Epstein susreće “Davos naciju” Norvešku: Povezanost moći i pomoći 

Zašto se imena norveških političkih elita često nalaze u Epsteinovim dosjeima? Nekoliko svjetskih medija izvijestilo je o iznenađenju u ovoj maloj skandinavskoj zemlji, poznatoj po visokom povjerenju građana u vlast. Kako je do toga došlo?

Piše: Glenn Diesen

Izvor problema je denacionalizirana politička elita koja se odvojila od javnosti. Norveška vlada otvoreno želi biti međunarodna humanitarna supersila, trošeći milijarde na pomoć. Opsesija ove male zemlje time da u međunarodnom humanitarnom djelovanju “igra iznad svoje težine” mogla bi se pozdraviti. Međutim, kada se zagrebe ispod površine, to nije tako bezazleno kako bi se čovjek nadao.

Norveška je mala, ali bogata zemlja, pa nije teško zamisliti da njezine elite imaju ambicije koje prelaze granice države, pa čak i vjeruju da mogu spasiti svijet. Uz dovoljno resursa, te elite grade snažnu birokratiju, razvijaju međunarodne veze i često ostvaruju ličnu korist. Nekada su vladari tvrdili da imaju božanski mandat, a danas elite govore o humanitarizmu i globalizmu. Kada se politika prikazuje kao moralno ispravna, svaka kritika postaje nepoželjna. To je glavni problem međunarodnog humanitarizma: pretpostavljena vrlina smanjuje prostor za kritiku, transparentnost i odgovornost.

Samuel Huntington je osmislio izraz “Čovjek iz Davosa” (“Davos Man”) za posebnu vrstu globalne elite povezane sa Svjetskim ekonomskim forumom (WEF) u Davosu, Švicarska. Prema njegovom mišljenju, te elite nemaju “velik osjećaj nacionalne lojalnosti” i nacionalne granice smatraju zastarjelima. Nacionalne vlade koriste za pokretanje međunarodnih karijera i podršku globalnim elitama. Nije iznenađenje što je sadašnji predsjednik i izvršni direktor WEF-a Børge Brende, bivši norveški ministar vanjskih poslova. Godine 2018., Jeffrey Epstein, osuđeni seksualni prijestupnik, poslao je Brendeu e-mail u kojem tvrdi da Davos može “zaista zamijeniti UN”, a Brende je odgovorio: “Tačno - treba nam nova globalna arhitektura.” Ovakve rasprave o prebacivanju moći sa UN-a na elitne mreže ne vode se javno u parlamentima.

Norveška je postala poznata kao mirovna i humanitarna sila još od Sporazuma iz Osla 1993. godine, iako je kasnije bila kritizirana jer nije uspjela pomoći u stvaranju nezavisne palestinske države i zbog neujednačene primjene dogovorenih odredbi. Tajne pregovore koji su doveli do sporazuma vodili su norveški diplomati, među njima Terje Rød-Larsen i njegova supruga Mona Juul. Nedavne informacije iz Epsteinovih dosjea pokazuju da su Epstein i Rød-Larsen imali dugogodišnji lični odnos, a dokumenti iz Epsteinovog testamenta otkrivaju da je planirao ostaviti po 5 miliona dolara svakom od dvoje djece Rød-Larsena i Juul, ukupno 10 miliona dolara.

Navodi se da je Rød-Larsen također na Epsteinov zahtjev omogućio da se think tank International Peace Institute koristi za 'trgovinu ženama'. Mlade i atraktivne žene, koje nisu imale potrebne vještine za rad u think tanku, dolazile su na kratke prakse, a njihove fotografije su slane Epsteinu. Norveška ministrica vanjskih poslova, Ine Eriksen Søreide, bila je obaviještena o ovome 2019. godine, ali nije reagirala. Inače, Søreide je bliska prijateljica Mone Juul, supruge Terjea Rød-Larsena. Čak i nakon što je izbio Epsteinov skandal i kada su ove sporne odluke postale javne, Søreide je izabrana za lidericu jedne od najvećih norveških političkih stranaka. Kako je komičar George Carlin rekao: 'To je veliki klub, a ti nisi u njemu.'

Riječ 'pomoć' može zavarati, jer milijarde iz budžeta ne idu direktno siromašnima. Taj novac prolazi kroz nevladine organizacije, think tankove i druge institucije, a političari kasnije dobijaju prestižne pozicije i karijere u međunarodnim organizacijama, često vraćajući usluge. Moć i ugled su povezani: svi su dio istog kruga i međusobno se hvale jer 'čine svijet boljim mjestom'.

Zbog toga su norveške političke elite često ulagale u mreže utjecaja poput Clinton Foundation i Gates Foundation, koristeći javni novac da se predstave kao važni globalni akteri. Ostaje pitanje je li humanitarizam zaista cilj ili su važnije unosne veze među elitama. Zanimljivo je da je Clinton Foundation imala najviše donacija 2016. godine, kada se očekivalo da će Hillary Clinton postati predsjednica, a do 2020. donacije su pale za 75 posto. Nije iznenađenje što su norveške elite bile sklone gravitiranju ka krugu trgovaca utjecajem kakav je bio Jeffrey Epstein.

Nacionalni interesi postaju manje važni dok političke elite traže legitimitet u apstraktnim globalnim ciljevima. Američke depeše su državnog sekretara u norveškom Ministarstvu odbrane, Espena Bartha Eidea, opisale ovako: “njegove aktivnosti ne odgovaraju nužno bilo kakvim norveškim interesima, ali glancaju njegov međunarodni ugled.

