Naša energetska sigurnost: I plin i ugalj, i Evropa i suverenitet

U globalnoj slici ne mogu se ignorisati sudbonosni pomaci država Evropske unije, ali i šire, prema potpunom ukidanju zavisnosti od ruskih energenata, uključujući plin, naftu i druga fosilna goriva. Bosna i Hercegovina još zavisi od ruskog plina i nije postigla sigurnost snabdijevanja.

Evropska unija čini sve da uspije i veoma je blizu. Trebalo se naći rješenje koje izostavlja Rusku Federaciju. Nakon što je 2021. izbila evropska energetska kriza, kontinent je prešao sa hitnih intervencija na redizajn sistema. Rješenje djeluje i pokazuje rezultate. Od 2000. do 2016. godine EU donosi pet paketa zakona, propisa i dokumenata za sve razdvojene energetske djelatnosti. Pozadina ovih odluka i mjera je sprječavanje da jedna kompanija ima i cijevi i energent. Naročito perspektivni plin.

U godinama koje su uslijedile, Evropska unija je pokrenula niz inicijativa za jačanje sigurnosti snabdijevanja u svim djelatnostima od elektroenergetske, preko plinske do naftne. Evropa se 2022. godine Evropi donosi novu fazu energetske nesigurnosti, u kojoj su visoke cijene, prazna skladišta i sistemski rizici postali nova normalnost. Eksplozije na Sjevernom toku u septembru 2022. simbolično su zatvorile jednu epohu evropskog snabdijevanja plinom. Tradicionalni ruski plinovodi Bratstvo, Jamal, Sjeverni tok, Plavi tok i djelimično Turski tok, izgubili su centralnu ulogu.

Balkan se, zahvaljujući geografskom položaju, sve više percipira kao alternativni tranzitni pravac između energetski bogatih regiona u susjedstvu i energetski zavisne Evrope. Zanimljive su bitke vođene kroz projekte poput Nabucca kao pokušaja oslobađanja od zavisnosti o ruskom gasu, dok je Južni tok bio odgovor Moskve, s ciljem zadržavanja kontrole nad evropskim tržištem i zaobilaženja Ukrajine kao tranzitne države.

Konačna propast Nabucca i zaustavljanje Južnog toka pod pritiskom Evropske komisije, uz paralelnu izgradnju Sjevernog toka 2, razotkrili su dvostruke standarde unutar EU i politizaciju pravila Trećeg energetskog paketa.

U međuvremenu, ukapljeni prirodni plin (LNG) unio je fleksibilnost i smanjio ruske poluge moći, ali po cijenu rasta troškova, veće izloženosti tržišnim šokovima i globalnoj konkurenciji za resurse. Iako djeluje da je ključna riječ konkurencija, to je, barem danas, diverzifikacija.

Region Zapadnog Balkana, koji je 2021. potrošio svega 3,7 milijardi kubnih metara plina, tek djelić ukupne njemačke potrošnje, našao se u fokusu masovnih planova za izgradnju plinovoda, LNG terminala i novih plinskih elektrana u vrijednosti od preko 3,5 milijarde eura.

Institucije EU i SAD promoviraju ove projekte kao doprinos energetskoj sigurnosti, iako ih istovremeno guraju u dugoročnu zavisnost od uvoznog plina, odgađajući razvoj domaće proizvodnje energije. Ovdje se jasno vidi paradoks evropske politike i energetske sigurnosti. Dok se deklarativno zagovara dekarbonizacija i integracija regiona u EU, istovremeno se Zapadni Balkan tretira kao amortizer evropske energetske krize.

Od plinske krize sa početka 2009. godine, kada je spor između Rusije i Ukrajine pokazao koliko su evropski sistemi ranjivi na različite poremećaje, posebno pogođene zemlje jugoistočne Evrope – koje su imale karakter energetske periferije kontinenta zbog zavisnosti, fragmentiranosti i bez mogućnosti brzog odgovora na poremećaje – pronašle su svoje mjesto u diverzifikaciji kao nužnoj mjeri unapređenja evropske energetske sigurnosti.

Savremeno poimanje energetske sigurnosti daleko nadilazi nekadašnji fokus na neprekidne tokove fosilnih goriva. Stalne nestabilnosti u pojedinim energetskim regijama, rastući rizici političke instrumentalizacije energenata, ubrzana globalna potražnja i potrošnja, te neizvjesnost kritičnih ruda, materijala i tehnologija koje su stvorene novim zavisnostima i potezima u pravcu dekarbonizacije – nazovimo to energetskom tranzicijom – drastično mijenjaju polje proučavanja i djelovanja. Nameću i potrebu za revizijom agende. Međutim, kao da se zanemaruje da su sigurnost snabdijevanja i otpornost sistema koju prati institucionalna kontrola, bile i ostaju polazne tačke energetske sigurnosti.

