Snaga i slabost ideja: Putinova filozofska lektira

Knjiga francuskog filozofa Michela Eltchaninoffa U glavi Vladimira Putina (Novi Sad, 2024.) nije ni idealizacija, ni demonizacija ruskog vođe. Autor, koji je i sam porijeklom iz Rusije, daje ideološki portret predsjednika Rusije, te ujedno otkriva filozofske izvore njegovih osnovnih stajališta, prije svih u ruskim filozofima.

Kao čelnik države, koja je trenutno u neizravnom ratu sa Evropskom unijom, Putin pokazuje snažnu tendenciju da distingvira ono što zove ruskom civilizacijom spram onoga što zove Evropom. Ali, kako podsjeća Eltchaninoff nije uvijek bilo tako. Putin je u prvim godinama, po dolasku na vlast, često odbacivao, čak i izravno, ideju o ruskoj posebnosti. Tako Eltchaninoff prenosi njegovu izjavu iz 2002, u kojoj se podcrtava da je Rusija “zemlja evropske kulture”.

Godinu dana kasnije, 2003. Putin kaže: “Rusija [je], naravno, evropska država i po geografiji i po mentalitetu. Šta je Evropa? To je kultura antičkog Rima, stare Grčke, kultura Vizantije, što znači istočnog hrišćanstva.” Ako je Evropa - Bizant, kako da Rusija ne bude Evropa!?

Ne treba zaboraviti, veli Eltchaninoff, da je navedena izjava data u situaciji, kada baltičke države iskazuju sve veću opredijeljnost ka članstvu u Evropskoj uniji i NATO savezu, čemu Rusija pruža otpor, ali svakako neuporediv sa njenim trenutnim djelovanjem u Ukrajini.

Eltchaninoff skreće pažnju na činjenicu da Putin, u tim godinama, u više navrata citira Kanta u svojim obraćanjima.

Prilikom posjete Kantovom rodnom mjestu Kenizbergu (Kalinjingradu), 2005. godine - dakle, u jeku izgradnje evropsko-ruskog strateškog saveza, začetog kroz protivljenje američkoj intervenciji u Iraku - Putin prepoznaje Kanta, kao tačku susreta ruske i njemačke kulture.

Kako Eltchaninoff podsjeća, ruski vođa tada u Kalinjingradu veli: “Naravno, Kant je na prvom mestu veliko ime nemačke prosvećenosti, ali nije samo to. Značajan zbog svog veliko doprinosa svetskoj kulturi, on pripada onoj vrsti ljudi koje s pravom nazivaju građanima sveta.”

Putin tada koristi priliku da Kanta nazove “zajedničkim zemljakom Nemaca i Rusa”.

U društvu svog velikog prijatelja, tadašnjeg njemačkog kancelara Gerharda Schrödera, ruski predsjednik prilikom otkrivanja spomen-ploče posvećene Kantu na Kalinjingradskom univerzitetu u ljeto 2005. godine kaže:

“Podsećam”, veli Putin, “da je Kant zagovarao koncepte koji su u osnovi savremenog sveta kao što su sloboda i jednakost pred zakonom. Protestvovao je protiv svakog ograničenja [prava] iz verskih ili nacionalnih razloga.”

“Podsetiću”, kaže dalje, “i da je […] Kant bio kategorički protiv rešavanja međuvladinih sporova ratom. […] Verujem da naše pokolenje može i mora ostvariti Kantova predviđenja. Isto kao što se njegovo učenje o podeli vlasti ostvarilo u našem svakodnevnom životu, moramo i možemo da ostvarimo njegovo učenje o načinu rešavanja sukoba u međunarodnoj areni pomoću miroljubivih sredstava. U tom smislu možemo se i moramo smatrati nastavljačima evropske tradicije.”

Iza današnjeg perspektive, nevjerovatno zvuči da je autor navedenih redaka Putin. Evropa je za njega danas - Evropa Napoleona i Hitlera; i nevjerovatno zvuči da je, kao Kant, u njenom ujedinjenu mogao vidjeti mirovni projekat.

Ili, kako Eltchaninoff sarkastično zaključuje: “Čini se da je ruski predsednik danas manji kantovac nego što je to nekad bio.”

Nekoliko mjeseci nakon navedenog govora o Kantu, Putin nazoči povratku posmrtnih ostataka ruskog emigrantskog filozofa Ivana Iljina u domovinu.

