Mala Sparta iz Emirata: Kako Abu Dabi izaziva Rijad

Produbljivanje političkih razlika između dvije vodeće članice Vijeća za suradnju u Zaljevu (GCC) moglo bi promijeniti ravnotežu snaga i ovu regionalnu organizaciju učiniti irelevantnom. GCC je osnovan 1981. u Abu Dabiju, zvanično s ciljem promoviranja koordinacije, integracije i sigurnosti među državama članicama. Formalni razlozi na stranu, nema sumnje da su Islamska revolucija u Iranu 1979. i kasniji iransko-irački rat (1980–1988) bili glavni katalizatori za osnivanje organizacije. Saudijska Arabija je od tada igrala centralnu ulogu, a u Rijadu je smješteno i sjedište GCC-a.

Strateško rivalstvo između Saudijske Arabije (KSA) i Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE), odnedavno i očigledno, dobrano utječe na regionalno preslagivanje i dramatično mijenja saveze, a Iran približava regiji na do sada nezamisliv način. Od samog osnivanja, primarni cilj GCC-a bio je sigurnosna koordinacija pod vanjskim nadzorom Sjedinjenih Američkih Država, na čiji je poticaj organizacija i nastala. Iran je smatran primarnom prijetnjom. Nakon Saddamove invazije Kuvajta 1990, Irak, koji su članice GCC-a pomagale u ratu protiv Irana, također je definiran kao prijetnja. U Iraku je u međuvremenu došlo do fundamentalnih političkih promjena ali više od dvije decenije od američke invazije izvori vanjske prijetnje iz vizure zemalja GCC-a i njenih mentora, nisu se značajnije mijenjali.

Iako GCC čini šest zemalja regije, a vanjski jamac sigurnosti je SAD, zapadni kreatori regionalne zaljevske politike djelovali su samo iz vlastitih interesa. To je postalo očito onog trenutka kad SAD nisu pokazale ozbiljniji interes da, po svaku cijenu, napadom na Iran, brani Saudijsku Arabiju i Emirate od prijetnje koja je dolazila iz Jemena. Dvojac Saudijska Arabija i UAE sve vrijeme je funkcionirao kao jedinstveni strateški i stabilizirajući blok protiv navodne iranske ekspanzije. Ova premisa se u novije vrijeme pokazala pogrešnom i potrošenom. Naime, sve otvorenije rivalstvo između Rijada i Abu Dabija, posebno u domenu regionalne strategije dviju zemalja, dramatično mijenja dinamiku regionalnih odnosa i otvara sigurnosne dileme na širem prostoru Bliskog istoka i Roga Afrike.

Ne radi se samo o sporu koji je nastao zbog ličnih sukoba političkih vođa ili pak o lahko rješivim diplomatskim nesporazumima. Sve dublji jaz između Rijada i Abu Dabija izazvan je nepomirljivim pogledima i sukobom vizija o budućnosti regionalnog poretka. Saudija je ogromna država sa 36 miliona stanovnika i teritorijem od preko dva miliona kvadratnih kilometara, a 60 posto njenih stanovnika su državljani dok su ostali stranci. UAE je daleko manji i čini ga 7 poluautonomnih emirata udruženih u federaciju. Više od 80 posto populacije Abu Dabija čine strani državljani.

Rijad je, od konsolidacije vlasti prestolonasljednika Muhammeda bin Salmana (MBS) i njegovih reformi – čija je vlast prošla tri različite faze – uspio reducirati fanatičnu vjersku ideologiju i provesti ograničene ali do tada nezamislive društvene ali ne i domaće političke reforme. Ali, u domenu vanjske politike, redefinirao je vanjskopolitičku doktrinu, posebno strategiju Rijada prema okruženju. Rijad danas daje prioritet političkoj stabilnosti, ekonomskom razvoju, teritorijalnom integritetu i deeskalaciji sukoba. Strategija Rijada ima za cilj zaštitu granica Kraljevstva, očuvanje unutrašnje stabilnosti i diverzificiranje ekonomije kreiranjem ambijenta za privlačenje globalnih investicija i razvoj turizma.

S druge strane, UAE ne želi biti podređeni partner (junior) već teži ostvarivanju vlastitih regionalnih interesa putem akvizicije kritičnih luka, regrutiranja posrednika u regionalnim sukobima i slobode vojnog manevrisanja u krhkim državama zahvaćenim građanskim ratovima koje popularno nazivaju propadajućim (failing states), poput Sudana, Jemena, Somalije, Eritreje i Libije. Rijad podržava cjelovitost zemalja, centralne vlade, jake vojske, ustavni poredak, nepromjenjivost granica i očuvanje stabilnosti. To čini kako bi učinio nesmetanom trgovinu i sačuvao investicije u poljoprivredu Afrike, radi sprječavanja priliva izbjeglica i očuvanja stabilnosti vlastitih granica.

