Povratak zabranjene teme: Kako se Sjeverni tok ponovo vraća u evropsku politiku

Nakon što su eksplozije pod još uvijek nepotpuno razjašnjenim okolnostima u septembru 2022. godine uništile tri od četiri cijevi gasovoda Sjeverni tok u Baltičkom moru, projekt koji je decenijama simbolizirao energetsku povezanost Rusije i Evrope našao se pred mogućim krajem. Sabotaža je prekinula ključni kanal za direktnu isporuku ruskog gasa Njemačkoj, a političke posljedice bile su jednako značajne kao i tehničke.

Evropske države su ubrzano tražile alternativne izvore energije, povećale uvoz ukapljenog prirodnog gasa (LNG) i ubrzale planove za energetsku tranziciju. U političkom diskursu, Sjeverni tok je postao gotovo zabranjena tema, označen kao geopolitička greška i simbol visokorizične zavisnosti od ruskog gasa.

Ipak, nekoliko godina kasnije ideja o njegovom ponovnom pokretanju ponovo se pojavljuje u diplomatskim razgovorima i poslovnim krugovima. Povratak Sjevernog toka ponovo na dnevni red ne znači samo tehnički izazov, već otvara i ključna pitanja o energetskoj sigurnosti i moći evropskih vlada da pregovaraju s Rusijom. Ono što je izgledalo kao "mrtva infrastruktura" počelo se ponovo posmatrati kao potencijalni pregovarački instrument u mnogo široj geopolitičkoj igri.

Sjeverni tok nije bio samo još jedan gasovod. Njegov značaj ležao je u direktnoj vezi između Rusije i Njemačke, koja je zaobilazila tranzitne države i omogućavala stabilno snabdijevanje gasom velikih evropskih industrijskih centara. U periodu prije sabotaže 2022. godine, više od 50 % njemačkog uvoza ruskog gasa dolazilo je upravo kroz Sjeverni tok, što je godišnje predstavljalo oko 55 milijardi kubnih metara gasa ili gotovo trećinu ukupne njemačke potrošnje. 

U vrijeme kada je projekat razvijan, unutar EU dominirala je ideja da ekonomska međuzavisnost može stabilizirati političke odnose. Evropske kompanije, među kojima su bile Engie, Uniper, Wintershall Dea, OMV i Shell, očekivale su profit od kontrole transporta gasa, dok je Rusija osiguravala dugoročne prihode i pristup jednom od najvećih energetskih tržišta.

Ruska invazija na Ukrajinu 2022. prekinula je tu logiku. Povjerenje je potpuno narušeno, energetska saradnja pretvorila se u geopolitički rizik, a evropske vlade počele su ubrzano smanjivati zavisnost od ruskih energenata.

Iako su Sjedinjene Države godinama bile među najglasnijim protivnicima Sjevernog toka 2, u novoj političkoj situaciji pojavljuju se sve glasniji signali da bi Washington mogao imati drugačiji interes. Tokom pregovora o mogućem završetku rata u Ukrajini gasovod se počeo spominjati kao jedan od potencijalnih elemenata šireg dogovora između Moskve i Washingtona. Prema izvorima uključenim u te razgovore, ideja je bila da se infrastruktura ponovo aktivira uz američko posredovanje ili čak upravljanje. 

Ključni američki cilj u toj kalkulaciji jeste sticanje "strateške mogućnosti veta" nad tokovima ruskog gasa prema Evropi, čime bi Washington mogao uticati na evropsku politiku i energetsko tržište izravno s poluge kontrole nad kritičnom infrastrukturom. Takav scenario predstavljao bi dramatičan zaokret: umjesto blokiranja energetske povezanosti Rusije i Evrope, SAD bi pokušale preuzeti kontrolu nad njom. Ako bi američki investitori ili kompanije dobile ključnu ulogu u upravljanju infrastrukturom, Sjedinjene Države bi stekle snažan utjecaj na evropsko energetsko tržište, što bi, primjerice, moglo utjecati i na cijene američkog LNG-a koji sada dominira uvozom.

U toj igri pojavljuje se čitava mreža finansijskih posrednika i investitora koji pokušavaju iskoristiti političku neizvjesnost. Jedan od najzanimljivijih primjera je američki investitor Stephen P. Lynch, poznat po kupovini problematičnih ili politički osjetljivih energetskih projekata. Njegovi pokušaji da preuzme dijelove infrastrukture povezane sa Sjevernim tokom izazvali su veliku pažnju u finansijskim i diplomatskim krugovima. Takvi akteri često djeluju u političko-finansijskoj sivoj zoni između biznisa i geopolitike, nudeći političarima i kompanijama mogućnost sklapanja složenih sporazuma koji formalno ne prolaze kroz klasične diplomatske kanale.