Poslužimo se malo analogijom Rubikove kocke. Ne postoji samo jedno rješenje niti jedan potez koji rješava energetsku sigurnost u cjelini. Potrebni su koordinisani potezi, strateško planiranje i razumijevanje ukupne strukture. Energetska tranzicija u ovom smislu mora biti sredstvo, a ne cilj sama po sebi. U središtu konteksta energetske tranzicije prirodni plin je već duže od 50 godina smatran racionalnim kompromisom, jer je u poređenju s ugljem i naftom, čišći, fleksibilniji, lakši za transport i pogodniji za korištenje. Kao tranzicijsko gorivo, trebao je omogućiti postupni prelazak ka niskougljičnoj ekonomiji, uz istovremeno poboljšanje kvaliteta zraka i stabilnosti sistema.

Njegov povoljniji omjer vodika i ugljika znači niže emisije CO₂ po jedinici proizvedene energije, što je plin učinilo ključnim stubom evropske energetske politike. Brutalno su razotkrivene kontradikcije tog modela u posljednjih pet godina, jer takva tranzicija gura EU sve više i snažnije u ruski zagrljaj.

Kad su se stvari otele kontroli, uslijedio je alternativni model i ranije spremljeni odgovor. EU je ubrzala ili reaktivirala tridesetak projekata LNG terminala, reaktivirala termoelektrane, nastojeći u kratkom roku nadomjestiti gubitak ruskog plina. Time je REPowerEU praktično doveden u koliziju s Evropskim zakonom o klimi i paketom Fit for 55, koji su usvojeni s ciljem klimatske neutralnosti do 2050. godine. Revnost kojom su države članice krenule u uvoz plina pokazala je da, u kriznim momentima, sigurnost snabdijevanja ima prednost nad dugoročnim klimatskim ciljevima. Neizvjesna vremena pokazuju da to tako treba i ostati. Rubikovu kocku svako za sebe slaže.

BiH je blagoslovena geografskim epicentrom Evrope i geopolitičkim značajem. U srcu je Evrope, ima povoljnu klimu, plodnu zemlju i rudna bogatstva. Priča o plinu u Bosni i Hercegovini započinje znatno prije savremenih evropskih energetskih kriza. Magistralni plinovod Zvornik–Sarajevo, izgrađen u okviru Projekta zaštite čovjekove sredine još 1970-ih, bio je zamišljen kao dio modernizacije i urbanog razvoja, ali i kao instrument sigurnosti snabdijevanja tadašnje republike.

Prirodni plin se od 1980. koristi u Sarajevu, a plinska infrastruktura je u tom periodu posmatrana kao javno dobro, strateška imovina i element ukupne sigurnosti. Nije slučajno da se pitanje energetskih sistema, uključujući plin, pojavljuje i u širem kontekstu Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Aneks 9, koji predviđa zajedničko upravljanje javnim korporacijama u sektorima transporta, energije i komunikacija, mogao je spriječiti upravo ono čemu danas svjedočimo, fragmentaciju sistema, političku instrumentalizaciju infrastrukture i pretvaranje energenata u sredstvo ucjene. Bosna i Hercegovina kao da ostaje objekat u tuđim strategijama, umjesto da postane racionalan subjekat vlastite budućnosti. U tom širem okviru Bosna i Hercegovina predstavlja ekstreman primjer sistemske ranjivosti.

Plinska infrastruktura izgrađena još 1970-ih godina ostala je gotovo nepromijenjena! Posebno zabrinjava činjenica da je Srbijagas, kroz vlasničke veze s Gazpromom, preuzela kontrolu nad ključnim elementima plinske infrastrukture u Bosni i Hercegovini. Druga država, ujedno i tranzitna, dobila je mogućnost upravljanja glavnim ventilima snabdijevanja. U terminima teorije sistema, riječ je o potpunom gubitku povratne sprege, gdje država više nema sposobnost da reaguje, prilagođava ili stabilizuje vlastiti energetski sistem.

Energetski sistem bez centralne koordinacije, bez jasnih informacija i bez povratne sprege nužno ulazi u stanje entropije. Također, imati samo jedan pravac snabdijevanja i jednog dominantnog dobavljača, u direktnoj je suprotnosti sa evropskim pravilima o minimalno dva ulaza plina. Odbijanje donošenja državnog zakona o plinu i preuzimanje ingerencija od strane entiteta RS stvorili su pravni i institucionalni vakuum, u koji su ušli vanjski akteri često kroz netransparentne aranžmane i asimetrične odnose moći.

Slijedom toga, ako razvijene države, sa snažnim institucijama i kapitalom, priznaju da sigurnost snabdijevanja mora biti prioritet, preskakati faze razvoja i ulaziti u skupu, nestabilnu tranziciju djeluje ne samo nerealno, već i neodgovorno. BiH nesumnjivo posjeduje izuzetne potencijale za solarne i vjetroelektrane, iznad evropskog prosjeka, ali problem nastaje kada se energetska tranzicija posmatra kao ideološki imperativ, a ne kao pažljivo upravljan proces.