Abu Dabi tvrdi da želi to isto ali koristeći drukčiji pristup, pružanjem podrške frakcijama i secesionističkim vojnim pokretima koji se bore za odcjepljenje ili autonomiju regija koje i Izrael i Trumpova administracija opisuju kao otoke stabilnosti u državama koje proždiru sukobi i prijetnja raspadom države. Rijad pokušava spriječiti opsadno stanje, budući da bazen Crvenog mora sve više percipira kao svojevrsni vatreni obruč oko vlastite teritorije u uvjerenju da on nije nastao slučajno već planski. Ovakvi dijametralno suprotstavljeni pristupi saveznika ne mogu koegzistirati u nedogled.

Kontradikcija između saudijske i emiratske regionalne strategije jasno se primjećuje u Sudanu i Somaliji, gdje Rijad i Abu Dabi podupiru suprotstavljene aktere. Ali, nigdje se nije pokazala očitijom kao u Jemenu. Vojna operacija koja je počela kao zajednička arapska koalicija protiv jemenskog pokreta Ensarullah (Houthi, Husije) koji imaju podršku Irana, pretvorila se u posrednički rat između dvaju saveznika. Rijad je uznemiren podrškom Abu Dabija separatističkim snagama u južnom i istočnom Jemenu, smatrajući da one predstavljaju izravnu prijetnju sigurnosti Saudijske Arabije. Rijad stoga, ako izuzmemo ranija razaranja i kreiranje humanitarne krize, danas teži sprječavanju fragmentacije Jemena na svojoj ranjivoj južnoj granici.

Krajem 2025. Saudijsko bombardiranje snaga povezanih s Abu Dabijem u Jemenu te bombardiranje pošiljke oružja iz Abu Dabija separatistima Južnog tranzicijskog vijeća (STC) u jugoistočnoj jemenskoj luci Mukalla, signaliziralo je raspad zajedničke koordinacije i otkrilo pukotine među njihovim suprotstavljenim strategijama. Pokret Ensarullah, koji drži trećinu Jemena i glavni grad Sanu, danas je puno snažniji, ali ne zbog iranske vojne pomoći, već zato što su njihovi protivnici ušli u međusobni proxy rat i raskinuli koaliciju.

Saudijsko-emiratsko neslaganje oko podrške oružanim formacijama na jugu Jemena, te sukobi oko kontrole luka i sfera utjecaja, Iranu otvaraju operativni prostor uz minimalne troškove. Procjene da je iranski regionalni blok saveznika, osovina otpora, oslabljen nakon dvogodišnjeg genocida Izraela u Gazi, bombardiranja Libana, slabljenja Hizbullaha i posebno nakon pada Assadovog režima u Damasku, nisu bez osnove. Ali, u drugoj ravni, koja je za Iran u ovom trenutku značajnija, iranski su saveznici ojačali u Iraku i Jemenu. To na određen način kompenzira oslabljeni utjecaj Irana u području Levanta. Iran odlično iščitava ovu dinamiku i stratezi u Teheranu nemaju potrebu za dramatičnom eskalacijom u Jemenu. Erozija jedinstva GCC-a također igra u korist jačanja zaljevskog utjecaja Irana. Ovo je zanimljiv paradoks, jer je percepcija o oslabljenom Iranu u očima zemalja GCC-a pozitivno utjecala na smanjenje njihove uznemirenosti zbog tzv. iranske prijetnje, posebno nakon normalizacije odnosa Rijada i Teherana. 

Podrška Abu Dabija i Tel Aviva separatistima na jugu Jemena u njihovom nastojanju da proglase novu državu Južna Arabija, u Rijadu se doživljava kao latentna prijetnja Kraljevstvu. Iako je deklarirani cilj Izraela sukobljavanje s proiranskim snagama, Saudijci u tom vide kolaboraciju Izraela i UAE-a u okruživanju Saudijske Arabije.

Pukotine u GCC-u, koje su počele 2017. bojkotom Katara, danas su još vidljivije u diplomatskom domenu. Naime, cilj Abrahamovih sporazuma bio je stvaranje novog regionalnog savezništva po diktatu Izraela. Izgovor je bio da treba da ga čine pragmatične arapske države koje imaju dugogodišnju neformalnu saradnju i koordinaciju s Izraelom protiv zajedničkih prijetnji. Te prijetnje su, naravno, Iran i njegovi regionalni saveznici ali i Muslimansko bratstvo, transnacionalna politička islamska organizacija koja teži promjenama poretka u regiji putem demokratskih izbora. Strateški pejzaž GCC-a se mijenja i više se ne može govoriti o koherentnoj strateškoj "poziciji Zaljeva". Izraelski pokušaj da preko Abu Dabija osigura polugu za kontrolu GCC-a propao je zahvaljujući politici Rijada koji je umjesto sa Izraelom, normalizirao svoje odnose sa Iranom i učvrstio veze s Turskom, Pakistanom i Egiptom.

