Trijumf korupcije: Ako smo išta naučili za trideset godina

U borbi protiv korupcije Bosna i Hercegovina zauzimala je posebno mjesto. Ne samo zbog nedjelotvornosti, već zbog jedne epizode poznate rijetkima koji su kopali po literaturi koja se bavila antikorupcijom. Početkom stoljeća, jedna od UN-ovih agencija radila je istraživanje javnog mnijenja o percepciji korupcije među građanima BiH. Predvidivo, građani su iskazali golemo nepovjerenje prema domaćim vlastima. Ali, ono što je iznenadilo istraživače je da su gotovo istu količinu nepovjerenja, odnosno vjeru u korumpiranost, iskazali i prema tada veoma brojnom međunarodnom prisustvu u BiH. Dakle, zaključio je, objašnjavajući ove rezultate, jedan od najuglednijih istraživača korupcije, švedski profesor Bo Rothstein, da građani BiH objašnjavaju sebi svijet putem korupcije.

Rothstein je bio sve samo ne površan istraživač. On je rano shvatio da istinski istraživati korupciju ne znači fokusirati se isključivo na njene mnogobrojne manifestacije, već i na njeno odsustvo u određenim segmentima društva. Institut za kvalitet vlade (Quality of Government Institute), koji je utemeljio na Univerzitetu u Geteborgu, bio je, za razliku od velikog broja naučnih centara koji su se ovom temom bavili, ozbiljno posvećen traganju za rješenjima koja bi bila sistemska i mimo sudskih progona. Zato se rano okrenuo pitanju kako je njegova domovina, Švedska, došla do toga da je nekorumpirana. I kako to da je takva, unatoč činjenici da u njoj, osobito u poređenju sa zemljama Južne Evrope, ima manje zakona koji regulišu koruptivno ponašanje, pa je tako obaveza otkrivanja privatnih donacija političkim partijama usvojena tek 2014? Nema antikorupcionih agencija, nema strategija, rijetki su spektakularni sudski procesi.

Odgovor do kojeg je Rothstein došao nije usrećio one koji su očekivali da je moguće kopirati švedska rješenja. Švedska je ušla u 19. stoljeće kao zemlja koja je izgubila ratove, imperijalnu moć i status evropske sile. Dugačak period mira, postepeni oporavak države i izgradnja institucija, kao procesi koji su trajali gotovo cijelo stoljeće, stvorili su društvo zasnovano na povjerenju. Ali, nije bilo prelomnog trenutka koji je lansirao veliki reformski zamah. Jednostavno, Švedska je, zajedno s Danskom i Norveškom, tokom 19. stoljeća pristigla na takvo mjesto zahvaljujući sretnoj kombinaciji kulture, strpljivog rada i odsustva vanjskog neprijatelja.

Logično, Rothstein je zaključio da je mjesto do kojeg je BiH došla početkom 21. stoljeća rezultat dugotrajne historijske trajektorije, koja rezultira time da se nisko povjerenje prema domaćim akterima jednostavno prenosi na međunarodne. Ne poričući da nepovjerenje prema strancima možda i ima političke razloge, Rothstein je smatrao da se koruptivnost stranaca projektuje na osnovu percepcije domaćih.

Ne čudi da se ne samo BiH, već ni gotovo nijedna druga zemlja nije uspjela približiti institucionalizaciji povjerenja kao faktora na osnovu kojeg se smanjuje percepcija korupcije. “Doći do Danske”, bio je institucionalni ideal koji su akademskoj zajednici istraživača korupcije svi poznavali, ali ga se malo ko pridržavao. To nije bio cilj ni Svjetske banke, globalne institucije koja je u 1990-im bila jedan od inicijatora globalnog antikorupcijskog zamaha. Njeni vodeći ekonomisti primijetili su da se zajmovi Svjetske banke i MMF-a često troše neracionalno i da sama liberalizacija ekonomije, kao čest uslov koji su postavljali za njihovo odobravanje, nije dovoljna da se zemlja izvuče iz ekonomskog beznađa. Momenat trijumfa liberalizma u ranim 1990-im – koji je značio i da veliki broj diktatorskih i hibridnih režima više ne uživa podršku ni Sovjeta ni Amerikanaca, a istovremeno ima potrebu za razvojem – stvorio je povoljno okruženje za masovni izvoz institucionalnih i pravnih reformi, iza kojih je često stajala Svjetska banka. Na ovo se nadovezalo i bujanje razvojnih agencija, poput USAID-a, kojima je cilj bila ne samo promocija liberalnih vrijednosti demokratije i ljudskih prava, već i stavljanje vladavine prava na centralno mjesto.

Time se, međutim, nije krenulo putem za Dansku. Računalo se da je vladavina prava, utemeljena u jakim i nezavisnim pravosudnim institucijama, preduslov ekonomskog rasta. U zemljama poput Brazila, Italije i Rumunije, spektakularni pravosudni pothvati nisu u direktnoj vezi sa ekonomskim rastom. Nešto veći uspjeh ostvaren je s idejom da će transparentnost javne vlasti osigurati podršku građana antikorupcijskim aktivnostima, jer će informisani građani biti saveznici antikorupcije. Ali ova ideja računa na informisane građane, a ne na političku polarizaciju kojoj danas svjedočimo u gotovo svakoj demokratiji. Najzad, i sam liberalni kapitalizam, koji je razvlašćivao državne institucije kao nosioce koruptivnog uticaja, ne uvijek, ali često je jačao oligarhije koje stvaraju isto ono nepovjerenje koje je trebalo suzbiti razvlašćivanjem države. Za svaki izuzetak, poput Poljske, Čilea ili Estonije, zemalja koje su uspjele da uspostave kontrolu korupcije i stvore uspješnu liberalnu ekonomiju, bilo je mnogo onih koje su se ne samo zaustavile, već i nazadovale na ovom putu.

