Opasno je kriviti Jevreje za rat, krivi su Trump i izraelski lobi u Americi

Piše: Stephen Walt (Foreign Policy)

Hitna vijest: Rat u Iranu ne ide kako se očekivalo. Mogao bih reći da ne ide kako je “planirano”, osim što ta riječ u ovom slučaju djeluje potpuno neprikladno. Dok Amerikanci i drugi prolaze kroz još jedan debakl na Bliskom istoku, žele znati ko je odgovoran. Od presudne je važnosti krivicu pripisati tamo gdje pripada, ali je podjednako važno da oni koji nisu odgovorni ne budu pogrešno optuženi.

Nije iznenađujuće da neki posmatrači smatraju kako je ovo rat koji se vodi u ime Izraela. Kao dokaz navode izjavu američkog državnog sekretara Marca Rubija da je administracija znala da će Izrael napasti, da je očekivala da bi Iran mogao uzvratiti protiv američkih snaga u regiji, te je stoga odlučila djelovati preventivno. Nadalje, izraelski premijer Benjamin Netanyahu mjesecima je snažno zagovarao novi rat, a postoji i mnoštvo pro-izraelskih komentatora—poput bivšeg glavnog urednika Jerusalem Posta i sadašnjeg kolumniste New York Timesa Breta Stephensa—koji su u prošlosti više puta pozivali na rat protiv Irana i koji i sada brane ovaj rat.

Ovo postavlja očigledno pitanje: u kojoj mjeri “izraelski lobi” u Sjedinjenim Državama također snosi dio odgovornosti za rat? Prije nego što detaljno razmotrim to pitanje, potrebne su dvije napomene opreza.

Prvo, još je rano i u narednim mjesecima sigurno će izaći na vidjelo više dokaza o tome kako i zašto se ovo dogodilo, zajedno s uobičajenim pokušajima da se zamagle činjenice i prebaci krivica ako se situacija dodatno pogorša. Za razliku od rata u Iraku 2003. godine, ovom sukobu nije prethodila duga kampanja uvjeravanja američke javnosti, pa je teže tačno znati ko ga je gurao, a ko je izražavao sumnje.

Drugo, prilikom procjene uticaja bilo kakvog lobiranja, ključno je pravilno ga definisati. Kako smo John Mearsheimer i ja jasno naveli u našoj knjizi iz 2007. godine o ovoj temi, izraelski lobi nije definisan religijom ili etničkom pripadnošću, već političkim stavovima koje njegovi članovi nastoje promovisati. To je labava koalicija grupa i pojedinaca čiji je zajednički cilj održavanje “posebnog odnosa” između Sjedinjenih Država i Izraela. U praksi, taj poseban odnos znači pružanje Izraelu velikodušne vojne i diplomatske podrške bez obzira na njegove postupke. Lobi čine i Jevreji i ne-Jevreji, a mnogi američki Jevreji nisu dio izraelskog lobija i ne podržavaju poseban odnos. Štaviše, neki ključni dijelovi lobija (poput kršćanskih cionista) nisu jevrejski.

Stoga bi bilo i analitički pogrešno i opasno kriviti američku jevrejsku zajednicu za ovaj rat, baš kao što je bilo pogrešno kriviti tu zajednicu za rat u Iraku 2003. godine. Zapravo, istraživanja iz 2002–03. pokazivala su da su američki Jevreji manje podržavali rat protiv iračkog predsjednika Saddama Husseina nego ukupna američka populacija. Iako je izraelski Jewish People Policy Institute (JPPI) nedavno objavio anketu koja navodno pokazuje da većina američkih Jevreja podržava trenutni rat protiv Irana, ti rezultati dolaze iz pažljivo odabrane i očigledno nereprezentativne grupe ispitanika i gotovo sigurno su nepouzdani. (Usput rečeno, neodgovorno je od JPPI-ja da objavljuje takve sumnjive nalaze, jer to može podstaći upravo onu vrstu antisemitizma koju svi želimo spriječiti.) Također vrijedi napomenuti da su J Street, najveća liberalna pro-izraelska organizacija, kao i progresivne grupe poput New Jewish Narrative i Jewish Voice for Peace, već objavile javne izjave u kojima osuđuju rat.

Dakle, ko jeste odgovoran?

Prvo i najočitije, predsjednik Donald Trump i njegova grupa nesposobnih i nekompetentnih lojalista. Kao i George W. Bush 2003. godine, on je donio odluku i snosi konačnu odgovornost za posljedice. I, naravno, Netanyahu, koji pokušava uspostaviti izraelsku hegemoniju nad cijelim regionom, ali to ne može bez aktivne podrške SAD-a, također snosi direktnu odgovornost.

