Milanko Kajganić, lice krize povjerenja u Državnom tužilaštvu

Glavni državni tužilac mora biti osoba neupitnog integriteta. Stručan, bez mrlje u karijeri, a opet i autoritet koji vodi Državno tužilaštvo. Mora znati da se povjerenje javnosti ne gradi paušalnim saopćenjima, već transparentnim i efikasnim radom. U kriznim situacijama mora stati pred kamere i dati odgovore na pitanja koja su u interesu javnosti.

Nažalost, u Bosni i Hercegovini to nije slučaj. Ne samo trenutno, već od osnivanja Tužilaštva Bosne i Hercegovine, povjerenje javnosti u pravosudni sistem urušava se godinama. O tome dovoljno govori činjenica da nijedan glavni tužilac nije dočekao kraj mandata na toj funkciji.

Ime glavnog državnog tužioca Milanka Kajganića umjesto rezultata rada Državnog tužilaštva na rješavanju najvećih predmeta visoke korupcije i ratnih zločina, sve češće se vezuje za rastuće nepovjerenje u rad pravosuđa, privatiziranje Tužilaštva za lične interese i političke veze prvog čovjeka ove pravosudne institucije.

Nakon što je tužilac Izet Odobašić prijavio Kajganića da je zaustavio optužnicu za ratni zločin u Sanskom Mostu, gdje su glavni osumnjičeni njegov nekadašnji nastavnik u srednjoj policijskoj školi i profesor na policijskoj akademiji, udruženja žrtava zatražila su njegovu smjenu.

Međutim, većina ljudi iz pravosuđa mudro šuti, osim tužioca Odobašića.

I tužilac Džermin Pašić prijavio je Kajganića zbog obustaljvanja istrage o narušavanju ustavnog poretka protiv Milorada Dodika i njegovih najbližih ljudi.

Drugi uposlenici Tužilaštva ne žele (i ne smiju) javno govoriti. U neformalnim razgovorima kažu da se boje da ne ostanu bez posla ili budu preraspoređeni jer je “Kajganić preuzeo instituciju”. U atmosferi straha i šutnje, institucija ne može biti nezavisna.

I zastupnik u državnom parlamentu Šemsudin Mehmedović zatražio je hitnu suspenziju i razrješenje glavnog tužioca, te pokretanje krivičnog postupka protiv njega.

Rad Tužilaštva u Kajganićevom mandatu obilježilo je i neprocesuiranje negiranja genocida i veličanja ratnih zločinaca. Okončan je samo postupak protiv Vojina Pavlovića zbog veličanja presuđenih zločinaca Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

“Krupnije ribe” Tužilaštvo ne dira, iako javnost svjedoči, gotovo na sedmičnom nivou, kako Dodik negira genocid. Ogorčenje stvara i neprocesuiranje opsade Sarajeva kao i opsade Goražda. Za ova dva zločina nema nijedne optužnice.

Kajganić je rekao da je ubrzan rad na predmetima vezanim za opsadu Sarajeva te da više osoba radi na predmetu. Prema našim informacijama iz Tužilaštva, to baš i nije tako, ali o tome ćemo više pisati u drugom tekstu.

U zemlji koja je preživjela rat, genocid i gdje svaki dan svjedočimo sistemskoj korupciji, pravosuđe mora biti stub stabilnosti, a ne izvor sumnje. Funkcija glavnog tužioca nije privilegija nego odgovornost, a pravda nije pravda ako kasni.

Milanko Kajganić je iz Doboja. Srednju školu unutrašnjih poslova završio je u Banjaluci 1994. godine, a 1998. godine je diplomirao na Višoj školi unutrašnjih poslova u Banjaluci.

Radio je u Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske kao policajac 1994–1995.. Od 1995. do 2000. godine je radio kao komandir voda – vaspitač u Centru za obrazovanje kadrova unutrašnjih poslova MUP-a RS u Banjaluci.

Kasnije je radio kao inspektor, a zatim tužilački istražilac. Odlukom Visokog sudskog i tužilačkog vijeća u martu 2014. imenovan je na poziciju tužioca u Tužilaštvu BiH, a od 2022. je glavni tužilac.