Sjećate li se priče o mravu koji na tankom listu nosi kap vode dok jednog pravednika spaljuju? Gavran ga, gotovo s podsmijehom, pita zna li da je njegov trud uzaludan? Mrav, nejak ali uspravan, odgovara: „Možda. Ali hoću da se zna na čijoj sam strani.“ U svijetu u kojem se bombardovanja nazivaju „operacijama“, a šutnja „balansom“, rijetko ko želi da bude mrav. Lakše je biti gavran – posmatrati, procjenjivati, objašnjavati zašto nema svrhe. A ipak, u ovom momentu, Španija kao da je odlučila da nosi svoju kap vode.
U trenutnoj geopolitičkoj beskrupuloznosti, Španija djeluje kao svijetao primjer političkog moralnog svjedočenja, svega što je moglo da bude a nije, i svega što bi moglo biti, a vjerovatno nikada neće.
Iako njihovoj vanjskopolitičkoj deklarativnoj principijelnosti svjedočimo u nekoliko proteklih mjeseci, osvrnut ćemo se na najnoviji slučaj: Španija je oštre kritike prema vojnim udarima proširila na konflikt između SAD-a i Irana, pri čemu je premijer Sánchez opisao situaciju kao “katastrofu” i pozvao na dijalog i diplomatska rješenja umjesto vojne sile.
Španija je, kako navodi Reuters, jasno odbacila prijetnje američkog predsjednika Donalda Trumpa da će prekinuti trgovinske odnose zato što Madrid nije podržao američko-izraelske vojne operacije u Iranu, pri čemu je istaknuto da Španija ne želi “biti ničiji vazal” i da nije odustala od svog protivljenja ratu. A kako navodi Euronews, izraelski ministar vanjskih poslova optužio je Španiju da “stoji sa svim tiranima svijeta” zbog njene kritike sukoba i odbacivanja udaraca na Iran. Španski ministar vanjskih poslova José Manuel Albares odbacio je takve tvrdnje kao “apsurdne i smiješne” i naglasio da Španija osuđuje kršenja ljudskih prava širom svijeta, uključujući i u Iranu.
Od Gaze i slanja pomoći te priznanja, preko javnih polemika o učešću Izraela na Eurosongu, do osporavanja bezuslovnosti vojnih aranžmana za Sjedinjene Američke Države – to su potezi koji ne ruše imperije. Ali pokazuju da imperijalni jezik nije jedini jezik kojim se mora govoriti. Naravno, bilo bi naivno romantizirati bilo koju državu. Politika nikada nije lišena interesa, niti je ijedna vlada oslobođena unutrašnjih i vanjskih kalkulacija. I Španija djeluje unutar mreže saveza, ekonomskih potreba i političkih kompromisa. No, razlika između kalkulacije i kukavičluka nije uvijek u snazi, nego u spremnosti da se javno zauzme stav.
Moglo bi se reći da se radi se o arentovskom činu pojavljivanja: imenovanju onoga što bi inače bilo prepušteno neutralnom jeziku diplomatije. Kada država odbije da se skloni iza proceduralne neutralnosti i javno imenuje nasilje, ona prekida tok banalizacije. Španija nije promijenila ravnotežu moći na Bliskom Istoku. Nije transformisala NATO niti redefinirala globalni poredak. No, ako politiku razumijemo isključivo kroz efikasnost, tada su male i srednje sile osuđene na tišinu. Ako je, međutim, razumijemo i kao javno svjedočenje vrijednosti, tada se otvara drugačiji horizont evaluacije.
Politika kao čin svjedočenja podrazumijeva svjesnu odluku da se zauzme strana, čak i kada su izgledi za promjenu ishoda minimalni. Ona ne negira realnost moći, ali odbija da je naturalizira. U tom smislu, slučaj Španije pokazuje da u međunarodnom poretku dominiranom interesom još uvijek postoji prostor za normativno pozicioniranje.
Mrav iz priče neće ugasiti plamen, ali će proizvesti neko značenje. U svijetu u kojem se legitimitet sve više dovodi u pitanje, značenje je politička kategorija prve važnosti. Možda će sve to nestati u arhivama dnevne politike. Možda će plamen progutati i kap i list. Ali ostat će činjenica da je neko progovorio.
