Predatorska matematika Trojke i razaranje bošnjačke političke tradicije

Vjerujem da je bošnjačka središnja politička misao i praksa – ona koja je nastala i razvijala se u vremenu nastanka političkih stranaka i organizacija – potpuno ukorijenjena u slobodarskoj i demokratskoj ideji kao izraz kulturno-religijske matrice i historijskog iskustva naroda. Ne dijeleći je ideološki i stranački desno ili lijevo, niti čak ovisno o političkom sistemu unutar kojeg se razvijala, bošnjačka politička misao dominantno se orijentirala široko i univerzalno. Malo je primjera gdje se ona sužava i ima karakteristike uskogrude, sebi potpuno okrenute i isključive paradigme koje ne vidi dalje od vlastitih ograda. Najbolji primjer je svakako posljednji rat, agresija na Bosnu i Hercegovinu, kada je tokom izvršenja genocida nad Bošnjacima taj isti narod nastojao očuvati komšijske odnose i pluralnu matricu Bosne kao jedan od najznačajnijih nacionalnih interesa. Za neke je to bilo ravno ludosti, za neke dokaz unutarnje snage bošnjačkog naroda. Za neke je, pak, to primjer jedine moguće politike u okruženju u kojem se živi.

Jedna takva orijentiranost, danas, u svijetu kakav jeste, na mnogo načina predstavlja teret. Sagledavajući neke od temeljnih procesa na globalnoj razini vidi se kako je hipokrizija, nonšalantno zamijenivši suptilnost diplomatije, zauzela mjesto vrhunaravne vrijednosti, a laž postala hvale vrijedno umijeće političkog djelovanja. Zbog toga grabežljivac grabežljivcu bez ikakve zadrške iskazuje počasti na bešćutnim pobjedama zanemarujući njihovu cijenu i teške posljedice po druge.

Vjerovatno je svijet došao do ove tačke jer su ulozi njegovih umišljenih vladara postali preveliki da bi bilo drugačije. Zoomorfni politički odnosi okrenuli su zoon politikon njegovoj animalnoj refleksivnosti, dok su empatija i moral, kao idealne vrijednosti tog bića, postali karakteristike političkog naivca i gubitnika. Utopija nije postala tek ideal mislilaca, nego sprdnja političkih neandertalaca, čime je još značajnije potopljena, a s njom i čovjekovo traženje tog političkog Svetog grala o miru, prosperitetu i blagostanju.

Naše bošnjačko političko djelovanje, dakako, ni ranije nije bilo izuzeto iz ovog negativnog općeg trenda niti iz njegove trenutne akceleracije, ali jeste još doskora zrcalilo ideje kako nacionalnog unutrašnjeg tako i međunacionalnog vanjskog kolektivnog uvažavanja i razumijevanja prema parametrima demokratskog kapaciteta. Prihvatalo je i razumijevalo političke ciljeve drugih, ali i unutar vlastitosti na bazi njihove argumentiranosti i podrške koju su dobijali. No, ono što se dogodilo prije, tokom i nakon izbora 2022. godine uništilo je ovu stoljetnu bošnjačku unutrašnju političku dinamiku i dovelo je do unutarbošnjačkog predatorskog djelovanja bez presedana.

Dvije stvari su se nasumično oslikale u toj “novoj politici“, koja je u svome završnom ciklusu iznjedrila Trojku kao politički projekat i paradigmu. Za ostvarenje pozicije moći svaka vrsta pomoći (javne, tajne, strane, medijske, lobističke, marketinške itd.) nasuprot druge stranke, grupacije ili koalicije postala je poželjna, makar zadirala i u temelje društveno-političkog uređenja kao što je Ustav. I druga, ništa nije skupo za dati (lobisti, intelektualnoj eliti, potencijalnom koalicionom partneru i dr.) svima onima koji su spremni doprinositi na putu ostvarenja zacrtanog cilja ovladavanja.

Bezbroj je primjera koji se mogu izvući iz protekle četiri godine djelovanja i vladanja Trojke. Siguran sam da će ih njihovi politički protivnici obilno koristiti u već otvorenoj predizbornoj kampanji. Dakako da imaju puno pravo pa čak i obavezu da pokažu na koji način je ta “nova paradigma“ zapravo samo u narativu bolja jer je u praksi uspjela biti poraz i suprotnost izgrađenoj slici o sebi. No, da stvari budu još gore, kako po njih tako po sve nas zajedno, s nevjerovatnom lahkoćom su odbacili kreiranu auru “progresivnosti“ i principijelnosti ustupivši mjesto uskogrudom stranačkom utilitarizmu.

