez kojeg daljnja dejstva prema Krajini nisu imala puni smisao. U tom okviru, frontalni napad nije dolazio u obzir. Još u julu 1994. godine, tokom razgovora s penzionisanim američkim generalom Johnon Rogersom Galvinom, Alagić je izložio osnovnu ideju operacije. Procjene američkog generala bile su rezervisane, posebno zbog ograničene artiljerije i izostanka zračne podrške. Ipak, koncept je ostao nepromijenjen, tražilo se rješenje koje će nadomjestiti te nedostatke kroz izbor vremena, pravca i načina udara.

Među zadacima definisanim Direktivom Generalštaba ARBiH, 7. korpusu je dodijeljena jedna od najzahtjevnijih operativnih cjelina: oslobađanje šireg rejona Vlašića i Donjeg Vakufa, uz nastavak dejstava prema Jajcu, Skender-Vakufu i Kotor-Varoši. Analizirajući zadatak, Komanda Korpusa pristupila je planiranju racionalno i slojevito, procjenjujući da se ciljevi mogu ostvariti kroz dvije operacije i jedan odlučujući boj.

U toj konstrukciji, Vlašić je predstavljao preduslov svega. Korpus je u tom trenutku raspolagao sa približno 24.000 vojnika, uz stabilnu strukturu podoficirskog i oficirskog kadra. Takva organizacija, potpomognuta unaprijeđenim logističkim kapacitetima, omogućavala je održavanje operativnog ritma u kojem su ofanzivna djelovanja mogla biti pokretana u relativno kratkim vremenskim razmacima. Ipak, zimska ćud Vlašića nije dopuštala nesmotrenu improvizaciju.

Zato su pripreme započele znatno ranije nego što bi to nalagao sam operativni kalendar. Već krajem ljeta 1994. godine pristupilo se sistematskom opremanju jedinica za boravak i djelovanje u ekstremnim uslovima. Nabavljana je specijalizirana odjeća i obuća, sredstva za zaštitu od smrzavanja, krplje, skijaška oprema i motorne sanke. Istovremeno, prilagođavani su naoružanje i tehnika, kako bi ostali funkcionalni u uslovima niskih temperatura i snježnih nanosa.

Istovremeno je rješavano pitanje smještaja i približavanja snaga zoni borbenih djelovanja. Kako su prva naselja bila udaljena od linija, još tokom ljeta započeta je izgradnja brvnara na ključnim pravcima – u Krni, Gluhoj Bukovici i na samom Vlašiću. Time su stvoreni uslovi za prihvat oko 4.000 boraca neposredno u zoni budućih operacija. Dodatni element pripreme ogledao se u izradi bijelih maskirnih uniformi, prilagođenih zimskom ambijentu, čime je značajno unaprijeđena taktička prikrivenost jedinica.

Procjena terena bila je jednako nemilosrdna kao i vremenski uslovi. Relej na Vlašiću, smješten na ogoljenom i miniranom prostoru, dominirao je platoom i bio pod stalnim nadzorom protivnika. U takvim okolnostima zaključak je bio jasan: napad ima realne izglede za uspjeh samo u najtežim vremenskim uslovima, kada faktor iznenađenja može nadomjestiti nedostatke u prostoru.

Ideja o zimskom udaru artikulisana je još 1994. godine, uz procjenu da je upravo zima saveznik onoga ko je spreman da je izdrži. Dotadašnja dejstva 7. korpusa na Vlašiću i postupno primicanje Babanovcu bila su dio šire operativne zamisli. Cilj je bio postepeno potiskivanje protivnika i stvaranje osnove za zahvat prema dominantnim tačkama, prije svega Opaljeniku. Istovremeno, borbena djelovanja u zoni odgovornosti imala su i važnu psihološku dimenziju, očuvanje inicijative i izgradnju uvjerenja kod boraca da je protivnik doveden u fazu u kojoj ga je moguće odlučno poraziti.

Plan napadne operacije, šifrovan pod nazivom „Domet-95“, finaliziran je u prvoj polovini februara. U završnoj fazi priprema, najodgovorniji starješinski kadar bio je direktno uključen u rad s jedinicama, čime je osiguran neposredan uvid u stepen njihove obučenosti, opremljenosti i spremnosti za izvršenje zadatka. Operativni plan predviđao je napad na širokom frontu, od desne granice zone odgovornosti Korpusa do platoa Galice. Namjera je bila razbiti neprijateljsku odbranu na više pravaca, nanijeti maksimalne gubitke i ovladati vlašićkim platoom. Izbijanje na komunikaciju Smet – Gostilj – Vitovlje – Korićani predstavljalo je ključnu operativnu tačku, zamišljenu kao oslonac za daljnja ofanzivna djelovanja prema Kotor Varoši, Skender Vakufu i Jajcu.