Dvije bogate i ambiciozne zaljevske države regiju vuku u suprotnim smjerovima u uvjerenju da konkurencija među njima može poboljšati vlastite pozicije. Benigno neslaganje koje je počelo kao suptilna konkurencija oko ekonomskog utjecaja i vanjske politike eskaliralo je u posredničke sukobe, posebno u Jemenu i Sudanu. Na širem području Afričkog roga, razlike su evidentne u Somaliji i Somalilandu. UAE održava bliske vojne i ekonomske veze sa Somalilandom, ima vlastitu bazu u luci Berbera, a udružio se i s Etiopijom. Saudijska Arabija podržava saveznu vladu u Mogadišu koja se suprotstavlja fragmentaciji. Nedavno izraelsko priznanje Somalilanda, koje je osudio Rijad ali ne i Abu Dabi, pojačalo je zabrinutost Saudijske Arabije zbog mogućnosti okruženja, posebno s obzirom na bliske veze UAE-a s Izraelom. Ovi posrednički angažmani rizikuju eskalaciju i širu nestabilnost. Saudijska Arabija koordinira s Egiptom, Turskom i Pakistanom, kako bi ograničila manevarski prostor djelovanja UAE-a, poput ograničavanja preleta za koje se sumnja da dostavljaju oružje i opremu pobunjeničkom RSF-u u Sudanu.

Danas se obje države bore za regionalnu dominaciju u momentu kada Bliski Istok doživljava višedimenzionalnu transformaciju. Raskol, ponekad predstavljen kao "hladni rat" između ove dvije arapske monarhije, odražava njihove duboke strateške, ideološke i političke razlike. Dok Saudijska Arabija insistira na stabilnosti i centraliziranoj kontroli, na terenu djeluje sporije, između ostalog i zbog masivne birokratije i kompleksnijeg sistema odlučivanja. UAE igra na kartu rapidne vojne mobilnosti i brzog odlučivanja skoncentriranog u uskom krugu klana Benu Fatima.

Šejha Fatima binti Mubarak majka je predsjednika UAE-a Muhammeda bin Zajeda (MBZ). Uživa titulu majke nacije. Udovica je osnivača UAE-a, šejha Zajeda bin Sultana al-Nahjana. Otuda i popularni naziv Benu Fatima za klan koji upravlja ovom državom u kojoj 6 manjih emirata, pored Abu Dabija, koji čine federaciju, imaju minornu ulogu.

Državom dominira predsjednik MNZ i njegova dva brata. Regionalno djeluju putem sklapanja taktičkih i fleksibilnih saveza s brojnim nedržavnim (pretežno secesionističkim) pokretima i neformalnim saveznicima u poslovnom svijetu, kako bi proširili svoj utjecaj, posebno u Africi, gdje pružaju vojnu obuku svojim partnerima. Vojni kapacitet Abu Dabija nije zanemariv, ali je presudna efikasnost i spremnost prihvatanja rizika da se vojna efektiva ove države koristi izvan vlastite teritorije.

Mali zaljevski emirat na jugoistoku Arapskog poluotoka, obdaren značajnim resursima, kreirao je posebnu, u nekim aspektima čak neviđenu strategiju nacionalne sigurnosti, s obzirom da ima samo 1,5 miliona lokalnog stanovništva. UAE je jedna od najbogatijih država na svijetu (po glavi stanovnika), a sedmi najveći svjetski proizvođač nafte. Geografsko okruženje u kojem se nalazi strateški je važno ali nestabilno. Zbog toga je, uporedo s promoviranjem statusa Dubaija kao regionalnog finansijskog centra i globalnog poslovnog središta, Abu Dabi gradio impresivnu vojnu komponentu.

Otuda potiče i nadimak Mala Sparta za Ujedinjene Arapske Emirate, koji je prvi upotrijebio bivši američki sekretar odbrane James Mattis, dok je bio na čelu CENTCOM-a. Tim riječima je opisao emiratsku vojnu doktrinu koja je, uprkos maloj populaciji, stvorila efikasnu vojnu silu, posebno Predsjedničku gardu, koja se kovala u ratovima Afganistana i Jemena. Tome je doprinio i angažman stranih generala, poput Michaela Simona Hindmarsha, umirovljenog generala australskih specijalnih snaga (SAS). Hindmarsh je duži period bio na čelu Predsjedničke emiratske garde a danas upravlja vojnom akademijom u Abu Dabiju.

