Trumpova iskrena imperija: Šta ostane kada pravila prestanu važiti

Iako Donald Trump često laže, čak i po standardima američkih predsjednika, sumorna i transgresivna iskrenost o tome kako svijet zaista funkcioniše oduvijek je bila srž njegove neobične političke privlačnosti: političari su korumpirani velikim donacijama; samo glupi ljudi plaćaju veće poreze nego što moraju; mogao bi nekoga upucati na Petoj aveniji i ne izgubiti nijedan glas, piše The Economist.

„Mislite da je naša zemlja tako nevina?“ jednom je odgovorio kada su ga pitali o ubilačkom dosjeu Vladimira Putina.

Trumpova otvorenost u vezi s interesom za Venecuelu dio je tog političkog stila i svjetonazora. Njega ne zanima promjena režima, a još manje širenje demokratije. Zapravo, čini se da mu odgovara stabilizacija režima, sve dok taj režim priznaje da je Amerika „glavna“, jer ono što Trump najviše želi jeste: nafta.

„Iz zemlje ćemo vaditi ogromnu količinu bogatstva“, rekao je Trump nakon što su američke snage uhvatile despotskog lidera te zemlje, Nicolása Madura.

Budući da su raskoraci između proklamovanih principa političara i njihovih postupaka najlakša meta za kritičare, Trumpov nepatvoreni cinizam daje mu svojevrsni štit. Neki će prigovarati da krši standarde „America First“, ali po tom pitanju on nije licemjer.

Za njega taj slogan ne znači izolacionizam. On daje dozvolu američkoj agresiji u potrazi za golim vlastitim interesom.

Ostali prigovori na Trumpov munjeviti udar još teže će naići na plodno tlo. Demokrati mogu nastaviti tvrditi da je prekršio ustav preuzimajući ovlasti Kongresa da objavi rat, ali koga je briga? Predsjednici to rade već više od jednog stoljeća. Kongres koji se nije mogao natjerati da spriječi Trumpa da pogubi anonimne osumnjičene narkodilere bez ikakvih dokaza, teško da će ga opozvati zbog toga što je otišao toliko daleko da privede pravdi optuženog narko šefa (ma koliko te metode bile problematične i uprkos činjenici da je Trump ranije pomilovao osuđenog narkobosa, bivšeg predsjednika Hondurasa, zbog krijumčarenja kokaina iz Venecuele).

Pozivanje na međunarodno pravo djeluje još jadnije. Da, Povelja Ujedinjenih nacija zabranjuje kršenje suvereniteta druge države silom, osim ako to ne odobri Vijeće sigurnosti. Ali postoji izuzetak za samoodbranu, upravo onaj argument, koliko god apsurdan, koji koristi Trumpova administracija. Još važnije: ko uopće može provesti takvo pravo protiv Amerike?

Kod kuće i u inostranstvu, dugogodišnji kritičari američke vanjske politike mogli bi čak osjetiti izvjesno zadovoljstvo zbog Trumpove otvorenosti. Amerika nije bila „tako nevina“ u desetinama intervencija u Latinskoj Americi tokom Hladnog rata, gdje su ljudska prava i demokratija često zanemarivani kada su američka trgovina i kontrola bili u pitanju. Takvi kritičari mogu se tješiti, kao i mnogi Trumpovi pristalice godinama, da Trump, iako grub, govori istinu onakvu kakva jeste.

Dok je administracija Baracka Obame proglasila Monroeovu doktrinu zastarjelom, Trump je nije samo oživio nego joj je u Nacionalnoj sigurnosnoj strategiji za 2025. dodao i „Trumpov korolar“, kasnije nespretno preimenovan u „Donroeovu doktrinu“. Pored stare zabrane evropske kolonizacije zapadne hemisfere, korolar tvrdi da Amerika ima imperativ komercijalne dominacije. Kao i uvijek kod Trumpa, zemlje koje se najviše oslanjaju na Ameriku postaju laka meta: „posebno u odnosima s onim zemljama koje najviše zavise od nas i nad kojima stoga imamo najveći utjecaj“, Amerika mora insistirati na „isključivim ugovorima za naše kompanije“.

Promocija demokratije ili ljudskih prava uopće se ne spominje. „Ne smijemo zanemariti vlade s drugačijim pogledima s kojima ipak dijelimo interese“, upozorava strategija, u rečenici koja je možda nagovijestila novu Venezuelu. Jedna riječ najbolje opisuje Trumpovu viziju američke uloge u Americi, a on ju je obilato koristio 3. januara, tokom konferencije za medije na kojoj je opisao Madurovo hapšenje.

„Američka dominacija u zapadnoj hemisferi više nikada neće biti dovedena u pitanje“, rekao je on.

Možda će se sve ovo dobro završiti. Vjerovatnije je, međutim, da će u godinama koje dolaze svi, uključujući i Ameriku, početi da žale za starim licemjerjem. Međunarodno pravo rijetko je funkcionisalo kroz prisilu, već kroz dobrovoljno poštivanje, pri čemu je Amerika, uprkos svim manama, nosila barjak.

Šta se dešava kada porok više ne osjeća potrebu da se barem formalno pokloni vrlini?

Dovoljno je zabrinjavajuće razmišljati kako bi se mogle ponašati ne samo Rusija i Kina, već i manje države, a kamoli Amerika, dok otvoreno i iskreno prihvata ulogu vrhovnog predatora. Ne samo Kolumbija i Kuba, već i Meksiko i Danska imaju razloga da Trumpove prijetnje shvate ozbiljno. Možda neće uvijek koristiti vojnu silu, ali će koristiti sva druga sredstva pritiska koja američki predsjednik ima, bez obzira na posljedice nakon isteka njegovog mandata.

Danas se odbrana principa međunarodnog prava čini toliko uzaludnom da djeluje i nepopularno. Trump svakodnevno pokazuje da je u stvarnom svijetu važna moć, barem da je jedino važna kada američki predsjednik vjeruje da je to jedino što vrijedi. No tvrdnja da će to Ameriku dugoročno učiniti sigurnijom i prosperitetnijom njegova je najveća zabluda.

Amerikanci koji su nakon Drugog svjetskog rata predvodili svijet u uspostavljanju tih pravila nisu bili romantični sanjari. Bili su to okorjeli realisti poput Arthura Vandenberga, republikanskog senatora iz Michigana i bivšeg izolacioniste, koji je shvatio da su u doba globalizacije „naši okeani prestali biti opkopi“ i da samo novi oblik „prosvijećenog vlastitog interesa“ može spriječiti haos.

Ti lideri izvlačili su pouke iz užasa od kojih su kasnije generacije Amerikanaca, i velik dio svijeta bilu pošteđenini, vjerovatno ne slučajno.

Tekst je preveden uz pomoć alata vještačke inteligencije.