Ispresijecan reljef i velika širina zahvata nametnuli su potrebu za jasnim grupisanjem snaga i preciznim definisanjem pravaca napada. Operativna zamisao zasnovana je na jednom glavnom i dva pomoćna pravca, čime se nastojalo objediniti snagu udara i istovremeno opteretiti protivnički raspored u širini.

Glavni pravac vodio je preko Vlašića, na liniji Javorak – Babanovac – Gostilj, gdje je bio planiran odlučujući udar. U prvom borbenom ešalonu angažirane su 17. viteška krajiška brigada, 712. i 706. brdska brigada, 7. izviđačko-diverzantska četa te dijelovi 737. lahke muslimanske brigade. Drugi ešalon činila je 705. slavna brdska brigada, s ulogom da razvije uspjeh i učvrsti dostignute linije.

Na pomoćnom pravcu br. 1, koji se protezao preko Srmečkih brda, Lisine i Runjavice, u prvom ešalonu djelovale su 727, 733. i 725. brigada, dok su u drugom ešalonu bile predviđene snage Gardijske brigade Generalštaba kao operativna rezerva. Drugi pomoćni pravac, na potezu sela Jezera – Vučija planina – Svinjska glava, nosila je 7. slavna muslimanska brdska brigada, u prvom ešalonu, uz podršku bataljona 303. viteške brigade, u drugom ešalonu.

Planom je bilo predviđeno da prvi ešalon, kroz sinhronizovan napad, ovlada ključnim taktičkim tačkama: Vučija glava, Vučija planina, Žežnička greda, Simišće, Police, Crni vrh, Mali Šantić, Devećani, Panje, kao i širim rejonom Planinarskog doma Galica. Uvođenjem drugog ešalona planirano je daljnje širenje uspjeha, zauzimanje objekata Vijenac, Meokrnje, Lisina i Babanovac, te ovladavanje većim dijelom Galice uz istovremeno odsijecanje snaga na Opaljeniku.

Za odbranu Vlašića i linija koje su se protezale do rijeke Jasenice, protivnička strana raspolagala je ograničenim kapacitetima. Procjene ukazuju da je mogla angažirati najviše do četiri brigade, uz dijelove drugih jedinica, prije svega onih iz sistema vatrene i logističke podrške. U zoni planiranog napada, čak i u najpovoljnijem scenariju za branioca, moglo se očekivati prisustvo oko 5.000 vojnika, uz ograničenu oklopnu i artiljerijsku podršku – do devet tenkova, petnaest haubica i topova te oko sedamdeset šest minobacača.

Operacija „Domet-95“ nije započela prema prvobitnom planu. Zbog nepovoljnih vremenskih uslova njen početak je odgođen za 24. februar, što je već u startu poremetilo ritam priprema i sinhronizaciju jedinica. Na glavnom pravcu napada došlo je do kašnjenja u podilaženju linijama, pa iako su pojedine jedinice dostigle povoljne taktičke pozicije, planirani udar nije realiziran u predviđenom vremenu.

U takvom ambijentu izdvojio se jedan izuzetno zahtjevan i rizičan poduhvat. Snage petog bataljona 712. brdske brigade, zajedno s četom 737. muslimanske brigade, ukupno oko 200 boraca, izvele su noćni uspon preko dvadesetmetarske litice između Srnskih i Karaglić stijena. Uz upotrebu konopaca, šest sati su savladavali gotovo neprohodan teren, da bi u ranim jutarnjim satima izbili na plato Galice. Napad je izveden na pravcu gdje ga protivnik nije očekivao, a protivniku su naneseni visoki gubici – 62 borca. Taktički gledano, riječ je o prodoru koji je imao potencijal da poremeti protivnički raspored, ali bez šire podrške i usklađenog djelovanja drugih jedinica, njegov efekat ostao je ograničen.

U cjelini posmatrano, izostanak sinhronizovanog udara ukazuje na slabosti u komandovanju na nižim i srednjim nivoima. Na terenu je evidentiran nedostatak inicijative, uz pojave neodlučnosti i kašnjenja u izvršavanju zadataka. Time je operativna ideja, iako razrađena i podržana adekvatnim snagama, ostala neostvarena.

