Lamentacije i revolucije: Meša Selimović i Fuad Muhić

Nedavno je medije obišla vijest da je u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti Haris Silajdžić, ratni ministar vanjskih poslova Republike BiH, zatim državni premijer i član Predsjedništva BiH, predstavio svoju najnoviju knjigu poezije. Neki su zlurado prokomentirali da bi bilo bolje da Haris Silajdžić, izuzetno važan svjedok historije i nesumnjivo čovjek od određenog književnog dara, napiše memoare i na taj način iz svog ugla osvijetli najdramatičnije momente novije bosanskohercegovačke povijesti. Nema nikakve dileme da je naša novija memoaristika, uprkos nizu knjiga koje su u godinama iza rata izbacili brojni sudionici zbivanja, i dalje nedovoljno te po svom književnom kvalitetu uglavnom nije dorasla značaju vremena koje bi predstavila.

Pisanje memoara je svakako kompleksan poduhvat; očekivanje od njih je da događaji budu prikazani što je više moguće objektivno i na taj način se približe historijskoj istini, a da se istovremeno ne pretvore u suhoparni izvještaj koji kao da je pisan za neku sjednicu (a na takve uistinu liče većina kod nas objavljenih sjećanja političara ili generala). Balans između subjektivnog i objektivnog koji bi tu trebao biti ostvaren polazi za rukom samo rijetkima.

U tom kontekstu zanimljiva je jedna epizoda iz intelektualne povijesti Bosne i Hercegovine, koja se odigrala prije tačno 50 godina. Meša Selimović, bivši partizan, a u tom trenutku proslavljeni jugoslavenski pisac, objavljuje 1976. godine Sjećanja, knjigu „memoarske proze“, kako je naziva u podnaslovu, a čiji su odlomci već ranije izlazili u nastavcima u Oslobođenju. Knjiga je podijeljena u dva dijela; u prvom Selimović, već u skladu sa žanrovskim standardima, nakon uvodnog poglavlja, na koji ćemo se još vratiti, ispisuje hronološki svoj životni put, krećući od porijekla (poglavlja o djedu i roditeljima), miljea u kojem je odrastao, školovanja i profesionalnog sazrijevanja kao učitelja, uokvirenog s dva globalnopovijesna događaja (Prvim i Drugim svjetskim ratom); autor se u tom kontekstu bavi i svojim sudjelovanjem u revoluciji, zatim poslijeratnim periodom, književnom karijerom, te naposljetku, svojom selidbom u Beograd. Drugi dio knjige čine memoaristički portreti „preminulih prijatelja“, svjedočenja o književnicima koji su igrali važnu ulogu u piščevom životu.

U decembru iste godine u listu Borba u četiri nastavka izlazi jedan za tadašnje prilike neobično oštar kritički osvrt na tu Selimovićevu knjigu iz pera Fuada Muhića, filozofa i profesora na Fakultetu političkih nauka, koji je od kraja 1960-ih godina prisutan na javnoj sceni kao tada mladi praksisovac, koji se, međutim, negdje od sredine 1970-ih počinje, barem u očima dijela kritičke javnosti, etablirati kao neka vrsta režimskog intelektualca veoma bliskog bosanskom ogranku partije, posebno braći Pozderac i Branku Mikuliću.

Već sam naslov ove polemičke Muhićeve intervencije, O jednoj lamentaciji nad revolucijom, te činjenica da je ona objavljena u svejugoslavenskom najvažnijem partijskom organu, kao i kasnije polemika između Predraga Matvejevića i Fuada Muhića, koja se djelimično doticala i ovog kritičkog osvrta, signalizira da diskusija o Selimovićevoj knjizi nije ostala u okvirima književnoestetskog rezoniranja nego je od početka sadržavala i jasne političke implikacije.

Prije nego pređemo na Muhićeve prigovore valja istaknuti da se Selimovićevi memoari uklapaju u val partizanskih memoara u kojem je primjetan jedan zanimljiv trend ka sve subjektivnijem prikazu historije. Proces subjektivizacije pisanja o revoluciji naročito će doći do izražaja u valu memoarske literature koji možda počinje negdje krajem 1960-ih godina, sa Kazivanjem o jednom pokoljenju Rodoljuba Čolakovića (1964-1972), a nastavlja se, između ostalih, i višetomnom Revolucijom koja teče (1971) Svetozara Vukmanovića Tempa, a kasnije i knjigama poput one Gojka Nikoliša Korijen, stablo, pavetina (1981) ili sjećanjima Avde Hume Moja generacija (1984).

Pritom je vidljivo da se onaj revolucionarni spisateljski subjekt, koji isprva pretendira da se deindividualizira označavajući onu „smrt autora“, o kojoj na različite načine baš nekad u to vrijeme govore Michel Foucault i Roland Barthes, sada vraća na velika vrata u partizansku literaturu. Nekadašnji revolucionari, a sada autobiografi i memoaristi, u poodmakloj životnoj dobi, u ovoj novoj fazi od početka sedamdesetih godina, naglašavaju vlastitu ulogu u ratu i revoluciji.

