Bivši reisul-ulema Islamske zajednice u BiH dr. Mustafa-ef. Cerić objavio je autorski tekst u izraelskom dnevniku Jerusalem Post. Tekst naslovljen Muslimani se ne mogu pozivati na moralni integrirat tolerirajući antisemitizam svojevrsni je Cerićev odgovor na raniji tekst rabina Mendyja Chitrika, aškenaskog rabina u Turskoj, koji je predsjedavajući Asocijacije rabina u islamskim državama.
Podsjećanja rabina Mendyja Chitrika na tihe geste muslimanskih komšija koji su nekada pomagali jevrejskim porodicama da obilježe i ispoštuju šabat ne zaslužuju samo pohvalu – nego i odgovor. Njegove riječi prizivaju moralno pamćenje koje nije ni sentimentalno ni naivno. Ono je stvarno. Pripada našoj zajedničkoj prošlosti i, budemo li imali hrabrosti, može pripadati i našoj zajedničkoj budućnosti.
Slika muslimanskih porodica koje pale peći ili uključuju svjetlo svojim jevrejskim susjedima nije izraz izuzetne diplomatije. To je obična ljudska pristojnost. Kroz nju odjekuje kur’ansko učenje o tome da dobročinstvo nije u vanjskim formama, nego u vjeri u Boga koja se potvrđuje brigom za bližnjeg i stranca. Prije nego što su nas podijelile politike, povezivala nas je blizina. Prije nego što je sumnja otvrdnula srca, svakodnevna bliskost bi ih omekšavala.
Ove godine, dok se ramazan i hebrejski mjesec adar vremenski prepliću, simbolika je dubinska. U ramazanu muslimani poste kako bi pročistili dušu i obnovili svijest o Bogu. Kroz Purim Jevreji slave opstanak i hrabrost, potvrđujući da očaj nije konačna mjera. Post i gozba, uzdržanost i radost, čine duhovnu gramatiku koja je zajednička našim dvjema tradicijama. Obje nas podsjećaju da se na historijski mrak može odgovoriti vjerom, velikodušnošću i otpornošću.
Jevreji su dio bliskoistočnog pejzaža još od drevnih vremena. Kur’an s poštovanjem govori o Sinovima Israilovim, podsjećajući na njihova iskušenja i poslaničko naslijeđe. Poslanik Muhammed, mir s njim, sklapao je ugovore s jevrejskim plemenima u Medini, priznajući ih dijelom zajedničke političke zajednice. Ti presedani nisu rubni; oni su temeljne odrednice za svako ozbiljno muslimansko promišljanje odnosa muslimana i Jevreja.
Ali historija traži iskrenost. Bilo je stoljeća suživota i intelektualne razmjene u zemljama pod muslimanskom vlašću. Jevrejski filozofi pisali su na arapskom; muslimanski pravni učenjaci koristili su se jevrejskim naukovanjima; trgovina i poezija prelazile su granice zajednica. Bilo je, međutim, i trenutaka diskriminacije i napetosti, kao u svakoj civilizaciji. Nema zajednice bez mrlje u vlastitoj prošlosti. Zrelost podrazumijeva da odolimo i romantičnoj nostalgiji i razornom cinizmu.
Tragedije modernog doba – od Holokausta do sadašnje patnje Palestinaca – duboko su preoblikovale odnose Jevreja i muslimana. Rat u Gazi produbio je tugu i strah na svim stranama. Svaki izgubljeni nevini život umanjuje sve nas. Svako sahranjeno dijete, jevrejsko ili palestinsko, ranjava savjest čovječanstva.
Ipak, tuga ne smije postati mržnja. Bol se ne smije pretvoriti u trajno otuđenje.
Kao muslimani, moramo jasno reći: antisemitizam je moralna i teološka devijacija. On je u suprotnosti s kur’anskim potvrđivanjem ljudskog dostojanstva i s Poslanikovim modelom odgovornosti zasnovane na ugovoru i povjerenju. Držati Jevreje kolektivno odgovornima za političke sukobe nepravedno je i protivno islamu.
Istovremeno, moralni integritet zahtijeva da priznamo legitimna prava i stradanje Palestinaca. Saosjećanje ne može biti selektivno. Sigurnost jednog naroda ne može počivati na poniženju drugog. Pravda nije igra nulte sume.
Oko stotinu hiljada Jevreja i danas živi u zemljama s muslimanskom većinom. Njihovo prisustvo nije relikt prošlosti; ono je živa odgovornost. Njihova sigurnost i prosperitet moraju ostati muslimanska obaveza utemeljena na principu, a ne na političkoj koristi.
Povjerenje između Jevreja i muslimana neće se obnoviti saopćenjima i izjavama. Ono se obnavlja u mahalama, školama i bogomoljama. Raste kada imami i rabini stoje zajedno – ne da bi izbrisali razlike, nego da bi potvrdili zajedničku odgovornost pred Bogom. Produbljuje se kada muslimanska omladina uči jevrejsku historiju bez stereotipa, a jevrejska omladina upoznaje islam izvan predrasuda. Sazrijeva kada svaka zajednica brani pravo druge da slobodno ispovijeda vjeru, čak i u trenucima političke napetosti.
Moramo se pomjeriti od pukog suživota ka zajedničkoj odgovornosti.
Kur’an nas uči da nas je Bog stvorio kao narode i plemena da bismo se upoznavali. Hebrejska Biblija zapovijeda: „Teži za samom pravdom.“ To nisu suprotstavljeni pozivi. Oni se nadopunjuju i prepliću. Upoznati drugoga istinski znači tragati za pravdom odgovorno.
Autentičan dijalog ne potire neslaganje. Niti bi trebao. Ali insistira da neslaganje nikada ne poništi dostojanstvo.
Ako muslimanski i jevrejski lideri budu govorili iskreno – imenujući bol bez njenog instrumentaliziranja, priznajući nepravde bez opravdavanja, potvrđujući vlastita prava bez negiranja tuđih – moguć je novi početak. Ne povratak zamišljenom zlatnom dobu, nego trezveno i ponizno obnavljanje utemeljeno na zajedničkoj moralnoj hrabrosti.
Zbog naše djece – muslimanske, jevrejske, kršćanske i druge – moramo izabrati teži put: istinu bez mržnje, solidarnost bez brisanja identiteta, vjeru bez fanatizma.
Neka nas Jedini Bog, Kojega zajedno obožavamo, uputi ka pomirenju. Neka omekša naša srca i učini nas dostojnim nasljednicima poslanika koje poštujemo.
