Ljudski je lagati, čovjek većinu vremena ne može biti iskren ni sa samim sobom, reći će jedan od Kurosawinih likova iz kultnog filmskog klasika Rashomon, filma inspirisanog pripovijetkom slavnog japanskog pisca Akutagawe i njegovom pričom U lugu. Zahvaljujući obojici, ustanovljen je izraz rašomon-efekat, koji se zasniva na tome da je ljudsko pripovijedanje često nepouzdano, čak i onda kada je riječ o direktnim učesnicima nekog događaja. Čovjek je sklon laganju uslijed svoje slabosti, nemogućnosti da se sagleda istina u svojoj ogoljenosti, pa i onda kad je riječ o samom sebi. Samim tim postaje upitno ono što se zaista desilo. Međutim, tu se priča o istini ne završava niti se tom konstatacijom utažuje čovjekova žeđ za njom. Čovjek se istini vraća kao što jezik stalno ide na zub koji boli; uvijek smo svjesni rane, reći će Bergman.
Otud i naziv ovog Mahfuzovog romana, Ogledala, djela neobične strukture, čija se radnja razvija kroz živote likova, ona ne teče, već je fragmentirana i kao takva objedinjena u cjelinu. Svako poglavlje je neki lik iz pripovjedačevog života, možemo naslutiti da su svi oni zapravo stvarni likovi iz piščevog života, i svaki od njih na svojevrstan način predstavlja jedno ogledalo. Čovjek se ne može sagledati sam, uvijek se naš identitet ogleda kroz druge ljude, priča koju pričamo o sebi zasnovana je na međusobnom djelovanju i tragovima koje ostavljamo u tuđim životima i to funkcionira u oba smjera.
Umjetnost kao obrazac jednog vremena
Međutim, Mahfuz time ne gradi samo priču o sebi, u tonu pripovijedanja nema ničeg sebeljubivog. U jednom dijelu romana, vodi se žustra rasprava u jednom intelektualnom krugu kairskog društva između starije generacije intelektualaca i mladog doktora o pitanjima domovine i emigracije. Mladi doktor zastupa tezu da je čin emigracije, konkretno u slučaju egipatskog društva, koristan potez za samo društvo, jer, ako će on kao doktor time unaprijediti nauku, unaprijedit će čitavo čovječanstvo, oštro kritikujući atmosferu u domovini u kojoj je izostala pravednost, u kojoj je zavladala atmosfera koja sputava misao.
Tu će pripovjedač potvrditi i svoj stav, da je ono što je postalo „otrcana tekovina“, domovina, njegova generacija slijepo branila, ne krijući čuđenje pred jazom koji je nastao između generacija po tom pitanju. Stari će se tu ispostaviti kao idealisti, mladi kao cinici. Tu će jedan lik, pripadnik ovih prvih, pred takvim stavom mladih reći da je „žalosno što nam umjetnost još nije pružila pravi obrazac ove generacije“.
I to je upravo ono kako Mahfuz posmatra umjetnost, ona daje obrazac jednog vremena. Svi likovi koji su dio romana, uključujući i sam pripovjedačev život, imaju ulogu oslikavanja jednog vremena, lične priče likova su stranice koje ispisuje historija, veliki događaji, a i njihove priče istovremeno ispisuju historiju, odnosno obrazac jednog vremena. Dakle, u ogledalima se sagledava istina o sebi, ali i istina o jednom vremenu. Toj svrsi oslikavanja poslužit će razne živopisne sudbine, u onolikoj mjeri u kolikoj samo život može da bude kreativan.
Generacija koja je domovinu slijepo branila
Roman počinje pričom o jednoj profesorskoj sudbini, blistavoj misli koja je trebala da bude revolucionarna u egipatskom društvu, ali čiju svrhu je u začetku osujetilo nešto tako banalno, a opet tako stvarno – najobičnija kleveta. Odbranivši doktorat na Sorboni, biva lažno optužen da je u svojoj disertaciji iznio blasfemične ideje, zauzevši orijentalistički stav na štetu vlastitog naroda, tako počinje da se odmotava klupko njegove sudbine, živeći u sjeni vlastite nekadašnje blistavosti, koja je toliko obećavala. Njegovi studenti, pripovjedačeva generacija, nikada mu nisu oprostili što je profesor nastavio živjeti štiteći svoju poziciju i mir, a doprinos nije ostvario, ne napisavši nakon toga nikad nijedno svoje djelo.