No, put do ponovnog pokretanja plinovoda nije nimalo jednostavan. Pravni status kompanije Nord Stream 2 AG, u vlasništvu ruskog Gazproma, i dalje je pod sankcijama, a svako preuzimanje zahtijevalo bi rješavanje njenog statusa, uključujući potencijalne odštetne zahtjeve. Cijevi su nakon eksplozija bile ispunjene morskom vodom, što bi zahtijevalo izuzetno skupe i dugotrajne popravke; neki procjenjuju da bi popravke (pod uvjetom da se ispunjavaju svi pravni i sigurnosni zahtjevi) mogle koštati nekoliko milijardi eura i trajati najmanje četiri do pet godina. Ti troškovi i neizvjesna dinamika popravki dodatno kompliciraju ionako neizvjesnu računicu.

Za evropske države pitanje Sjevernog toka ostaje izuzetno osjetljivo. Javna politika Evropske unije usmjerena je na smanjenje zavisnosti od ruskih energenata kroz program REPowerEU. Njemačka i Francuska pokušale su dodatno pojačati sankcije kako bi spriječile bilo kakve pokušaje ponovnog pokretanja gasovoda. 

Međutim, ekonomska realnost je daleko složenija. Industrijski sektori u Njemačkoj, posebno hemijska industrija, suočavaju se s rastućim troškovima. Prema podacima njemačke Savezne mrežne agencije (BNetzA), cijene električne energije za industrijske potrošače i dalje su oko 30% više nego prije krize, dok su, primjerice, američke hemijske kompanije zbog jeftinijeg energenta ostvarile rast profita. 

Obećanja o brzoj diverzifikaciji i jačanju energetske otpornosti iz REPowerEU plana nailaze tako na zid svakodnevnih problema u evropskim pogonima, gdje visoke cijene energije direktno ugrožavaju radna mjesta i konkurentnost. Ovo otvara pitanje koje evropski političari nerado postavljaju: može li evropska industrija dugoročno ostati konkurentna i bez relativno jeftinog gasa?

Dok je Sjeverni tok praktično neaktivan, drugi gasovodi nastavljaju igrati važnu ulogu. Posebno se izdvaja TurkStream, koji transportuje ruski gas preko Crnog mora prema jugoistočnoj Evropi. Za razliku od Sjevernog toka, ovaj gasovod i dalje funkcionira i omogućava Rusiji da zadrži dio tržišta u zemljama poput Bugarske i Mađarske. U isto vrijeme, TurkStream predstavlja svojevrstan "živi test izdržljivosti" evropskih sankcija i pokušaja energetske izolacije Rusije. 

Sve što se dešava oko TurkStreama djeluje kao konkretan presedan i laboratorjski model u realnom vremenu: posmatrajući način na koji ovaj gasovod opstaje pod pritiskom, akteri mogu procijeniti koliko bi sličan pristup bio moguć ili održiv za eventualni povratak Sjevernog toka ili drugih sličnih infrastrukturnih projekata. Njegovo funkcioniranje pokazuje da Rusija i dalje može isporučivati plin u Evropu i tako zadržati utjecaj, a istovremeno jača poziciju Turske kao energetskog čvorišta, što Ankari daje dodatnu pregovaračku moć u odnosima i s Moskvom i sa Zapadom.

Neki investitori već proučavaju mogućnosti preuzimanja infrastrukture povezane s tim projektom. Ako bi ovakav model bio politički prihvatljiv, da li bi mogao poslužiti kao najava za eventualni budući povratak Sjevernog toka? Koliko je vjerovatno da bi iskustvo s TurkStreamom otvorilo vrata sličnim rješenjima i za druge zamrznute ili oštećene gasovode? Takva pitanja otvaraju novu dimenziju u sagledavanju energetske budućnosti Evrope.

U pozadini cijele priče, i Kina pomno prati razvoj događaja, budući da je samo 2023. uvezla oko 22 milijarde kubnih metara ruskog prirodnog gasa, dok je EU, čak i nakon znatnog smanjenja uvoza uslijed rata u Ukrajini, ostvarila uvoz iz Rusije od približno 60 milijardi kubnih metara. 

Ovakva disproporcija znači da i relativno mali pomak evropske potražnje može bitno uticati na status Kine kao glavnog azijskog kupca ruskog gasa i time ograničiti njenu pregovaračku moć. S druge strane, svaki plan o ponovnom pokretanju Sjevernog toka naišao bi na žestok otpor Kijeva i Varšave, koji ga vide kao egzistencijalnu prijetnju vlastitoj sigurnosti i kao nagradu Rusiji za agresiju.

Evropsko energetsko tržište trenutno je u stanju strateške neizvjesnosti. Kompanije i investitori suočeni su s pitanjima na koja još nema jasnih odgovora: hoće li Evropa nastaviti rapiidno smanjivati uvoz ruskog gasa, hoće li LNG dugoročno ostati glavna alternativa, koliko brzo obnovljivi izvori mogu zamijeniti fosilna goriva i da li bi politički kompromisi mogli ponovo otvoriti vrata ruskom gasu.

Ove dileme direktno utječu na investicije u energetsku infrastrukturu, koje se planiraju za decenije unaprijed. Borba za kontrolu nad ovom infrastrukturom postaje ključni dio globalne geopolitike, a Sjeverni tok, iako oštećen, i dalje je u centru pažnje. U ovom složenom energetskom okruženju ostaje ključno pitanje: ko će preuzeti odgovornost i nositi teret energetske sigurnosti Evrope u narednoj deceniji?