Kocka i piramida: Razdvojiti crvena mora i potopiti faraone
Američki predsjednik Donald Trump na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu, 2026 (Foto: EPA)
Admir Mulaosmanović
15.03.2026. 04:41
Share
Nedugo po dolasku u Tursku i početku rada na univerzitetu, decembra 2023, dobio sam poziv jedne fondacije da održim predavanje o globalnim promjenama i predviđanjima o svemu onome što možemo očekivati od bliske budućnosti i nadolazećeg svijeta. U tematski užim ali teritorijalno širim naučnim krugovima, moj stav i pisanje o unifikaciji prostora MENA-e (Srednji istok i Sjeverna Afrika), kao jedinog ispravnog odgovora muslimanskog svijeta u eri izrastanja policentričnog poretka, nije ostao nezapažen ali je doživljavan dvojako. Pozitivan stav imali su oni koji su obrazloženja vidjeli kao značajan poziv intelektualnim i političkim elitama tog prostora da se prilagode i rekalibriraju shodno vlastitom historijskom iskustvu i novonastajućim okolnostima, a napose prema onima koje se naziru. S druge su strane ostale kolege moj ogled promatrali sa izraženom skepsom i smatrali tek teorijskom vježbom bez mogućeg utjecaja na stvarnost.
Razumijevao sam obje strane. Savremeno historijsko naslijeđe, de/kolonijalni procesi i svijest, autoritarna vladavina u većini država te nedostatak utjecajnog javnog mnijenja kao bitnog indikatora i usmjerivača društvenih tokova – jak su argument u nešto hladnijem tretiranju ideje. S druge strane, oni prvi koji su ideju prihvaćali objeručke, stajali su na pozicijama neminovnosti promjene i izdizanja regije iznad koncepta nacionalne države i maligne ovisnosti o hirovima i interesima svjetskih sila. Njihova podrška kretala se shodno ličnim i profesionalnim inklinacijama, od srčane želje za povratkom dostojanstva muslimanskom svijetu do racionalnih razumijevanja isključive potrebe oslanjanja na vlastite snage.
Poredak kocke
Tada sam, u odgovoru na jedno pitanje iz publike, bezuvjetnost nove unutarmuslimanske saradnje, između ostalog, pokušao postaviti na temelj nužne propasti piramidalnog koncepta društva i države na općoj, a posebno njenoj daljnjoj operativnoj moći na nivou muslimanske društveno-političke misli i životnog prostora. Naime, pokušao sam naznačiti da sve tranzicije kojima svjedočimo neće postići onaj željeni efekt dok se, pojednostavljeno kazano, simbolički koncepti kocke i piramide ne nađu u sudbonosnom suprotstavljanju.
Šta su ti koncepti? Kocka sa svojim ravnim površinama nije ništa drugo, odnosno ne simbolizira ništa do jednaku vrijednost svakog pojedinca unutar kolektiviteta bez obzira na posao koji obavlja, društveni status, intelektualni kapacitet ili financijsku moć koju posjeduje. Njene čvrste, ravne površine imune su na devijaciju koja teži ka mijenjanju njenog fundamentalnog smisla, očuvanju iskonskog čovjekovog poslanja i s tim u vezi njegovog digniteta, dok su stabilnost i nepropusnost karakteristike kojima se čuva okvir. Održavanje nenarušenosti je ključ opstanka koncepta kao pravednog i čovjekoljubivog poretka. Individualizam se ne ustoličuje kao vrijednost iznad već se rasprostire horizontalnim silnicama koje daju dodatnu čvrstinu ploči. Taj fenomen je kod nas upečatljivo prepoznavan kao relikt prošlog vremena u recentnoj izjavi da u Sarajevu ne možeš biti zvijezda koliko god da si individualno nadrastao sredinu.
Dvadeseto stoljeće svjedokom je gotovo potpunog urušavanja ove paradigme i kao takvo nudi lekciju na osnovu koje se i izvlače zaključci. Bijeg muslimanskih intelektualaca od korupcije vremena, izolacija od toksičnog okruženja ne donosi čak niti spas vlastite, unutarnje “kocke“, jer djelovanje piramidalne paradigme te njene konstantne progresije nezaustavljivo u vrtlog unose svakoga od nas ponaosob. U jednoj od predaja Muhammeda, a. s. stoji kako će doći vrijeme kada nijedno ljudsko biće neće biti zaštićeno od kamate. Mislim da je ovo dobar primjer koji nam govori da se naša “kocka“ (razumijevam ju u ovom kratkom objašnjenju kao svjetonazor), kako god da okrenemo, stapa sa općim tokovima i postaje dijelom kolektivnog refleksa društva.