Tim postupkom pripovjedač potvrđuje da je njegova generacija domovinu zaista slijepo branila. Taj pojam u ovom romanu uopće ne živi svojim autonomnim životom. Politika i domovina se prepliću sa sudbinama ljudi, kao njihov sastavni dio. Izgubivši oba sina u epidemiji kolere, za čiju smrt će se ispostaviti da je rezultat politički motiviranog ubistva, profesor će se potpuno posvetiti asketizmu. Iza njegove smrti će u zaostavštini pronaći spreman prevod Baudelaireove zbirke pjesama Cvijeće zla, tako će svoj doprinos ostvariti samo u vidu svoje tragične sudbine i jednog prevedenog naslova u arapskoj biblioteci.
Kroz roman ćemo tako pratiti živote prijateljske družine, začete u samom djetinjstvu, njihove životne puteve, odabire i nošenja sa vlastitom sudbinom. Sve to doprinosi raznolikosti krugova koje nam pripovjedač oslikava. Na momente nam se ukazuju sidranovski iscrtani likovi, lik Mustafe dok sjedi ispred svoje kuće uz mezetluk, kojeg dječaci zadirkuju dobacujući uvredljive komentare, pri čemu se na sceni pojavljuje njegova punačka žena, ružeći djecu, njihove roditelje koji su ih tako odgojili, psujući takav narod i državu. Scena, kakvu možete vidjeti u domaćim filmovima, preslikanu s ulica raznih bosanskih gradova, mahala, i inače sa mjesta gdje se ljudski životi još uvijek dodiruju u svakodnevnici, tamo gdje oni teku izvan stambenih jedinica.
Ili recimo dirljiv trenutak kada otac pripovjedačevog prijatelja, poginulog u školskim demonstracijama, sada kao starac već, koji je u svojoj borbi za društvene vrijednosti izgubio sve, kažnjen za hrabrost, u vlastitoj neimaštini gleda kako jurcaju automobili, vozeći ljude na položaju, koji uživaju u svojim lagodnim životima, a da pritom nisu ništa žrtvovali.
Historija egipatskog 20. stoljeća
Zanimljivo je što se kroz roman oslikava vrijeme krize egipatskog društva, koja, čini se, nikada zapravo ne prestaje. Radnja prati 20. stoljeće, Egipat kao britansku koloniju, kada dječak prvi put ugleda fudbalsku utakmicu u kojoj učestvuju Englezi pa shvati da Englez može i da igra, a ne samo da ubija kako je dotad mislio, demonstracije, revolucije, kritiku kralja i monarhije, nacionalno osvještenje, Drugi svjetski rat, rat s Izraelom, socijalističke i liberalne ideje, emancipaciju žena i njihovo obrazovanje, odnos prema religiji...
Tako kroz pripovijedanje o ljudima otkrivamo njihove lične borbe, poraze, neuspjele brakove, pokušaje da se održi porodica, traganje za ljubavi, sve priče koje u mikrokosmosu ljudskih sudbina oslikavaju velike promjene kroz koje društvo prolazi.
Dodir sa zapadnjačkom kulturom, muzikom, običajima, ljudi koji se nadaju lahkoj zaradi, odavanju porocima, zaradi na kamati, prijatelji koji se počinju baviti prodajom narkotika, službenici koji se bore protiv korupcije, podmitljivi službenici, propuštene šanse u ljubavi, žene koje se nalaze u rascjepu vremena, želeći da daju svoj doprinos društvu, ali želeći i da zadrže porodične vrijednosti, propuštene životne prilike, moralna posrnuća, vlastita i tuđa, borba za vrijednosti, lične i društvene, vjerske, ljubav prema domovini, sve se to slijeva u ovaj roman, čija ga nevjerovatnost ljudskih sudbina čini još stvarnijim, autentičnijim i prije svega poznatim. Onako kako nam se nevjerovatnom čini i sama Mahfuzova sudbina, koji je za života primao snažne kritike pa i preživio atentat, ali kojeg uz sve navedeno zovu četvrtom piramidom Egipta.
Ono što ostaje na kraju jeste da vam iskrsavaju vlastita ogledala, kako su vam iskrsavali likovi iz vašeg života dok ste čitali roman, istovremeno postavljajući sebi pitanje - ukoliko je čovjeku teška vlastita misao o samom sebi, zašto joj toliko hrli? Možda tako prikrivamo vlastiti strah - da ogoljeni ne možemo biti nikada istinski prihvaćeni i voljeni, a istovremeno se suočavamo sa suprotnim strahom da ukoliko ne znamo istinu o sebi, nikada ne možemo ni biti ono što zaista jesmo, a u svemu tome nas održava nada da ukoliko se suočimo s istinom o sebi, utoliko ćemo lakše podnesemo ono što zapravo već znamo, ali sami sebi ne priznajemo.