U takvom ambijentu pojavljuju se Sjećanja Meše Selimovića, kao i Muhićev polemički osvrt, u kojem se iskazuje nelagoda zbog jake subjektivizacije prikaza historijskih zbivanja odnosno jugoslavenske revolucije: Muhić, naime, propituje „odnos Selimovićevog doživljaja revolucije u njegovoj subjektivnoj refleksiji i smisla same revolucije kakav se on iskazao u objektivnoj refleksiji“.

Kao uzor autobiografskog pisanja, u kojem je ostvaren ispravan balans između subjektivnog i objektivnog, na kojem autor osvrta insistira, ističe se po njemu Jučerašnji svijet Stefana Zweiga, memoarsko djelo, koje nostalgično zaziva period prije Prvog svjetskog rata, napisano u egzilu neposredno prije nego što će njegov autor izvršiti samoubistvo.

Polazeći od jednog citata iz uvoda u ovo Zweigovo djelo, Muhić nastavlja:

„Citat Štefana Cvajga nismo slučajno spomenuli. U njemu je na plastičan metodološki i etički način sabijena temeljna dilema svakog literarnog piščevog kazivanja o svom životu ukoliko je praćena njegovom ambicijom da kroz to kazivanje istovremeno izrekne i istinu o vremenu u kome je živio. Ta dilema glasi: da li stvaralac historijsko i moralno pravo da individualnu sudbinu uzdigne na princip epohe i da njenu subjektivno doživljenu tragiku proglasi tragikom samoga vremena. Da li je historija u svome zbivanju (pogotovo ona revolucionarna) baš tako oskudna i jednodimenzionalna da bi se njen logos mogao iscrpiti u egzistencijalnom prostoru jedne ličnosti, ma koliko ona bila značajna (po osobnoj predstavi ili pak zbiljski). Ova dilema daleko prevazilazi okvire književne teorije. Ona možda u nju i najmanje spada, jer dopire do onih odrednica društvenog bića gdje svaka posebna misaona disciplina postaje pretijesna da bi odgovorila na fundamentalno pitanje o odnosu čovjeka i historije, sudbine i zbivanja, lamentacije i dostojanstva u trpljenju i, najzad, individualizma i kolektivne opstojnosti društva. Smireniji kritički pogled na Sjećanja pokazao bi da Selimović u njima ovu dilemu nije razriješio i da su ona za sobom ostavila krupnu prazninu koja će se svakako reflektirati i na ukupnu procjenu njegovog životnog djela.“

Dakle, Selimović je, po Muhiću, previše uronjen u vlastito Ja da bi postigao ravnotežu subjektivnog i objektivnog, kao što je to pošlo za rukom Stefanu Zweigu. U trenutku dok Muhić ovo piše, narativ o jugoslavenskoj revoluciji, već je odavno diversificiran i individualiziran u memoarima vodećih revolucionara, koji su u samim zbivanjima imali znatno važniju ulogu od Selimovićeve. Ironija se sastoji u tome da Selimović, kako i naznačava u uvodnim poglavljima svoje knjige zapravo i ne krije izrazito individualni impuls svoje memoarske proze, koja je odustala od ambicije da sačini portret jednog vremena, naglašavajući pritom da je cilj ovog „autobiografskog pakta“ (Ph. Lejeune) koji on sklapa sa čitateljem u neku ruku terapeutski, jer se autor zapravo želi osloboditi traumatičnog tereta individualnog pamćenja. Selimović piše u uvodnom poglavlju svojih Sjećanja:

„Važan razlog je u tome što ovim zapisivanjem želim da se otarasim svoga privatnog života, da ga u sebi likvidiram kao stalno prisutno žarište i izvor sjećanja, da ispalim taj moćni naboj, kako mi ne bi smetao u mom književnom radu: kad ga zabilježim, to sjećanje što slobodno pluta po meni, preći će iz oblasti potisnute ali stalno prisutne svijesti u inventarisanu memoriju, i neće više intenzivno živjeti kao mogućnost koja se zaobilazi. Oslobodivši se pritiska vlastitih privatnih doživljaja, koji izgledaju mnogo značajniji dok nisu fiksirani, pa slobodno sjećanje na njih brodi neusmjereno kroz našu svijest, poput oblaka i sna, preplićući se ili mimoilazeći, kao sjenke ili prijetnja ili konkurencija, s mišlju kojoj pokušavamo da posvetimo punu pažnju, ostaće u meni slobodan prostor za književno oblikovanje nekog zamišljenog, mogućeg događaja, očišćenog od tereta životne doslovnosti.“

U tom smislu, i možda je to Muhić na jednom drugom nivou uistinu naslutio, Selimovićeva Sjećanja svakako jesu bila subverzivna u odnosu na službene pripovijesti o revoluciji, jer ih, da se poslužimo jednom dihotomijom njemačkog kulturologa Bernharda Giesena, iz trijumfalnog oblika kolektivnog pamćenja premještaju u individualizirani traumatični modus.  

Ne znamo kako bi se ovdje pozicionirali fiktivni Silajdžićevi memoari koje neki priželjkuju. Znamo samo da je svakoj kulturi takva literatura potrebna da bi svoj odnos prema prošlosti podigla na viši nivo svijesti. I znamo zasigurno da bi ti memoari pobudili znatno veće zanimanje od njegove poezije.