Dodik nije uspio do kraja prevariti Jerusalem Post

Ako je malena privatna američka mreža Lindell TV bila medij preko kojeg je Dodik 6. februara 2025. mogao pervertirati historijske činjenice i grubo optužiti „muslimane Bosne“ za „logore za djecu“ – sa namjerom da oduzme dah potpuno neobaviještenim Amerikancima – onda je Jerusalem Post od 7. februara 2025. bio prejako glasilo za takvog šizofrenog sagovornika da na ovom medijskom terenu sije sjeme vlastitog zla.

Dodik se u razgovoru s Alexom Winstonom, novinarom ovog lista, iz petnih žila trudio da „Republiku Srpsku“, u potpuno grotesknom maniru, usporedi sa Izraelom. To je i samog novinara navelo da Dodika diskretno upozori kako pravi „smjele usporedbe“, posebno u dijelu razgovora kada govori o tobože „davljenju evropskog uplitanja“ i, „gušeći“ pritisak na identitet srpskog entiteta.

Možda je Dodik vjerovao kako mu se i ovoga puta pružila zlatna prilika da u ovom izraelskom, desno orijentisanom glasilu, ponovi iste ili slične laži i falsifikate o Bosni Hercegovini, kao što je to činio u jednom dugom intervju, od 14. juna 2024. Tada su na te njegove grube laži oštro reagirali Jasmin Mujanović i Emir Suljagić, u tekstu sa naslovom „Mržnja i povijesni revizionizam: Osvrt na Dodikov intervju za Post“. („Jerusalem Post“, 19. juni 2024.)

Tokom razgovora sa Winstonom, Dodik jednostavno nije mogao više govoriti jezikom negacije Bosne i Hercegovine i demonizacije muslimana već se morao spustiti u samo središte stvari – tj. prvi puta u nekom mediju, kada govori o zločinima nad Jevrejima, morao je progovoriti o precima svojih sadašnjih HDZ -saveznika koje je opisao kao „satrape na terenu – u liku hrvatskih ustaša“.

Međutim, Dodik je, kao i njegovi domaćini u Knessetu koji su mu dodijeli nagradu „Jabotinsky“, ovom prilikom svjesno prešutio zločinačku ulogu istih nacističkih „četničkih satrapa“, odgovornih za koncentracioni logor Banjica i nestanak 18.000 Jevreja. Prešutjeli su i činjenicu da Dodik najveću podršku uživa upravo kod tih grupa koji se i danas ne odriču Milana Nedića. Istog onog, koji je u augustu 1942. Beograd proglasio prvim gradom „slobodnim od Jevreja“.

Nesumnjivo, kako je novinar Jerusalem Posta odlično informisan o Bosni i Hercegovini, posve vjerovatno poznaje i ove historijske detalje koje Dodik kao „veliki prijatelj Jevreja“ svjesno prešućuje.

Hagada kao najbolji simbol

Međutim, novinar Jerusalem Posta, u posebnom, naknadno umetnutom dijelu ovog razgovora, šalje Dodiku nekoliko jasnih poruka kako krivotvorenje historije o sudbini Jevreja Bosne i Hercegovine i njihovim odnosima sa „muslimanima“ u vrijeme holokausta u Sarajevu neće ovdje više lako proći jer nema svoje utemeljenje u historijskim činjenicama.

Evo, šta je u posebnom dijelu teksta, gdje prenosi razgovor sa Dodikom piše novinar Alex Winston.

„Uoči Drugog svjetskog rata, Sarajevo je imalo jednu od najživljih jevrejskih zajednica u regiji. Holokaust je uništio taj svijet. Međutim, jevrejska priča u Bosni nije samo priča o gubitku. To je i priča o ljudskim izborima koji kompliciraju jednostavne narative – muslimani koji su riskirali svoje živote kako bi spasili Jevreje, Jevreji koji su kasnije pomogli svojim susjedima da prežive moderni rat u Bosni i kulturni artefakti zaštićeni kao da pripadaju svima.

Nijedan simbol to ne prikazuje bolje od Sarajevske Hagade .