Kako pojašnjava Eltchaninoff, Putin je za Iljina prvi put čuo od čuvenog ruskog režisera Nikite Mihalkova. Naročit utjecaj na ruskog predsjednika je imala Iljinova knjiga O suprostavljanju zlu.

”Iljin je”, veli Eltchaninoff, “želeo da pokaže da suprostavljanje zlu, u krajnjoj nuždi i silom, nije u suprotnosti sa hrišćanskom etikom koju je lično prihvatao. Kada se u suočavanju sa spoljnom agresijom iscrpe sva miroljubiva sredstva, neophodno je isukati mač.”

Vidimo, dakle, jedan nekantovski pogled na nasilje.

Eltchaninoff podsjeća na sljedeće misli Iljina: “Celokupna istorija čovečanstva se svodi na to da su u različitim epohama i u različitim zajednicama najbolji umirali pod udarcima najgorih. To će se tako nastaviti sve dok najbolji ne suprotstave najgorima planiranim i organizovanim otporom.”

Ono što je možda najviše privuklo Putinovu pažnju u djelu Iljina jesu proročanski pasaži o Rusiji, nakon pada komunizma, te o ulozi koju će Ukrajina imati u njenim odnosima sa Zapadom.

Iljin, koji nije doživio pad Berlinskog zida, piše da će kad se komunistički režim uruši, nakon “haosa koji će potrajati nekoliko godina”, nasilja i separatističkih pokušaja sponzorisanih od stranih sila, spas doći u vidu “nacionalne diktature” i “predvodnika” koji će “znati šta treba da radi”.

”Umjesto da gradi karijeru”, veli Iljin, “predvodnik vodi; bori se umesto da glumi; udara na neprijatelja umesto da priča uprazno; rukovodi umesto što se prodaje strancima.”

Putinu nije bilo teško da se prepozna u ovoj figuri.

Još jedno od Iljinovih predskazanja, koja su ostavila snažan dojam na Putina bilo je ono o Ukrajini.

Eltchaninoff skreće pažnju na Iljinov tekst kojem je Putin najnaklonjeniji - Šta za svijet znači razbijanje Rusije?

Tu Iljin piše da će, u jednoj hegelijanskoj borbi za priznanje, “imperijalistički susjedi” Rusije pokašti da se dočepaju teritorija kao što su Ukrajina, Centralna Azija, itd.

”Pretvoriće”, veli Iljin, “Rusiju u ‘Balkan’ divovskih razmera, u večiti izvor ratova.” CIlj je, kaže on, razvaliti Rusiju, kako bi se njeni ostaci stavili pod kontrolu Zapada.

”Za ruske filozofe”, piše Eltchaninoff, “kojima je Putin naklonjen, Ukrajina je od odlučujuće važnosti. Za slavenofile Kijev je neotuđivi izvor ruskog pravoslavlja. Danilevski smatra Ukrajince prvom ‘slovenskom braćom’. Iljin tvrdi da ‘Evropljani […] sanjaju o tome da potisnu Ruse prema Aziji i preotmu im granične evropske teritorije, a pre svega Ukrajinu.’On odlučno preseca dilemu: ‘Ukrajina mora da izabere između Poljske i Rusije.”

Uz Iljina, Putin je inspiraciju za svoju politiku našao i, primjera radi, u Konstantinu Leontijevu, koji 1875. u Vizantizmu i slovenskom svijetu predskazuje ujedinjenu, federaliziranu Evropu kao smrtnog neprijatelja Rusije. “Francuska, Nemačka, Italija, Španija, itd […] postaće pokrajine jedne nove države”, piše Leontijev.

Leontijev šarolikoj, dekadentnoj Evropi suprostavlja rusku državu-civilizaciju, a Putin, u svojoj novoj fazi gdje je povučena striktna granica između Rusije i Evrope, ne propušta da ga citira 2013, godinu uoči Euromajdana i aneksije Krima.

“Rusija”, veli Putin, “kao što je to na frapantan način zapazio Konstantin Leontijev, oduvek se razvijala kao ‘složenost u procvatu’, kao država-civilizacija koja počiva na ruskom narodu, ruskom jeziku, ruskoj kulturi, Ruskoj pravoslavnoj crkvi i na drugim tradicionalnim religijama Rusije.”

Još jedan mislilac koji je ohrabrio Putina da odbaci vjeru univerzalnost Zapada bio je Nikolaj Danilevski, koji u svom glavnom djelu Rusija i Evropa iz 1871. predlaže savez svih Slovena na čelu s Rusijom.