I dok su u većini zemalja uspjesi u borbi protiv korupcije bili praćeni brojnim razočarenjima, država koja je uložila najviše ekspertize, sredstava i političkog napora u korupciju išla je sasvim drukčijim tokom. Pored toga sto je sponzorisala antikorupcijske aktivnosti posvuda, a koje su često, kao u Brazilu, donosile više štete nego koristi, Sjedinjenje Države su putem Foreign Corrupt Practices Act (FCPA) uspostavile nadležnost nad koruptivnim krivičnim djelima i onda kada se vrše putem pravnih lica čija je jedina poveznica sa Sjedinjenim Državama to što se njihovim dionicama prometuje na američkim berzama. Ovo joj je omogućilo nevjerovatan uvid u koruptivne transakcije sirom svijeta.  

Ali, dok je antikorupciju činila principom upravljanja svijetom, jedina demokratija u kojoj su antikorupcijski standardi u posljednjih petnaest godina pali bile su Sjedinjene Države. Samo je tamo postajalo sve lakše primati donacije, lobirati za strane interese i trgovati utjecajem. Kada je u pitanju strano lobiranje, Amerika je postala žrtva vlastitog uspjeha, ali i centar svjetske korupcije. Pogled iz perifernih područja, poput našeg, koje su predstavljale geopolitička igrališta, omogućava da se to jasnije vidi. Na Balkanu, kada govorimo o lobiranju u Washingtonu, ličimo na kmetove koji se prepiru o tome koga poslati u dvorac da razgovara s feudalcem o tome koliko kokoši i jaja trebamo dati ove jeseni. No, po tome se bitno ne razlikujemo od ostatka svijeta. Nikome ne pada na pamet da jača američko civilno društvo kako bi se mobilisalo u borbi protiv ovog zla, niti se gdje održavaju stručni skupovi o tome da li je neophodno da se američkom pravosuđu pomogne u borbi protiv korupcije u Americi.

A i da se održavaju, pitanje je koliko bi to pomoglo. Jer, za razliku od Bosanaca, Amerikanci sebi nisu objašnjavali svijet korupcijom. Ključni narativ društvene promjene tamo bio je, ili kulturni, u smislu prevladavanja liberalne hegemonije, ili ekonomski, u smislu borbe protiv nejednakosti, ili imperijalni, u smislu toga što zemlja treba ili ne treba da radi u svijetu. Nekažnjivost za izgubljene ratove, finansijske krize ili za trgovinu uticajem, koja bi gotovo svugdje u svijetu pokrenula pitanja o korupciji, u Sjedinjenim Državama se frejmuje drugačije.

Bidenova administracija je, barem u nekim aspektima, pokušala preokrenuti ovaj trend, ali nije uspjela. Donijela je prvu nacionalnu antikorupcijsku strategiju eksplicitno proglašavajući korupciju prijetnjom po nacionalnu sigurnost. Pokušala je uvesti obaveze u vezi s korporativnom transparentnošću i finansijskim izvještavanjem, s ciljem boljeg praćenja sumnjivih transakcija i suzbijanja pranja novca. Pokušali su ograničiti otvaranje fiktivnih kompanija u državama poput Delawarea ili Wyominga, čineći cijeli proces transparentnijim, ali ne i mnogo manje opasnim. Pokušali su razbiti mrežu oligarha oko Putina, uvjereni da on pokušava vladati svijetom preko njih i da će, kada budu sankcionisani, sa zaplijenjenom imovinom u inostranstvu, okrenuti leđa njemu. Imovina je zaplijenjena, ali vrlo malo oligarha okrenulo je leđa Putinu. Umjesto toga, tako su se ponašali američki oligarsi; kada je Musk došao na vlast i počeo se osvećivati za svo zlo koje mu je, po njegovom mišljenju, demokratska administracija učinila. Američki oligarsi su zaboravili sve što su demokrate učinile za njih.

Istina, postojala je određena ozbiljnost i osjećaj hitnosti u nastojanju da se spriječi neregistrovano strano lobiranje. Ali, transparentnost koja je u tom smislu ostvarena znači samo to da cijeli svijet sada gleda ko je u bazi podataka za Lobbying Disclosure Act, a ko u bazi za Foreign Agents Registration Act, a ne smanjenje stranog uticaja na Ameriku.

Ako se ikakve lekcije iz svega ovoga mogu izvući za nas, one leže u tome da je kvalitet javnih usluga, a ne skupi, dugi i netransparentni krivični postupci, ono od čega treba početi u borbi protiv korupcije. Porezi, zdravstvo, obrazovanje, subvencioniranje raznih programa od strane Vlade i pošten odnos prema ugroženima – to su stvari od kojih treba početi jer te stvari vraćaju povjerenje u vlast. Onda će i spektakularna suđenja, programi za uzbunjivače i cijeli taj paket koji nam se već trideset godina promoviše imati više smisla i uspjeha.