Poredak piramide i umjetna inteligencija
Piramidalni poredak funkcionira suštinski drugačije. Fluktuacije i udari na njenu površinu koji dolaze sa vrha, sa pozicije moći i kontrole, podražavaju slojeve piramide ka iznalaženju prostora za bolje pozicioniranje. Međutim, takva kakva jeste, po svojoj strukturi i smislu, piramida ovu gotovo neprekidnu kompetitivnu zbilju pretvara u neetičku bitku u kojoj pozicioniranje i zadobivanje boljeg položaja kao bitan segment tokova također kristalizira i jasnog pobjednika kao i poraženog. Ovaj vertikalni kontekst, penjanje ka “zvijezdama“m ne samo da stvara nejednakost nego u procesu izdizanja i padanja čitave stratume pretvara u klasne, etničke, rasne i druge predodređenosti sa njihovim karakteristikama koje im definiraju i mjesto unutar piramide.
Peter Thiel, jedan od vodećih zagovornika autoritarnog korištenja umjetne inteligencije (Foto: Gage Skidmore / Wikimedia)
Čitavo čovjekovo historijsko iskustvo, od egipatskog i mezopotamijskog društvenog uobličenja do našeg postliberalnog, tehnofeudalnog, umjetnom inteligencijom (UI) oblikovanog hegemonizma – i nastojanja da se umjetnom umjesto stvarnom inteligencijom i kritičkim diskursom robotizira humanoide nuđenjem instant mišljenja, rješenja, rezultata i objašnjenja – govori nam o neprekidnoj želji moćnika ka piramidalnom ustroju. No, historija svjedoči i o bljeskovima koji su razarali taj koncept nudeći ljudima povratak smislu. Danas, kada je UI dehumanizacija humanoida uzela maha i čini ga pukim konzumerističkim brojem na pragu mogućeg početka masovnog istrebljenja, paradigma “kocke“ je zapravo jedini odgovor obesmišljenog čovjeka, ne samo muslimanskog, u želji i nadi da održi vlastitu čovječnost i društveno organiziranu pravičnost.
U jeziku društvene misli taj obrat paradigmi označava se i smjenom ontološko-epistemoloških diskursa. Postliberalni svijet tokom i nakon Covid-19 snažno je zakoračio u masovni nadzor i strukturalizaciju, najviše zahvaljujući digitalizaciji i premoći internetskih algoritama. Koliko god razvoj i napredak te kreativnost savremenog svijeta unosili pozitivni nemir i osjećaj slobode, ti procesi su, zapravo, vodili ka ovoj završnoj fazi, utilitarizmu piramidalnih slojeva vrhovnoj volji.
Od Iraka do Irana
Osjećaj gubitka slobodne volje u ovakvom razvoju, posebno kod zapadnog čovjeka, stoji kao ogromna stijena spoticanja, ali ni i osjećaj njihove lične potrošnosti od strane izmještenog autoriteta nije ništa manji. Upravo sada, nakon napada SAD-a i Izraela na Iran, a u svjetlu zastrašujućih laži i zloupotreba biblijskih narativa zarad psihološkog ataka na populaciju apokaliptičnim scenarijima, ove senzibilnosti se strašno sudaraju u svakom pojedincu. Strukturalizacija je naprednog čovjeka učinila bespogovornim izvršiteljem protokola unutar birokratskog mehanizma, represivnog aparata i obrazovno-odgojnog sistema koji unisono djeluje i slijedi vrhovni autoritet čak i ako preispituje smislenost, opravdanost ili svrhovitost djelovanja.
Govoreći u kontekstu globalnih vojno-političkih previranja, američki diktat i napad na Irak 2003. godine imao je upravo takve manifestacije. Takav pristup, čak rigidniji, ima i danas kada se želi razoriti Iran i tim udarcem potpuno prepustiti vlast cionističkom režimu nad prostorom Bliskog Istoka, nakon što su postepeno ovladali arapskim monarhijama putem ucjene, instaliranja režima i dvolične saradnje nakon koje ih mogu isporučiti Tel Avivu bez puno drame. Ali ovaj pristup najznačajnije manifestira upravo piramidalni princip vladanja i podaništva. Kristalizirani autoritet kojem će se služiti otvoreno to traži čak uz zahvalnost sluga, a mnoge nacije spremno padaju u ambis.
Sudbonosno suprotstavljanje kocke i piramide je počelo. Znam da će većina ovaj tekst shvatiti i kao ogled o suprotstavljanju simboličkog značaja Kabe i Gize. Na tragu su istine. Potrebno je ponovo razdvojiti “crvena mora“ i potopiti faraone.
Admir Mulaosmanović je vanredni profesor na Univerzitetu Balikesir (Turska). Bio je dobrovoljac u Armiji Republike Bosne i Hercegovine tokom Agresije. Magistrirao i doktorirao na Univerzitetu u Zagrebu. Deset godina radio na Institutu za historiju Univerziteta u Sarajevu, te bio dekan Fakulteta umjetnosti i društvenih nauka na Međunarodnom univerzitetu u Sarajevu (IUS). U periodu 2020–2023 bio savjetnik u Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice BiH. Autor je knjiga “Bihaćka krajina 1971.-1991. Utjecaj politike i političke elite na privredni razvoj“, “Iskušenje opstanka. Izetbegovićevih deset godina 1990–2000“ i “Kratka politička historija Bošnjaka“ te više naučnih i stručnih članaka.