Rusija je, prema Danilevskom, prevelika i prejaka da bi se integrisala u Zapad i bila “samo jedna među evropskim silama”. Zato se problem ne može riješiti. Nepovjerenje između Evropljana i Rusa je strukturalnog tipa,  sam sukob Danilevski ne vidi u mračnim bojama.

”Sukob sa Zapadom je”, veli Danilevski, “jedini put izlečenja naše ruske kulture, baš kao i za napredak panslavističkih osećanja.”

Kako Eltchaninoff primjećuje ovo korespondira i sa Hegelovom idejom iz Filozofije prava o etičkom momentu rata, koji se ogleda u poistovjećivanju građanina sa državom, jer je to trenutak u kome je svaki građanin spreman da žrtvuje svoju imovinu pa čak i život zarad kolektivnog izbavljenja.

Kako mir teče, primjećuje Hegel, zajednice se sve više raspada na mnoštvo za sebe zainteresiranih individua, i ona će “zbiti redove”, naći se u izvornom zajedništvu, tek u borbi, na život i smrt, sa drugom zajednicom.

Danilevski ide čak dotle da ocjenjuje kako opća mobilizacija u ratu podstiče kulturnu i političku renesansu.

Vidimo, dakle, da od Kanta, zemljaka Nijemaca i Rusa, koji govori o individualnim slobodama i “vječnom miru” nema više ni traga u Putinovom pogledu na svijetu.

Ako je kod Putina i ostalo nešto njemačko u poimanju svijeta, onda je to, veli Eltchaninoff, eventualno Hegel ili konzervativna misao Vajmarske republike, koja se najbolje ogleda u djelima Carla Schmitta, gdje se uzima u obzir goli odnos snaga, a pozivanje na moral se smatra zastranjenjem.

Eltchaninoff piše i o utjecaju drugih mislilaca - Lava Gumiljova, Aleksandra Dugina, Vladimira Solovjova, Dostojevskog, itd.

“Svi filozofski izvori putinizma”, piše Eltchaninoff, “koliko god bili raznoliki, počivaju na dva stuba: na ideji o carstvu i na apologiji rata. To je najmanji zajednički sadržilac sovjetizma, belog ‘Iljinovog’ imperijalizma, leontijevskog konzervativizma (u nekim njegovim delovima), panslavizma Danilevskog, evroazijstva…”

Pri svemu tome, Eltchaninoff nije naivan. On ne smatra Putina intelektualcem, ni misliocem. Ruski je predsjednik čovjek, koji će između toga da ostane kući i čita knjigu, ili da ode u šetnju, po pravilu, odabrati ovo drugo. Govoreći jednom prilikom o svojoj životnoj filozofiji, on će ukazati na džudo.

Politički najzanimljiviji aspekt knjige jeste Putinov odnos prema Sovjetskom savezu. Po Putinovoj ocjeni, to što je 25 miliona Rusa ostalo van granica Rusije, po raspadu SSSR-a, predstavlja “najveću geopolitičku katastrofu veka”.

U obraćanju, uoči invazije na Ukrajinu, 21. februara 2022, Putin se detaljno pozabavio ulogom boljševika u nastanku problema. Po njemu, savremena Ukrajina je “tvorevina isključivo komunističke i boljševičke Rusije”.

Putin vjeruje da je Lenjin iščupao iz Rusije (ukrajinske) dijelove njene teritorije, a zatim su Staljin, a naročito Hruščov, napravili dodatni problem, poklanjajući Ukrajini Krim i nekadašnje dijelove Poljske, Rumunije i Mađarske koji su postali dio Rusije.

Putin se vraća i na raspravu između Lenjina i Staljina iz 1922, dakle iz vremena nastanka Sovjetskog saveza. Staljin, kojem je u ovoj raspravi Putin naklonjeniji, predlagao je da se republike uključe u jedinstvenu državu kojom bi upravljala Moskva, čemu se Lenjin protivio, insistirajući na federalnoj strukturi nove države.

Navedeno neodoljivo podsjeća na polemiku srpskih ekstremnih nacionalista, poput Vojislava Šešelj, koji s prezirom govori o “Titovoj, avnojevskoj Srbijici” (Pax Americana241.) ili Milana Martića, koji na zasjedanju NSRSK, u maju 1994, poručuje da se ne smije dozvoliti “više nikada nikome da nas dijeli kao što je to jednom napravljeno poslije Drugog svjetskog rata, jednom umjetnom granicom Josipa Broza, da se razdvoji jedan te isti narod” (Ibid, str. 46).

