Ranjenik Nermina Šehića: Jedno bosansko jezičko ognjište

Ova zbirka pjesama na prvi pogled privlači svojim naslovom i za nju, u ovom slučaju, ne vrijedi ona poslovica da se knjizi ne sudi prema njenim koricama. Naime, riječ je o zbirci Ranjenik Nermina Šehića i potrebno je vidjeti naslovnicu da bi se zaključilo da je riječ o biljci. Sam taj prizor na prvi mah evocira jedno duhovno naslijeđe, a to je poznavanje biljaka, njihova primjena i sam njihov narodski naziv. U jeziku nam je duh pa će se tako već u prvi mah pred čitaocem stvoriti jedan svijet međusobnog saživljenja sa prirodom, ljekovitim biljem, znanjem o njima koje nasljeđujemo kroz jezik, a i ono znanje koje nam jedino naši stari mogu prenijeti, ono koje smo možda počeli i da zaboravljamo. 

Šehić je od onih pjesnika koji rudare jezik. Nerijetko će u njegovim pjesmama iskrsnuti kovanica poput crnosrž mi se kameni ili ječi pracvil ženskog roda, što nas nesumnjivo podsjeća na našeg prvijenca rudara-pjesnika, Skendera Kulenovića. Međutim, u Šehićevom pisanju nema ništa od namjere da se nekoga imitira ili da na nekoga podsjeća, ono što je ponajviše zajedničko ovoj dvojici pjesnika jeste njihov senzibilitet za jezik. Oba pjesnika biraju izraze koji će što je tačnije moguće iskazati suštinu stvari.

Zbirka se proteže na nešto više od stotinjak stranica, pjesme nisu raspoređene tematski po poglavljima, što doprinosi tome da, listajući knjigu, iščekujete u radoznalosti u kojem svijetu ćete se zateći, da li ispred nanine i djedove kuće, da li u šumi dok s ocem bere gljive, da li pored Derviš-paše Bajezidagića, u Andaluziji, u bosanskoj gori gdje vile gorske kola igraju, ispod goraždanskog neba, pored Ahila na stijeni dok tuguje, pored Kulina bana dok povelje piše... i još mnogo gdje.

Pjesme pretežno nisu duge, ali su bremenite, što značenjima riječi, što referencama kojima obiluju, što bi značilo da zahtijevaju čitaoca s knjigom i olovkom i rudarskim šljemom na glavi. Međutim, intelektualnost ove poezije nije usiljena niti nametljiva. U pjesnikovom svijetu je sasvim prirodna, kao da je u svom bosanskom identitetu sažeo sve ono što čini njega kao ličnost, ali i ono što podrazumijeva naslijeđena tradicija. To za čitaoca predstavlja svojevrstan izazov, ali koji nikako nije lišen užitka čitanja i istraživanja višeslojnih značenja pjesama.

Otud i Ezra Pound u ovoj zbirci, i Tezej i Persefona i T. S. Eliot i patareni i kur'anski tekst, koji funkcioniraju kao naslage, ili bolje reći amalgami, izrasle na bosanskom tlu. Sve to doprinosi užitku čitanja, jer svjedoči da je u ovom slučaju riječ o autentičnoj poeziji, onoj koja nastavlja tamo gdje je Kulenović zastao. Istovremeno iskonska, usađena u pamćenje jezika, a i savremena. Čitanje zbirke tako predstavlja zalazak u nešto što je poznato, kao da ste se našli u poziciji arheologa koji unutar sebe počinje da otkriva različite slojeve zajedničkog iskustva i sa njih skida prašinu, ali koji istovremeno u tom procesu i otkriva nešto novo.