Energetska tranzicija bez sigurnosti snabdijevanja je krhka, politički rizična i društveno regresivna. Fokus na obnovljive izvore, bez paralelnog jačanja bazne energije i zanemarivanja npr. projekta Tuzla 7, prenosne mreže i skladišnih kapaciteta, povećava ranjivost sistema!

Kralj ugalj, kraljica nafta i princ plin i dalje su za stolom, napomene radi. BiH i svi “hvaljeni” prvotimci politike u BiH, igrajući energetski ruski rulet, mogli bi ponekad pogledati i preko ramena jer BiH godinama plaća visoku cijenu zbog neriješenih pitanja eksploatacije energetskih resursa sa Srbijom i Hrvatskom. Hidroenergetski sistemi na Drini, uključujući HE Zvornik i HE Bajina Bašta, kao i slučajevi Buškog blata, Trebišnjice i HE Dubrovnik, pokazuju obrazac u kojem susjedne države ostvaruju dugoročnu korist, dok Bosna i Hercegovina ostaje bez adekvatne naknade, fiskalnih prihoda i kontrole nad vlastitim resursima.

Posebno problematičan aspekt predstavlja rasprodaja energetskih resursa i infrastrukture u entitetu RS, gdje se energetski sektor koristi kao sredstvo političkog preživljavanja i kupovine tolerancije vanjskih aktera. Time se dodatno razgrađuje ideja jedinstvenog energetskog sistema i podriva svaka mogućnost strateškog planiranja na državnom nivou. Dug prema BiH zbog neriješenog vlasništva nad akumulacijama, postojećim hidroelektranama i kontinuiranim eksploatacijama prelazi nekoliko milijardi. Nepriznavanje suvereniteta BiH direktno je povezano sa ovim pitanjima i decenijama se omogućava eksploatacija bez pravnog razrješenja i adekvatne naknade.

U tom okviru treba jasno razlikovati Južnu i Istočnu interkonekciju. One nisu tehnički, politički ni regulatorno iste. Južna interkonekcija, kao krak Jadransko-jonskog gasovoda, diverzificira sektor plina u BiH i šire, otvara pristup alternativnim izvorima, LNG tržištu i evropskoj gasnoj mreži u punom smislu. Ona jača sigurnost snabdijevanja plinom, unapređuje energetsku sigurnost jer je njen sastavni dio, i najvažnije smanjuje zavisnost od jednog dobavljača i ispunjava evropski standard o minimalno dva ulaza gasa u državu.

Istočna interkonekcija, naprotiv, produžava postojeću zavisnost i učvršćuje monopolsku strukturu, bez stvarne diverzifikacije. Evropski okvir, uprkos sankcijama, kontradikcijama i neujednačenom tretmanu regiona, ostaje prilika. Ne kao šablon koji se mehanički preuzima, već kao prostor za pronalaženje srednjeg puta.

Bosna i Hercegovina mora graditi energetsku politiku koja je dovoljno evropska da osigura tržišni pristup, investicije i regulatornu stabilnost, ali i dovoljno suverenistička da zaštiti vlastite resurse, institucije i dugoročnu sigurnost.

U posljednjih nekoliko mjeseci to je zbog američkog pritiska izgleda postalo jasno svima, ali ovdje nije kraj, već tek početak. Sistem tržišta i zaoštrena reguliranost omogućila je i “kompliciranoj” Evropskoj uniji relativno lako rješavanje dominantnog ruskog plina. Bosna i Hercegovina ne postupa u skladu sa Uredbom o mjerama zaštite sigurnosti snabdijevanja prirodnim plinom. Lokalni politički predstavnici HDZ-a i SNSD-a, ali i drugi, igraju skrivača ili ucjenjivača, dok nažalost vrijeme prolazi.

S tim u vezi, koliko je u plinskom sektoru važna Južna interkonekcija i nacionalno i transnacionalno, još je važnija elektroenergetskom sektoru Tuzla 7, koja zbog prirode energetskog miksa BiH spada u projekat nezamjenjive važnosti. Paralelno i uzajamno, najšire i najuže mogućnosti i trendovi poklanjaju vrijednu pažnju ovim pravcima djelovanja za BiH, više nego ikad.

Djeluje tužno kada se projekat diverzifikacije energetske djelatnosti plina osporava i hronično politizira drugu deceniju, dok se projekat Tuzla 7 masakrira krivim odlukama i političkim mahinacijama, iako nudi optimalnu sistemsku stabilnost. U isto vrijeme, Bosna i Hercegovina ulazi u fazu nekritičke euforije oko obnovljivih izvora energije, dok se podcjenjuju krunski razvojno bitni dugoročni projekti od državnog značaja.

Na koncu, Južna interkonekcija je prije svega praktičan test racionalnosti. Njena blokada tolike godine ne znači samo odlaganje jednog infrastrukturnog zahvata, već svjesno održavanje stanja zavisnosti i ranjivosti. Cijena gasa jeste promjenjiva kategorija, ali sigurnost snabdijevanja u sektoru plina je strateška konstanta. Bez nje, ni tranzicija, ni integracija u EU, ni ekonomski razvoj nemaju realno uporište.