Kao što je ruska agresija na Ukrajinu, u očima Moskve, nastojanje da se ispravi nepravda koju su Lenjin, Staljin i Hruščov napravili i ostavili iza sebe, tako su i agresija Srbije na Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, a zatim i na Kosovo 1990-ih bili nastojanje da se ispravi nepravda ostala iza Tita.

Na drugom mjestu, u tekstu Nacionalna ravnopravnost - od Lenjina do Dejtona, pisao sam kako je razvoj boljševičkih koncepcija ostavio traga na aktuelno političko uređenje u BiH. Knjiga Eltchaninoffa nam ukazuje enorman utjecaj, koji je ishod interne debate u boljševičkoj partiji, posredno imao na federativno ustrojstvo druge Jugoslavije i s njime povezanu obnovu državnosti Bosne i Hercegovine.

Drugim riječima, ono što se u Moskvi danas predstavlja kao “istorijska korekcija” boljševičkih grešaka u postsovjetskom prostoru, prije svega u Ukrajini, ima manje-više isti politički status kao i revizija jugoslavenskog federalizma u Beogradu osamdesetih i devedesetih.

Putinova filozofsko-intelektualna putanja – od Kantovog “vječnog mira” ka Iljinovom “isukanom maču”, od evropskog univerzalizma ka ruskom civilizacijskom partikularizmu – istovremeno je i putanja ruskog režima. Ona prati pomak od defanzivnog traženja mjesta u evropskom poretku ka ofanzivnom osporavanju tog poretka kao takvog.

Pojam “utjecaja” je odveć grub.

Kada je Rusija bila još uvijek vojno i ekonomski slaba, njen je vođa bio prijemčiv za miroljubive ideje jednog Kanta. Kada se Moskva 2003. udruživala sa Berlinom i Parizom, u osudi američke invazije na Irak, pozivajući na poštivanje međunarodnog prava i Ujedinjenih nacija, Kantova ideja je za ruskog vođu zvučala dobro.

Međutim, kako se snaga i pozicija u sistemu jedne države mijenja, tako se mijenja i filozofski ukus njenog vođe. Tako je Putin, počev od, recimo, 2006. ili 2007. - a naročito nakon NATO samita u Bukureštu 2008. - gledao na Zapad, pa i na Njemačku i Francusku sa mnogo više nepovjerenja, pa i agresivnosti.

Kada je naprije u Gruziji 2008, a zatim u Ukrajini 2014, vidio da neke od svojih političkih ciljeva može steći koristeći unilateralno silu, to više nije bio čitalac Kanta, već Iljina, Leontijeva, Danilevskog, itd, uvjeren da Zapad ugrožava samu opstojnost Rusije, te da se (zapadnom) “zlu treba oduprijeti ako treba i silom”, itd.

Knjige se, kao ni njihova čitalačka recepcija, ne javljaju u vakuumu, već u određenim odnosima moći. Kantova ideja vječnog mira nema istu vrijednost u unipolarnom svijetu 1999. i u multipolarnom 2026. U prvoj konstelaciji može zvučati seriozno, u drugoj - stupidno. Kao što ni odnosi moći u svijetu ne miruju, već traje neprekidno i bjesomučno nadmoćavanje, tako nema i konačnih ideja.

Ideje ne upravljaju politikom; one je prate i legitimišu. One su rječnik moći, a ne njen izvor. U tom smislu, Eltchaninoffova knjiga nije studija o zloj filozofiji koja je “opčarala” Putina, već o filozofiji koja mu je u različitim istorijskim trenucima bila korisna (pa je stoga i zvučila smisleno). Kant je bio upotrebljiv dok je Rusija tražila priznanje; Iljin, Leontijev i Danilevski postaju upotrebljivi kada Rusija traži granice, sfere utjecaja i neprijatelje.

Otuda i paradoks: isti politički akter može u razmaku od desetak godina govoriti jezikom kosmopolitizma i jezikom sukoba civilizacija. Izvor aporije nije u njemu, nego u pretpostavci da su ideje autonomne u odnosu na silu. One to nisu. Filozofija, u ovom slučaju, ne proizvodi politiku; politika proizvodi svoju filozofiju.