Tako će u par pjesama Šehić oživjeti i naše ratno iskustvo. U pjesmi Gljive, vidjet ćemo dječaka koji s ocem bere gljive sve do linije koju će otac prepoznati kao granicu između nevine i minirane zemlje pa će tako dječak ostati na jednoj strani, a otac će hrabro zagaziti na drugu zemlju. Na prvi pogled, prilično obična slika, ali potrebno je zauzeti očuđujuću poziciju da bi se razumjela. Problem percepcije se krije u tome što smo mi navikli na ratno iskustvo, tačnije mine, zato što je naše iskustvo posijano minama pa nam to onemogućava da osvijestimo situaciju. Bilo je potrebno da u šumi hiljadama kilometara udaljenoj od Bosne, u zemlji koju je svaki moderni rat zaobišao, zakoračim mimo označenog puta da mi se desi taj očuđujući momenat. Tijelo mi je nesvjesno zadrhtalo kod prvog koraka, a u mojoj svijesti kao da su izronile sve one slike iz djetinjstva, upozorenja na televiziji, raspolovljena jabuka nakon detonacije, predavanja u obdaništu, školi...

Nikakvo racionalno objašnjenje nije moglo da obuzda drhtaj tijela koje je u sebi upisalo rat, kao da je samo biće sraslo s minama. To djetinje iskustvo rata će pjesnik u pjesmi Rasti označiti sa Ne sjećam se rata / I ne sjećam se kraja rata, / Ali pamtim želju da se živi.

Osovina zbirke je Bosna, grotlo zebnje i nade, od patarenskog doba do sadašnjeg, i njen čudesni identitet. S aspekta književnog stvaralaštva, pisati o Bosni je izazovno, uzevši u obzir da je to dominantna tema bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti. Pripadati takvoj književnoj tradiciji nosi sa sobom očekivanje i potrebu da se o Bosni kaže nešto novo, ili nešto na drugačiji način. Šehić uspijeva oboje i više. I spojiti Andaluziju 1492. godine i Bosnu 1992. I napisati banovu Povelju kojom se dozvoljava hod i trgovanje Knezu Smrti, iscenu odricanja hereze bosanskih krstjana,i opisati goraždansko nebo, ispraćaj oca u vojsku i lice svoje majke u pjesmi dvoznačnog imena Ja, sin, kur'anske sure koja se u našoj tradiciji uči onima koji su preselili, ali pjesma koja je istovremeno prikaz jedne nježne slike sina i majke, koju gleda kako joj se šare vatre iscrtavaju na licu dok ona suši svoju kosu, i dotaći će se bosanske šume, njenih gorskih vila i sve obuhvatiti jezikom, i prošlo i ono sadašnje.

Jer, kako na jednom mjestu pjesnik kaže, Slovo zna sve što je zaboravljeno, slovo čovjeka ne trpi mlogo, priklanjajući se tako svojom zbirkom misli da je u jeziku sadržano naše pamćenje, koje se otima čovjekovoj inerciji da zaboravlja. Tako će pjesnik ovom zbirkom napraviti jedno jezičko ognjište, ono koje u posljednjoj pjesmi zbirke Nepokoreni naziva, ne slučajno, prije našim zgarištem nego ognjištem.

Nermin Šehić je rođen 1993. u Goraždu. U rodnom gradu završio je osnovnu, a u Mostaru srednju školu. Diplomirao je iz oblasti historije i engleske književnosti 2016. godine na koledžu Lake Forest nadomak Chicaga. Prema izboru svojih profesora, među kojima je i Robert Archambeau, vodeći pjesnik i književni kritičar u Sjevernoj Americi, izabran je za najboljeg studenta završne godine na Odsjeku za englesku književnost.

U domovinu se vraća 2017. godine, gdje u ponovnom susretu s vlastitim nasljeđem, kako kulturno-historijskim tako i onim porodičnim, nastaje većina pjesama koje tvore njegovu prvu zbirku Ranjenik. U međuvremenu na festivalu književnosti Bookstan 2018. osvaja nagradu za najboljeg mladog kritičara. Za zbirku Ranjenik 2021. godine dobija nagradu "25. novembar" sedmičnika Stav. Seli se u Sarajevo gdje, između ostalih poslova, radi kao nastavnik engleskog jezika. Objavio je nekoliko tekstova historijske tematike. Učestvovao je na Sarajevskim danima poezije i Danima Hasana Kaimije. Trenutno radi kao prevodilac.