Nezajažljivost i enormni apetiti Trojke i njenih manjih koalicionih partnera odveli su ih u potpune deluzije i u sukob sa zdravim razumom. Na najperfidniji način, podjelom zamišljenog političkog plijena na projiciranim matematičkim obrascima, ova toksična mreža ponovo je krenula u konkretne međustranačke podrške i dogovore.

Tako je predsjednik jedne male, ali ne tako beznačajne političke stranke ničim, osim gore spomenutim karakteristikama “nove politike“ izazvan da u ovom mandatu bude kantonalni ili federalni ministar shvatio da on, pobogu, vrijedi za državnog ministra. Mislim, ne da on/ona vrijedi političkim, intelektualnim ili etičkim kapacitetom i nazorima. Njegova podrška u parlamentu, kantonalnoj skupštini ili domu naroda toliko vrijedi. Matematički, sabiranjem i oduzimanjem. I dijeljenjem. Ali dijeljenjem manjeg broja pozicija koje sakrivaju velike brojke. Milionske. Čaršijska priča da se ovih dana upravo to razigralo je, vele upućeni, vrlo tačna.

Takav slučaj je i sa skoro izrečenom podrškom sadašnjem članu Predsjedništva Bosne i Hercegovine Denisu Bećiroviću. Kako drugačije tumačiti naprasno okupljanje 12 političkih subjekata prije nego je i SDP BiH samostalno i zvanično izašao sa prijedlogom te dao zeleno svjetlo svome kandidatu za ponovnu utrku za ovu poziciju nego kao suptilno matematiziranje plijena. Stvari su na ovom primjeru, u osnovi, potpuno jasne. Okupiti kantonalne/lokalne satelite koji će se “ugraditi“ u plijen, put je koji bi trebao dati rezultat. Dobiti njihovog jednog ili dva zastupnika u kantonalnim skupštinama kod formiranja federalnih domova naroda (u prvom redu bošnjački dom naroda koji će birati potpredsjednika Federacije BiH) može biti presudna podrška za buduću federalnu vladu. Tim malim ali ne tako beznačajnim subjektima kašika pada u med dok Trojci bager ostaje zaglavljen u njemu.

Nema sumnje da u tom slučaju prepuštanje federalnih i državnih ministarstava lokalnim političkim magovima vrijedi svake blamaže i nepodopštine koju naprave. Estradizacija, demoralizacija, deestetizacija i deintelektualizacija bošnjačke političke moći, jer pozicija je moć, kolateral je bez suštinskog značaja. Zašto? Pa naprosto jer na svemu tome izrastaju sami po sebi briljantni politički predstavnici koji drugačije ne bi došli do izražaja. A to je šteta. Njihovoj političkoj magiji na međunarodnom nivou, u stručnim evropskim komisijama i domaćim legislativnim zavrzlamama, ne bismo osvjedočili da nije bilo ukidanja ustavnih prava i puštanja u arenu raznih provincijskih klaunova.

Bećirović je jedan od tih jer živi u balonu vlastite bitnosti i kao takvom mu je osvajanje drugog mandata ispunjenje “briljantne“ političke karijere. To što ga se u trideset godina njegove “briljantnosti“ može pamtiti po politički nezrelim otvorenim pismima, mutavoj inicijativi o Sutorini i inim promašajima ne kvari njegovu sliku o sebi. Zbog toga je davanje mandata Borjani Krišto bilo bez nekog značajnijeg napora. Ukidanje ustava je, dapače, odlično odrađen posao visokog predstavnika. Poništavanje pozicije bošnjačkog potpredsjednika Federacije vrli je politički manevar, a katastrofa koju svjedočimo u federalnoj vladi i parlamentu nužnost koja se ne može izbjeći. Jer cilj je ostvaren. Ingeniozne mlade snage napokon nose sve pred sobom i vode zemlju Titovim stazama revolucije.

Na kraju, dok država u slijepom samoljublju narcisoidnih trojkaških perjanica tone u ambis, ostaje pitanje onima koji stoje u političkoj sjeni i sve ovo vide i nastoje promijeniti imaju li snage da se vrate na one tračnice koje su bošnjačku politiku definirale kao široku, razboritu i obuhvatnu. Široku u razumijevanju da se zajedničkim djelovanjem postiže željena snaga, razboritu jer poziciju moći doživljavaju ne kao ovladavanje javnim dobrima za vlastitu korist nego isključivo kao preuzimanje teške odgovornosti i obuhvatnu zbog jasno definiranih strateških ciljeva. Lično, nemam sumnje da je to potrebno. Isto tako, nemam sumnje da mnogi koji ovo vide i trebali bi raditi seriozno na ovladavanju bošnjačkim kormilom ne dijele ovaj stav već presabiru, redaju i centriraju izborne liste kao najbitnije političko pitanje svih nas.