Ali nijedan predsjednik ne djeluje potpuno sam—bez obzira na to šta Trump želi da vjerujemo—i dobro je poznato da se na Trumpa može uticati onim što čuje od ljudi oko sebe. A njegov uži krug uključuje mnoge osobe koje su čvrsti branioci Izraela, dugogodišnji korisnici donacija povezanih s Izraelom, ili oboje. Trumpovi izaslanici za Bliski istok—Steve Witkoff i Jared Kushner—oboje su gorljivi pristalice Izraela, kao i američki ambasador u Izraelu Mike Huckabee. Rubio, koji također obavlja funkciju savjetnika za nacionalnu sigurnost, bio je tokom svoje senatorske karijere instinktivni zagovornik posebnog odnosa i jedan od najvećih primatelja pro-izraelskog finansiranja kampanja. Trenutna šefica osoblja Bijele kuće Susie Wiles radila je kao savjetnica u Netanyahuovoj kampanji za reizbor 2020. godine. Osim direktorice Nacionalne obavještajne službe Tulsi Gabbard, koja je u periodu prije MAGA pokreta dovodila u pitanje prekomjernu američku podršku Izraelu, teško je sjetiti se nekoga u vrhu administracije ko javno zagovara distanciranje SAD-a od Izraela.

Drugo, sam Trump je priznao vlastiti dug prema gorljivim pro-izraelskim ličnostima poput pokojnog Sheldona Adelsona i njegove udovice Miriam. Kako Eli Clifton i Ian Lustick navode u nedavnom članku u časopisu The Nation (i u knjizi koja uskoro izlazi), Trump je tokom obraćanja Knesetu u oktobru 2025. izdvojio Miriam Adelson—najveću pojedinačnu donatoricu u nedavnim američkim izborima—pa je čak spekulisao da ona možda voli Izrael više nego Sjedinjene Države. Slične zabrinutosti mogu objasniti i zašto su neki lideri Demokratske stranke oklijevali da kritikuju Izrael zbog započinjanja rata ili Trumpovu administraciju zbog priključivanja, te su se umjesto toga fokusirali na to što rat nije bio pažljivije planiran.

Treće, ovaj rat nije nastao niotkuda. Istina je da su Sjedinjene Države i Iran u sukobu već decenijama, te da ni Izrael ni lobi nisu jedini odgovorni za nepovjerenje koje svaka zemlja gaji prema drugoj. Ipak, lobističke grupe poput AIPAC-a, Foundation for Defense of Democracies, Zionist Organization of America i United Against Nuclear Iran godinama su radile na demonizaciji Irana, sprječavanju američkih kompanija da posluju tamo i potkopavanju ranijih pokušaja bivših iranskih predsjednika Akbara Hashemija Rafsanjanija i Mohammeda Khatamija da poboljšaju odnose. (Za dokaze o ovom posljednjem, pogledajte poglavlje 10 naše knjige iz 2007.) Za razliku od J Streeta, ove grupe su intenzivno radile na potkopavanju sporazuma iz 2015. koji je smanjio iranski kapacitet obogaćivanja i nuklearne zalihe, te su na kraju uvjerile Trumpa da ga raskine 2018. godine, iako je Iran u potpunosti poštovao obaveze. Da Trump to nije učinio, danas bi bilo mnogo manje razloga za zabrinutost zbog iranskog nuklearnog programa.

Na kraju, time što je gotovo onemogućio da bilo koji demokratski ili republikanski predsjednik izvrši stvarni pritisak na Izrael, lobi je omogućio Netanyahuu da vodi “neodgovornu politiku” širom regiona, bilo kroz dugotrajne napore Izraela da potlači palestinsko stanovništvo ili kroz ponovljene napade na Gazu, Liban, Jemen, Siriju, Iran, pa čak i Katar. Iako je Steven Simon u pravu kada kaže da Izrael nije “prisilio” SAD da uđe u ovaj najnoviji rat—Trumpova administracija se uključila dobrovoljno i s entuzijazmom—uloga lobija u odbrani posebnog odnosa i omogućavanju Izraelu da stalno narušava mir pomaže da razumijemo zašto se Amerikanci iznova nalaze u skupim sukobima daleko od kuće.

Suština: kako se ova najnovija katastrofa razvija, Amerikanci i drugi s pravom će htjeti pozvati na odgovornost one koji su krivi. Trebali bi se fokusirati na konkretne grupe i pojedince—od predsjednika naniže—koji su prihvatili izraelski pristup regionu i uspjeli uvjeriti sebe da će još jedan val nasilja biti u interesu SAD-a. Dok se uticaj lobija ne smanji i dok Sjedinjene Države ne uspostave normalniji odnos s Izraelom, ovakvi događaji će se vjerovatno ponavljati, čineći SAD bezosjećajnim nasilnikom i ostavljajući sve nas u lošijem položaju.

Stephen Walt je profesor međunarodnih odnosa na Harvardu i koautor knjige “Izraelski lobi i američka vanjska politika”.