Sarajevska Hagada – iluminirani rukopis iz 14. stoljeća za koji se vjeruje da je doputovao iz Španije – postala je bosanska parabola: jevrejska baština koju su sačuvali ne samo Jevreji već i nejevreji koji su razumjeli njezinu vrijednost. Tokom Drugog svjetskog rata, kada su nacističke vlasti zahtijevale rukopis, bio je skriven uz veliki lični rizik. Kasnije, tokom bosanskog rata, ponovno je preživio – zaštićen kao dio kulturne baštine grada“.

Treba podsjetiti kako je samo nekoliko dana ranije Dodik, u više razgovora sa liderima u Izraelu, tražio oduzimanje Hagade iz Sarajeva. Tako ovaj umetnuti osvrt Winstona možemo čitati kao odgovor Dodiku koji je zatražio oduzimanje Sarajevske Hagade, sastavnog dijela kulturne baštine Bosne i Hercegovine.

U daljem dijelu teksta novinar Winston ne bez razloga podsjeća čitaoca na vrijeme uoči rata, kada je u Sarajevu živjela i slobodno se razvijala „živahna“ jevrejska zajednica, te na ulogu Sefarda u industrijalizaciji Banjaluke.

„Do 1941. godine, jevrejska zajednica Bosne i Hercegovine porasla je na broj između 14.000 i 22.000 članova. Samo u Sarajevu živjelo je 12.000 do 14.000 Jevreja, što je činilo 20 % stanovništva grada. Izgradili su živahnu sefardsku i aškenasku zajednicu, jednu od najstarijih i najraznolikijih u svim bivšim jugoslavenskim državama. U 19. stoljeću, sefardski Jevreji doprinijeli su ranoj industrijalizaciji Banjaluke, gradeći mlinove, pivovare, ciglane i tekstilne pogone koji su pomogli transformirati grad u trgovačko središte.

Zatim je došao Drugi svjetski rat.

Kada su nacistička Njemačka i njezini saveznici raskomadali Jugoslaviju 1941. godine, Bosna je uključena u Nezavisnu Državu Hrvatsku, marionetsku državu koju su predvodili fašistički ustaše pod Antom Pavelićem. Uslijedio je genocid u razmjerima koji su šokirali čak i neke nacističke posmatrače. Kompleks koncentracijskog logora Jasenovac, osnovan u močvari na ušću Save i Une, postao je poznat kao jedan od 10 najvećih logora za istrebljenje u Evropi i treći najveći u cjelini...“

Istini za volju, ovaj tekst Jerusalem Posta paradoksalan je iz najmanje dva razloga.

U razgovoru sa Dodikom u povodu dobivanja nagrade „Jabotinsky“ nalazimo živu ilustraciju i dokaz kako sadašnji Netanjahuov režim vještački proizvodi prijatelje (bolje reći – vazale) poput Dodika. Netanjahuov režim ga oslobađa političke i moralne obaveze bilo da prizna ili se izvini za ulogu Srba u Holokaustu, što Dodika samo ohrabruje i učvršćuje u uvjerenju kako ne treba jasno osuditi i svaki drugi zločin genocida.

No, Winston je ovaj razgovor, također, iskoristio kako bi se suprotstavio rastućem trendu rehabilitacije NDH, s nadom kako će čvrste historijske činjenice biti dovoljne da obuzdaju nadolazeću oluju na Balkanu potaknutu grubim iskrivljavanjem činjenica čiji su glavni protagonisti razuzdani sljedbenici počinilaca genocida nad Bošnjacima.

Međutim, u svemu tome se dešava nešto potpuno neočekivano i zastrašujuće.

Teško da je i sam autor ovog teksta bio svjestan iracionalne logike i naopakog slijeda događaja na Balkanu, koji se vraćaju kao bumerang.

Pobornici Milana Nedića, iza kojih nesumnjivo stoji i izraelski „prijatelj“ Dodik, ovih dana, potpuno obrnuto od očekivanog, slave zločine NDH i, to sa jednim ciljem – opravdanjem vlastitih zločina i poticanja novih zločina ovoga puta, protiv Bošnjaka koje prethodno treba po svaku cijenu – grubo dehumanizirati.

U svemu tome za nas je važna činjenica što Alex Winston upravo ovom prigodom, dok razgovara sa Dodikom, vodećim protagonistom dehumanizacije Bošnjaka, priznaje i podsjeća ga na istinu o životu Jevreja sa muslimanima Bosne, kao i na pravu istinu o Sarajevskoj Hagadi.