Sloboda se osvjedočava borbom na život i smrt

Pišući na prvim stranicama Sjećanja o tome je sve čitao u višim razredima gimnazije, Alija Izetbegović veli: “Hegel mi se tada nije sviđao. Kasnije ću promijeniti mišljenje.”

Hegel svakako nije prikladna literatura za gimnazijalce, čak ni ako se radi o budućim predsjednicima. Izbjegava ga uglavnom i zrelija publika. Ali daleko od toga da je nerazumljiv, kao što ga bije glas. 

Uz dovoljno strpljenja, on ne samo da je razumljiv, već nam kao nijedan drugi moderni mislilac može otkriti značenje stvari do kojih nam je stalo - npr. države, njene nezavisnosti i međunarodnog priznanja.

Priznanje je jedan od osnovnih pojmova Hegelove filozofije. Za ovog mislioca, čovjek je, u svojoj osnovi, Bewusstsein, što znači “svijest” ili “biti svjestan”. To ni u kojem slučaju ne znači da je čovjek dovršen kao svijest, već samo da svijest čini prvu, primitivnu fazu u razviću duha i čovjeka; dakle, mnogo prije nego što možemo govoriti o objektivnom duhu, odnosno našem postojanju u okviru porodice, običajnog poretka, građanskog društva i države. 

U tom primitivnom stadiju, svijest se dalje razvija u Selbstbewusstsein, što znači samosvijest, “imati svijest o samome sebi”, ali i samopotvrđivanje i “biti svjestan svoje snage”. 

Nakon samosvijesti, dolazi iduća treća faza - Annerkennung, odnosno priznanje, kao ishod susreta dvaju samosvijesti. Za razliku od samosvijesti, gdje mi samo moje vlastito “ja” svjedoči da postojim, u priznanju, osim mog, mene osvjedočava i tuđe “ja”. Drugi čovjek je svjestan mene, priznaje moje postojanje, potvrđuje ga. S time što, kod Hegela, sve dok ne postoji objektivni duh (porodica, običaj, zakon, država) odnos dvije samosvijesti - dakle, dvije svijesti svjesne da imaju snagu - nije neutralan, već je borba.

U predustavnom, “prirodnom stanju”, susret dvije samosvijesti neminovno vodi u njihov borbu, i to na život i smrt. U situaciji, gdje još uvijek nema međusobnog priznanja individua u vidu ustava ili državnog poretka, jedna samosvijest ne može dugo tolerisati neposredno prisustvo druge, a da ne uđe u borbu s njome kako bi se razgraničila i osigurala. 

“Odnos obje samosvijesti”, veli Hegel (u Fenomenologiji duha), “određen je tako da one borbom na život i smrt osvedočavaju [bewähren] i same sebe i jedna drugu. U tu borbu one mora da stupe, jer one moraju izvesnost o sebi samima, da jesu za sebe [für sich zu sein], da uzdignu do istine na onome drugome i na samima sebi.”

Drugi je svjedok naše nezavisnog postojanja, samostalnosti, naše slobode.

Hegel zatim veli da “jedino stavljanje života na kocku jeste ono čime se osvjedočuje sloboda”; stupanjem u takvu borbu, samosvijest nedvojbeno dokazuje da nije ničiji produžetak, ničija svojina, već postoji za-sebe, kao zaseban, nezavisan, samostalan individualitet.

Ono što ulazi u borbu na život i smrt, ono što dolazi pred granicu svog nestanka i gleda vlastitoj smrti u oči, nedvojbeno postoji kao nešto zasebno. Dokaz je borba u kojoj može nestati. 

”Dakako”, veli dalje Hegel, “individuum koji nije stavljao život na kocku može da se prizna kao ličnost; ali takav indviduum nije dosegao istinu tog biti-priznat [Anerkanntseins] kao jedne samostalne samosvesti.”

Optimalni cilj borbe na život i smrt nije smrt suparnika. Jer samosvijest nastoji potvrditi sebe, a uz uništenje suparnika nestaje i dokaz samopotvrde. Zato joj je potrebna druga samosvijest. 

“Samosvest”, veli Hegel, “doseže zadovoljenje jedino u nekoj drugoj samosvesti.”

Individuu, koja je stavila život na kocku da posvjedoči svoju slobodu i nezavisnost, Hegel zove der Herr (“gospodar”, “gospodin”, itd.), dok indviduu, kojoj je život bio previše drag da bi rizikovala smrt, u takvoj borbi, on zove der Knecht (“rob”, “sluga”, itd.).

Gospodarsku samosvijest krasi to što se ne plaši smrti ili bar ne u toj mjeri da je spremna pokoriti se, samo da ostane živa. Za nju, kao takvu, postoji nešto što je vrednije od života. To je njena razlika spram ropske samosvijesti.

