Kako me je vojničko iskustvo opredijelilo za društveno djelovanje

Rat je teška neprilika. Ružna rabota. Naročito kada kao pacifista – što doista jesam bio – postaneš dobrovoljac i to ni manje ni više nego u ofanzivno opredijeljenoj jedinici. Ovo djeluje kontradiktorno samo kada se iz vida izgubi viši smisao borbenog djelovanja pojedinca koji na prvo mjesto u hijerarhiji općih vrijednosti stavlja istinu, pravdu i zaštitu slabijih. U tom slučaju pacifizam, odnosno insistiranje na njemu kao vrhunaravnoj vrijednosti u vremenu zla, nije ništa drugo do utočište huljama i relativizacija vlastite odgovornosti.

No, mene je iskustvo rata i utjecaj tih nekoliko intenzivnih vojničkih mjeseci, od dobrovoljnog uključivanja do prisilnog izbacivanja iz borbenog stroja kalibriranim argumentom od 7.9 milimetara, prevashodno intrigiralo zbog druge pojave koja je dobrano opredijelila moj daljnji životni razvoj. Radi se o prihvatanju obrasca sistemskog djelovanja i bivanja spojnicom, šarafom, kotačem, zupčanikom ili čime već ne u kolektivnom naporu da se dođe do zacrtanog cilja. Ne pukim stavljanjem individualnosti u stranu već korištenjem njene potencije unutar određenog ili bolje kazati zacrtanog polja djelovanja. Dakako, međupovezanost i interakcija tih polja ostvaruje rezultat, odnosno udruživanje pojedinačnih napora proizvodi silu veću od prostog sabiranja snage pojedinačnih silnica. Sila se multiplicira i postaje eksplozivna energija koja pravi promjenu. A gdje je to bolje implementirano i gdje se to jasnije može uočiti nego u vojsci?

I kao što rekoh, bivati dijelom kolektivnog napora i stremljenja postalo je jedno od mojih temeljnih samorazumijevanja, jer je kratko vojničko iskustvo imalo čak moć promjene ličnosti i njenog shvatanja o funkcioniranju stvari u životu i društvu. Naravno da je shodno tom iskustvu sve ono šta je život donosio od tada do danas uokvirivano u opće, univerzalno, sintetizirano razumijevanje i poimanje svijeta. Čitav period studiranja, a potom i bavljenja naukom fokusiran je na prožimanje općih tokova i sila koje ih oblikuju. Pojedinac nije nužno utopljen u kategorije ili sistem, ali teško da može biti izvan njih. Nije čisti produkt vanjskih sila i mreže odnosa, on je njihov djelatni agent.

Naša borba, borba generacije koja se suprotstavila istočnom i zapadnom šovinizmu, donijela je slobodu i ponos, a ovo dvoje je otvorilo mogućnost za bujanje kreativnih snaga u našem narodu i državi tako da je pozitivnost nadilazila postratnu neimaštinu. Perspektive su bile ružičaste i svijetle. U svojoj vjeri i na svojoj zemlji bio je ponosni poklič preživjelih pravednika, a naša drugačija mjerila postala kulturno-civilizacijski iskorak i moralno nadvisivanje balkanske kasapnice i njenih upravnika.

Sam naš opstanak bio je pobjeda, a naše recentno historijsko iskustvo dokaz etičke, pa i političke nadmoći. Dočim, tu snagu i prednost koju smo krvavo osvojili moralo se kanalisati. Čak i njegovati. No, umjesto nacrta i metode djelovanja dobili smo raspojasanost i hedonizam. Neko će reći usud vremena, uobičajena pojava. Nisam siguran.

Naime, u relativno kratkom vremenskom periodu interakcija polja prerasla je u sistem veza, nerijetko etabliranih zarad boljitka vlastitih domena, a ne cjeline dok je sistem kontrole postajao otuđeni centar umišljenog značaja, nikako stvarni regulator procjene kvalitete međupoveznica pa samim tim i njihov usmjerivač, podupirač ili egzekutor. Hoću reći, veze su postale svrha sebi, a kontrola (uz koju ide i kadroviranje), taj najbitniji segment društvenog djelovanja ili što bi kazao Lenjin špic svake politike, tek mastilo na papiru bez stvarnog značaja.