U razgovoru za podcast s pukovnikom Lawrenceom Wilkersonom, bivšim šefom kabineta američkog državnog sekretara, saznao sam da su u Bijeloj kući pravili liste evropskih lidera koje treba 'uzdizati' ili 'suzbijati'. Wilkerson je rekao da je Jens Stoltenberg odmah označen kao 'naš čovjek' u Norveškoj, spreman da slijedi američke naloge, i kasnije je postao generalni sekretar NATO-a. Norvežani su to vidjeli kao priliku za veću ulogu na međunarodnom planu, a ne kao jačanje američkog utjecaja u Norveškoj.

Norveške elite, koje raspolažu milijardama iz fondova za pomoć i rade uz malo nadzora, lako mogu postati dio šema po principu 'plati pa se klati'. New York Times je 2014. pisao o tome kako strane sile kupuju utjecaj u think tankovima, navodeći da su američke istraživačke grupe, nakon što su primile novac iz Norveške, u Washingtonu zagovarale jaču norvešku ulogu u NATO-u, širenje bušenja nafte na Arktiku i norvešku klimatsku agendu. Norveški Centar za rješavanje konflikata objavio je rad u kojem priznaje da je za pristup moćnim političarima i birokratama u SAD-u često potrebno platiti: 'Finansiranje moćnih think tankova jedan je način da se do takvog pristupa dođe, a neki think tankovi u Washingtonu otvoreno poručuju da mogu pružati usluge samo onim stranim vladama koje obezbijede finansiranje.'

Pod krinkom “pomoći”, vlada može provoditi politike izvan javnog nadzora. Dok su norveške političke elite govorile o pomoći izgradnji demokratije u Ukrajini, finansirale su Ukraine Crisis Media Centre, “nevladinu organizaciju” koja je 2019. vršila pritisak na Zelenskog da napusti svoj mirovni mandat, za koji je glasalo 73% Ukrajinaca.

Kada novinari traže mišljenje 'stručnjaka', često razgovaraju s nevladinim organizacijama koje finansira vlada, a koje su blisko povezane s državnom politikom i često podržavaju promjenu režima ili sukob s Rusijom. Kada sam, kao akademik, kritikovao ratni narativ vlade, jedna od tih organizacija, Norveški helsinški komitet, pisala je brojne napadačke tekstove, pokrenula online kampanju protiv mene, pokušala otkazati moja javna gostovanja, kontaktirala moj univerzitet i objavila fotografiju moje kuće na društvenim mrežama kao oblik zastrašivanja. Vlada u liberalnoj demokratiji treba se ponašati civilizirano, ali vladine nevladine organizacije često igraju po svojim pravilima. Ako ih kritikuješ, optužiće te da napadaš 'civilno društvo'.

U narednim sedmicama i mjesecima, problem će vjerovatno biti prikazivan kao slučaj nekoliko “trulih jabuka”, a ne kao sistemska trulež uzrokovana međunarodnim humanitarnim industrijskim kompleksom. Vlada će pokušati obnoviti povjerenje tako što će neke pojedince pozvati na odgovornost zbog njihovih prijestupa, dok će se elite i dalje jačati novcem iz budžeta za “pomoć”.

Političke elite će sebi oprostiti i vjerovatno se čak i tapšati samu sebe po ramenu zbog pokazane “odgovornosti”. Nakon toga, svako ko nastavi izražavati zabrinutost bit će označen kao “anti-državni akter” koji želi smanjiti povjerenje u vlast. Svaka kritika sistema bit će uspoređena s MAGA retorikom o “isušivanju močvare”, koju političke elite smatraju opasnim populizmom. Ako se sugerira da neko možda želi smanjiti povjerenje u vlast po nalogu strane vlade, neslaganje postaje izdajničko i kriminalno.

Već postoje pokušaji u medijima da se Epsteinov skandal prikaže kao nova “Russiagate” priča, sugerišući da je Epstein bio ruski agent, što zgodno pretvara korumpirane norveške političke elite u žrtve. S druge, šaljivije strane, jedne norveške novine sugerišu da su Epsteinovi dosjei možda podmetnuti kao zavjera protiv Norveške s ciljem smanjenja povjerenja u državne institucije i političku klasu.

Ako se ne riješi pravi uzrok skandala, trulež će se širiti, apodjele između elita i javnosti će se produbljivati. Samuel Huntington je još 2004. godine predvidio rastući jaz između političkih elita i američke javnosti. U tekstu “Dead Souls: The Denationalization of the American Elite”, Huntington je tvrdio da građani obično daju prednost očuvanju tradicionalnih vrijednosti, nacionalnog identiteta, kulture i proizvodnih radnih mjesta kao temelju nacionalnog jedinstva. Nasuprot tome: “za mnoge elite, te brige su sporedne u odnosu na učestvovanje u globalnoj ekonomiji, podršku međunarodnoj trgovini i migracijama, jačanje međunarodnih institucija, promovisanje američkih vrijednosti u inostranstvu i podsticanje manjinskih identiteta i kultura kod kuće. Centralna razlika između javnosti i elita nije izolacionizam nasuprot internacionalizmu, već nacionalizam nasuprot kosmopolitizmu”.

*Glenn Diesen je profesor na Univerzitetu Jugoistočne Norveške (USN) i zamjenik urednika časopisa Russia in Global Affairs. Njegova istraživanja fokusirana su na geoekonomiju, konzervativizam, rusku vanjsku politiku i koncept Velike Evroazije.