S obzirom da je Abu Dabi ključni regionalni partner SAD-a, ne djeluje samostalno, već u koordinaciji s Pentagonom, kao sigurnosni tampon na Bliskom Istoku. Od tzv. Arapskog proljeća 2011. UAE vodi aktivističku i intervencionističku vanjsku politiku, naročito u regionu Crvenog mora i na Rogu Afrike. Trenutno upravlja lukama u četiri od sedam zemalja koje graniče s Crvenim morem, te vojnim bazama u Jemenu, Eritreji i Somalilandu. UAE ima najbolje obučenu i opremljenu vojsku u regiji. Čini je preko 60.000 vojnika koje su obučili zapadni instruktori. General Mattis bio je jedan od savjetnika u domenu vojne modernizacije prije nego je došao na čelo Pentagona. Emiratska politika militarizacije u suprotnosti je sa strategijom konsenzualne diplomatije koju je zagovarao osnivač UAE, šejh Zajed bin Nahjan koji je izgradio reputaciju visprenog, diskretnog i neutralnog posrednika i ekonomskog vizionara, iako nije imao moderno obrazovanje.

Pored Jemena, rivalstvo Rijada i Abu Dabija se proteže i na Sudan gdje dvije zaljevske sile podržavaju suprotstavljene strane u građanskom ratu. Saudijska Arabija podržava Sudanske oružane snage (SAF) i centralnu vladu, pozicionirajući se kao posrednik koji teži pomirenju zaraćenih strana. S druge strane, UAE se suočava s optužbama za naoružavanje Snaga za brzu podršku (RSF), paravojne grupe osumnjičene za ratne zločine pa čak i genocid, kako bi pomogao pobunjenicima da zadrže kontrolu nad rudnicima zlata, potencijalnim alternativnim lukama Crvenog mora i trgovačkim rutama.

Podrška RSF-u i drugim grupama ponukala je eksperte, kao što je Andreas Krieg, da Abu Dabi i njegove saveznike nazovu "osovinom secesionista". To ovu zemlju čini svojevrsnim pandanom Iranu, koji podržava organski savez snaga koje se protive američkoj regionalnoj hegemoniji i izraelskom ekspanzionizmu i agresivnim ratovima koja je nazvana osovinom otpora.

Mreža saveznika Abu Dabija obuhvata Sudan, Libiju, Somaliju, Jemen pa čak i neke etničke grupe u Alžiru, koje također podržava Maroko (drugi potpisnik Abrahamovog sporazuma). Cilj te podrške je kreiranje ambijenta za stvaranje alternativnog regionalnog poretka putem nedržavnih aktera. Ovdje su interesi Izraela i Abu Dabija prilično podudarni a pozicija Trumpove administracije namjerno se predstavlja nejasnom i često dvosmislenom. Ali, sudeći po Trumpovim osobnim negativnim komentarima na račun Somalije i uključenje Emirata u četvorku za pregovore o miru u Sudanu, stiče se dojam da i njegov tim podržava sličnu politiku.

Bez obzira na osude i otpor, Abu Dabi će vjerovatno nastaviti oblikovati politički pejzaž na svim problematičnim žarištima regije. Ali, "mala Sparta", iako će neminovno igrati važnu ulogu u razvoju regionalnog poretka, sve više dolazi u sukob s arapskim džinom, Saudijskom Arabijom.

Njihov međusobni odnos imat će odlučujući značaj i ulogu u budućoj konstelaciji odnosa u okviru GCC-a, posebno ako se uzme u obzir sve agresivnija izraelska regionalna ekspanzija i primjena vojne doktrine postizanja mira utjerivanjem straha i korištenjem neograničene vojne sile i razaranja. Sukob vizija i regionalne ambicije Abu Dabija potaknuo je novi hladni rat koji bi mogao ovu energentima najbogatiju regiju svijeta učiniti metom agresivne izraelske ekspanzije, pogotovo nakon što su propali pokušaji Tel Aviva da uspostavi dominaciju putem mehke moći uvijene u omot Abrahamske normalizacije.

U tom kontekstu treba promatrati i nove percepcije Irana iz vizure GCC-a. Iran više nije prijetnja već bi se mogao pokazati kao zaštitnik regionalnog poretka, barem ako pažljivije i objektivnije analiziramo stvarne izvore prijetnje regiji i agresivno ponašanje Izraela koji se uz podršku Washingtona želi nametnuti kao regionalni hegemon.