Mislim da smo se svi suočili sa ovim malignim razvojem – opet ponavljam da pojavu tumačim na njenim dominantnim po onda i općim karakteristikama – u našem hodu kroz bosanskohercegovačku i bošnjačku postratnu društveno-političku zbilju.

Koliko god da smo nastojali biti šarafom i kotačem, uspješno iskakanje određenih jedinki ka poljima unutar kojih, rezonovanjem savjesnih dijelova tog sistema, ne mogu djelati zbog nedostatka kapaciteta vodilo nas je ka sarkazmu i očekivanju da će jasni i bjelodani glitchevi promptno biti eliminirani. Nažalost, seoske varalice unutar političkog, kulturnog, obrazovno-naučnog miljea postali su naša samoodrživa konstanta.

Vrijedi li lamentirati nad tom činjenicom ili ne teško je reći. Posebno kada se uzme u obzir i globalni kontekst koji nije ništa manje opterećen ovakvim razvojem i pojavama koje su zabrinule ljude na svim meridijanima. Razvoj umjetne inteligencije tome doprinosi prejako i prebrzo, jer dodatno balansira skorojevićku površnost i profesionalnu pedantnost instant znanjem i rješenjima za svakodnevnu upotrebu. Učenje stranog jezika, naprimjer, kao antropološko istraživanje kulture, običaja, vjerovanja i duha populacije koja taj jezik koristi prevaziđeno je brzim prijevodom na tipku.

Umjetna inteligencija instant rješenjima nas udaljava i čini neznancima. Neka od posljednjih istraživanja govore da nam nesavjesna AI poseže za manipulacijom, prevarom i neuspjelom koordiniranju. Opasnosti takvog razvoja čovječanstva su ogromne.

I tu je suština problema. Koliko god da su trendovi izvan našeg atara slični, možda čak i gori to ne može biti razlogom normalizaciji takve pojave. Ako dodamo tome teškoće i izazove koje malom narodu i državi kakvi jesmo proizvode normalizirani samonametnici, ako to pojačamo bremenitim vremenom u kojem živimo, onda zabrinutost kao jedna od prvih reakcija ispliva na površinu.

Doista, vrijeme koje živimo, ali još više vrijeme koje dolazi, zahtjeva od nas da poradimo na mehanizmu koji će svima nama dati makar bazičnu sigurnost. A mehanizam smo mi, skup pojedinaca koji unutar vlastitog djelokruga obavlja zadatak shodno kapacitetu koji posjeduje. Iz tog razloga je sistem kontrole više nego značajan. Usuđujem se reći presudan.

Pobuna protiv ovakvog razumijevanja stvari je prirodna. “Prijetnja“ individualizmu se uvijek doživljava na egzistencijalnom nivou. Stoljeća filozofskih rasprava o pojedincu i društvu neće iščeznuti bez traga, a negativni odjeci europskih kolektivističkih ideologija, fašizma, nacizma i komunizma još dugo će sivilom bojiti našu svakodnevnicu. Strah da je sistem kontrole veliki brat, a polje djelovanja prinuda i prisila kojoj smo podvrgnuti oslanja se na historijsko iskustvo, napose bijelog, čovjeka. Ali odgovor na trenutni izazov koji se nadvio nad ljudima je kolektivni. Kako u našem konkretnom bošnjačkom slučaju, tako i kada se govori o čovječanstvu.

Navodno se u društvu počela primjećivati jedna pojava koja može da nam kaže i poruči nešto . Naime, na javnim mjestima omladina iznebuha počne sinhrono, zajednički pjevati pjesmu koja dolazi do njihovih ušiju iz kafića, na autobuskoj/tramvajskoj stanici, prodavnici ili nekom drugom čvorištu. Prijatelji i neznanci ali jedna generacija, u mom laičkom razumijevanju ove pojave, zapravo ispoljavaju upravo želju za kolektivnim pregnućem.

Suvremenost ih je do te mjere individualizirala, čak osakatila i odvojila od zajedničkih ciljeva da su iskonske težnje “bića zajednice“, bića koje u svoju individualnost upotpunjuje unutar kolektivnog djelovanja počele izranjati na površinu u čudnim manifestacijama. Ono što ostaje, i to je doista borba koja nikada nije prestala, jeste pomoć tim ljudima, mladim osobama da koncept dobra bude njihova vodilja. Tada i kolektivno pregnuće postaje i konkretni lični, individualni izazov koji vrijedi savladavati.