Ropska samosvijest je, primjećuje Hegel, ona koja je osjetila apsolutni strah od smrti i u strahu od gospodara našla “mudrost” (da sluša gospodara). U takvom ishodu, ropska samosvijest gubi ono biti-za-sebe, gubi slobodu, te ostaje na životu, ali samo kao oruđe u rukama gospodara. ”Ono što čini rob je zapravo činjenje gospodara”, veli Hegel.

Kao što dvije samosvijesti, u anarhičnom izvornom stanju, ulaze u borbu na život i smrt radi priznanja, isto tako postupaju i dvije nacije, u svijetu u kojem, kako realisti objašnjavaju, nema međunarodnog poretka.

Kao i jedinke (“samosvijesti”), tako i nacije teže priznanju. Međunarodno priznanje je svrha proglašenja državne samostalnosti.

Bosna i Hercegovina je i do 1. marta 1992. godine bila samosvjesna politička jedinica. Ali, kao dio Jugoslavije, nije bila za-sebe, nije bila nezavisna država. Naročito u doba Kraljevine, naša kolektivna samosvijest je bila ropska samosvijest. Bili smo svjesni svoje (nedovoljne) snage i nismo smjeli prihvatiti borbu na život i smrt sa gospodarima te države. Nisu to smjeli čak ni brojniji i bogatiji Hrvati i Slovenci.

U federativnoj Jugoslaviji, položaj Bosne i Hercegovine je bio znatno bolji; ali i u drugoj Jugoslaviji naša samosvijest je još uvijek “ropska”, svjesni smo da nemamo dovoljno snage za viši stepen slobode.

Bosna i Hercegovina nije postala nezavisna država time što je usvojila deklaraciju o nezavisnosti, već time što je svoju slobodu osvjedočila, ušavši u borbu na život i smrt. Referendum 1. marta značio je da se više ne plašimo ući u tu borbu.

Čitav period uoči proglašenja nezavisnosti, pa i mjesec između proglašenja nezavisnosti i međunarodnog priznanja (april 1992.), prošao je u znaku nade Radovana Karadžića da će nas zastrašiti i da ćemo, kako to ropska samosvijest čini, kazati da nam je život preči od svega.

Alija Izetbegović će, u Sjećanjima, kazati kako je 2. maj “dan kad smo konačno pobijedili strah od četnika”.

”Nemamo više tog straha”, veli on, “ne bojimo ih se više, a desetine godina patili smo od tog kompleksa, koji je bio poguban. Uspravili smo se i oduprli. Shvatili smo šta možemo ako ustanemo i uspravimo se.”

Državna nezavisnost je nespojiva sa strahom da se uđe u borbu na život i smrt. Taj apsolutni, ropski strah je u novije vrijeme najbolje ilustrovao Milorad Dodik, ponavljajući da nije spreman žrtvovati mir za nezavisnost Republike Srpske.

”I ranije sam”, kazao je Dodik, “govorio da mir ne bih žrtvovao za Republiku Srpsku, posebno ne ako svi znamo šta se desilo kada je Alija Izetbegović žrtvovao mir za BiH.”

Naravno, nije Alija Izetbegović žrtvovao mir. Srpski čelnici su, već na najavu nezavisnosti BiH, regovali zaprijetivši ratom, što znači da je rat bio učinak njihovog izbora. Polaziti od toga da je samo Izetbegović imao slobodu izbora (da ide u nezavisnost ili ne), a da srpski čelnici nisu imali slobodu izbora, te da su na nezavisnosti automatski morali reagovati ratom, znači plasirati neuvjerljivu propagandnu.

Može se, međutim, reći da Izetbegović nije pokleknuo pred Karadžićevim prijetnjama, te je, uprkos njima, išao do kraja u projekat bosanske nezavisnosti. Činjenica da Izetbegovića i njegove sljedbenike strah za vlastiti život nije spriječio da idu u nezavisnost, a da Dodika i njegove sljedbenike sprečava, znači da u prvom slučaju imamo na djelu slobodnu samosvijest, a u drugom - ropsku.

Za ostvarenje nezavisnosti Bosne i Hercegovine, nije bila dovoljna samo odlučnost. Bio je potreban jedna količina fizičke, vojne moći, pomoću koje je država mogla odoljeti pritiscima. Podsjetimo da Bewusstsein znači “biti svjestan svoje snage”. Dakle, nema samosvijesti bez snage. Sama svijest nije dovoljna za državu.

Navedenu uslovljenost svijesti snagom, Hegel ilustruje jednom anegdotom u Filozofiji prava. “Kad je”, veli, “Napoleon prije mira kod Campoformia rekao: ‘Francuska Republika ne treba nikakvo priznavanje, kao što ni Sunce nema potrebu da bude priznato’, onda u tim riječima ne leži ništa više nego upravo snaga koja već sa sobom nosi jamstvo priznavanja, a da ono i nije izgovoreno.”