Sedam dana kasnije, Komanda 7. korpusa pristupila je detaljnoj analizi. Zaključci su bili jasni: ključni problem nije bio u konceptu operacije, već u ljudskom faktoru, prije svega unutar starješinskog kadra – od komandanata brigada do komandira četa. Uprkos ograničenim rezultatima, prepoznat je i potencijal postojećeg plana, što je otvorilo prostor za njegovu korekciju. Već 20. marta pokrenuta je nova ofanziva, pod izmijenjenim nazivom „Domet-1“, s ciljem da se prethodne slabosti otklone i operativna zamisao provede odlučnije i usklađenije. Paralelno s tim, intenzivirano je prisluškivanje radioveza VRS-a, čime je značajno unaprijeđen uvid u raspored i reakcije protivnika.

Za razliku od prethodnog pokušaja, ovaj put svjesno je izabran najnepovoljniji vremenski okvir. Snježni nanosi, olujni vjetar, gusta magla i temperature ispod minus 20 stepeni nisu posmatrani kao prepreka, nego kao sredstvo. Dubok snijeg neutralizirao je minska polja, smanjio efikasnost artiljerije i ograničio osmatranje. Uz to, protivnik nije očekivao napad u takvim uslovima.

Uvođenje jedinica u neprijateljsku pozadinu započelo je 19. marta, što je predstavljalo jednu od ključnih faza. Već narednog dana Gardijska brigada je potvrdila spremnost za napad, iako su ekstremni uslovi uzeli svoj danak – desetine vojnika pretrpjele su promrzline. Uprkos tome, borbeni moral nije bio narušen.

Napad je započeo 20. marta u 4:30. Kratka, ali intenzivna artiljerijska i minobacačka priprema usmjerena je na položaje koje je držala 22. pješadijska brigada VRS-a u sastavu 30. divizije. Cilj nije bio dugotrajno razaranje, nego stvaranje pukotina u odbrani. Odmah nakon toga, bez zastoja, u napad su krenule odabrane jedinice, Gardijska brigada, 17. viteška krajiška brigada i 727. brdska brigada. Kretale su se kroz maglu i dubok snijeg.

Početni udar imao je odlučujući efekat. Iako ukopane na dominantnim visovima, protivničke snage nisu uspjele stabilizirati linije. Pod pritiskom koordinisanog napada počelo je povlačenje, mjestimično i u neredu. Već 21. marta vremenski uslovi dodatno su se pogoršali, ali tempo operacije nije usporen. Istog dana u borbu je uvedena i 7. muslimanska brigada, čime je dodatno pojačan pritisak.

Završni prelom dogodio se 23. marta u poslijepodnevnim satima, kada su snage 705. slavne brdske brigade ovladale repetitorom na Opaljeniku. Time je slomljena ključna tačka odbrane i otvoren prostor za potpunu kontrolu Vlašića. Procjene govore o značajnim gubicima na strani VRS-a, uz veliki broj poginulih i ranjenih.

Oslobađanje Vlašića imalo je širi značaj od samog prostora. Riječ je o operaciji koja je potvrdila sposobnost izvođenja složenih napadnih djelovanja u ekstremnim uslovima, ali i o momentu koji je imao snažan psihološki efekat. Time je otvoren pravac prema Bosanskoj krajini i stvoren operativni zamah koji će u narednim mjesecima dovesti do oslobađanja velikih teritorija.

U analizi operacije Vlašić jasno se vide principi koje su kroz vijekove formulirali veliki vojni mislioci. Sun Tzu je zapisao: „Napadaj tamo gdje neprijatelj nije spreman, pojavi se tamo gdje te ne očekuje.“ Upravo taj princip odabira nepristupačnog vremena i terena jasno je primijenjen.

Carl von Clausewitz podsjeća: „U ratu je sve jednostavno, ali i najjednostavnije stvari postaju teške.“ Duboki snijeg, ekstremne temperature i složen teren dokaz su koliko „najjednostavnije“ stvari, poput kretanja jedinica, mogu postati kritične. B. H. Liddell Hart ističe: „Najsigurniji put ka pobjedi jeste indirektni pristup.“

Alagić je izbjegao frontalni udar na ukopane položaje i tražio rupu u odbrani, koristeći teren i vrijeme kao taktičku prednost. Erwin Rommel zapisao je: „Bitka se dobija ili gubi prije nego što počne.“ Pripreme, planiranje i izbor momenta dokaz su da je ishod operacije u velikoj mjeri bio određen još prije prvog metka. Vlašić je tako postao primjer kako se ideje klasičnih vojnih teoretičara mogu direktno primijeniti u stvarnim, ekstremno zahtjevnim uslovima.