Vidimo i danas, kako smo za samo četiri godine prešli put od toga da “ruska aneksija ukrajinskih teritorija nikada neće biti priznata” do toga da se o međunarodnom priznanju te aneksije govori kao o prihvatljivoj mogućnosti.

U isto doba, kada Bosna i Hercegovina kreće u projekat nezavisnosti, tri su nesamostalna entiteta proglasila nezavisnost: Čečenija u oktobru 1991, Arcak u decembru 1991. i Republika srpska BiH u januaru 1992. Nijedna od ove tri jedinice na kraju nije međunarodno priznata.

Uz razloge tekstualne naravi, glavni razlog tome bio je što nijedan od navedena tri entiteta nije imao dovoljno vojne snage da prinudi svoje neposredne susjede i poricatelje da ga priznaju kao nezavisnu državu. 

Čečenija i Arcak to nisu mogli sa Rusijom i Azerbejdžanom, a Republika Srpska nije imala dovoljno vojne snage da slomi volju vlasti u Sarajevu i prinudi je da je prizna kao nezavisnu.

Republika Srpska ne samo što nije zamišljena i proglašena kao dio nezavisne BiH, već je sama njena suština, u trenutku proglašenja, bila u tome da ona neće ni po koju cijenu biti dio nezavisne BiH. Pa ipak je morala pristati da bude entitet u BiH, kada se njena svijest uskladila sa realnom snagom.

U izvještaju o ratu u našoj zemlji, Centralna obavještajna agencija navodi da je Glavni štab Vojske Republike Srpske, u proljeće 1995, vjerovao u uspjeh operacija Sadejstvo 95 i Spreča 95, te se “nadao da će nanošenjem poraza prisiliti bosansku vladu da moli za mir”. 

Međutim, obje navedene operacije su završile neuspjehom, a ovaj poraz VRS-a je bio, kako kaže CIA, “posljednji pokušaj srpske strane da kroz ofanzivne poduhvate slomi volju bosanske vlade” i ispuni svoj osnovni politički cilj, a to je izdvajanje RS-a iz BiH i njeno pripajanje Srbiji.

Sumirajući stanje na frontu, nakon kraha operacije Sadejstvo 95, analitičari CIA-e kažu: “Promjena u vojnoj ravnoteži između ARBiH i VRS koja je otpočela u prvim mjesecima 1994. sada je bila dovršena.” 

Karadžićeva vlada više nije mogla računati da će spor riješiti svojom vojnom nadmoći: Republika Srpska nije ono sunce o kojem govori Napoleon. Dejtonskim sporazumom je samo konstatovana ravnoteža odnosa na terenu.

”Događa se”, kaže Hegel u Filozofiji prava, “da neka država, sa kojom se zbilja ratuje, nije priznata; no, ona je priznata već samim činom da se s njom ratuje, a potpuno je priznata kad se s njom zaključi mir.”

Ništa bolje ne ilustruje ovu misao od našeg rata za nezavisnost. SR Jugoslavija nije priznala referendum od 1. marta, niti naše međunarodno priznanje. Ali samim time što je ušla u rat s nama, samim što nas nije mogla okupirati bez otpora, SR Jugoslavija nas je priznala. A potpuno nas je priznala kada je s nama, kao s ravnopravnim subjektom, morala zaključiti mir.

U članu 10. Općeg okvirnog sporazuma, potpisanog u Dejtonu, kaže se da “Savezna Republika Jugoslavija i Republika Bosna i Hercegovina priznaju jedna drugu kao suverene države unutar njihovih međunarodnih granica”.

Biti priznat znači preživjeti borbu na smrt, a pri tome se ne pokoriti, ne staviti život iznad svega ostalog.

Za razliku od ovog izvornog, ratnog stanja, Dejton je ustavno stanje, državni poredak, ono što Hegel zove - objektivni duh. Zahvaljujući njemu, ne mora svaka nova individua, niti svaka nova generacija da ulazi u borbu na život i smrt da bi bila priznata kao slobodna; njoj ustav garantuje tu slobodu. Ali i ustav postoji samo dotle, dok njime zaustavljeno nasilje može biti obnovljeno. Ako nema potencijalnog nasilja, onda ne govorimo o ustavu.

Zato je posve adekvatna poruka predsjedavajućeg Predsjedništva Željka Komšića, povodom 1. marta: “Znate koliko me briga šta Dodik misli, još bih na njega trebao trošiti energiju. Na njega ću trošiti energiju ako krene u priču o secesiji dijela zemlje. Tad sam spreman potrošiti svu energiju, spreman sam glavu dati.”

Danas, kada obilježavamo Dan nezavisnosti, nije nestao rizik od nasilja, nije nestala opasnost, ali je nestala ona unutarnja kočnica koja kaže da je, pod prijetnjom, bolje živjeti bilo kako, pa i pognute glave. Sloboda nije stanje koje se jednom osvoji i zauvijek zadrži; ona je trajna spremnost da se, ako treba, opet uđe u borbu na život i smrt.