Da li bi Lompar naredio granatiranje Sarajeva?

Nedavno se, u jednom podcastu, (profesor na Filološkom fakultetu u Beogradu) Milo Lompar osvrnuo na optužbe s kojima se suočio, nakon što je održao govor na Vidovdanskom protestu studenata u Beogradu. Lompar, koji se spominjao i kao mogući kandidat Studentskog pokreta na izborima za predsjednika Srbije, u govoru je, uz ostalo, podcrtao i važnost borbe za srpski integralizam.

Mnogi su to vidjeli kao pokušaj obnove ideje Velike Srbije pod drugim imenom, te su se žestoko suprotstavili Lomparu, a on sam se povukao, pozivajući se na to da, osim teritorijalnog, postoje i privredni, turistički i kulturni integralizam. On je, dakle, govorio o kulturnom, privrednom ili možda čak turističkom integralizmu, a nikako o teritorijalnom.

Ako je tako, zašto onda u samom govoru nije naznačio da on cilja na turističku Veliku Srbiju, ili kulturnu Veliku Srbiju, ili ekonomsku, a nikako ne na mijenjanje postojećih međudržavnih granica na zapadnom Balkanu!?

Lompar je pozvao na srpski integralizam kao takav, a to onda znači i teritorijalni, i privredni, i kulturni i svaki drugi integralizam. Jasno je i zašto je to uradio: nadao se, naime, da će mu to priskrbiti oreol zaštitnika Srpstva, u odnosu na Vučića, kojeg optužuje za nacionalnu izdaju glede Kosova.

Međutim, kad je vidio da je slabo odvagao i da mu poziv na (teritorijalni) integralizam može delegitimirati političku poziciju, Lompar je krenuo u naknadno likvidiranje dvosmislenosti, to provjereno utočište kukavica.

U spomenutom podcastu, Lompar se nastavlja povlačiti, pa veli: “Nikad u životu, a ne na tom govoru, nisam pomenuo teritorijalno ili vojno ili bilo kakvo drugo delovanje. Zato što je smešno da ja, kao profesor, pričam o vojnim i teritorijalnim delovanjima. Ljudi će vam se smejati. Kod nas ljudi vole da pričaju o stvarima koje uopšte njima ne pripadaju. To je kao da ja sada pričam o hokeju, a ne umem ni da klizam.”

Istina, Lompar je (trenutno) samo profesor književnosti, ali i – potencijalni nosilac Studentske liste i samim time mogući sudionik u donošenju odluka, koje se tiču “vojnog i teritorijalnog delovanja”.

Drugim riječima, možda Lompar ne zna ništa o hokeju, ne zna čak ni da kliže, ali stvar je u tome da se začešljao da bude hokejaš. Pa ako mu svi (na izborima) kažu da jeste hokejaš, morat će klizati, znao-ne znao.

Ako pogledamo stvar pažljivije, vidjet ćemo da se njemu najprije čini da ne zna da kliže, a samo koju rečenicu poslije posve mu je jasno kako se kliže (bar teorijski).

Naime, evo šta dalje veli u podcastu: ”Ljudi moji zna se [sic!] kako se menjaju državne granice, tu se niko ne pita šta profesori misle, nego pod uticajem svetskih faktora to krene drugim pravcem, i oni koji su odgovorni činioci u tom trenutku u državi su na odgovornom ispitu, a mi koji smo profesori možemo da brinemo da li naši sunarodnici u Nikšiću, Banjaluci, itd, imaju komunikaciju s nama, da li postoji kulturna razmena”.

Istina, ne pitaju se profesori o promjeni državnih granica, već se pitaju odgovorni činioci. Ali upravo se radi o tome da Lompar, trenutno profesor, ali ima ambiciju da koliko sutra bude odgovorni činilac i da se, shodno tome, pita se o ratu i miru. Nevjerovatno je koliko on izbjegava ovu neizbježnu činjenicu.

U tom pogledu, zapravo i jeste ključno pitanje ovo od kojeg Lompar panično bježi: ako se zna kako se mijenjaju državne granice i ako do toga dolazi uslijed promjena u međunarodnoj konstelaciji, da li Lompar, kao srpski integralista, priželjkuje takvu situaciju?

Da li bi on, kao in potentia jedan od odgovornih činilaca, u takvoj, novoj situaciji zagovarao promjenu postojećih državnih granica, u pravcu teritorijalnog srpskog integralizma? Da li slao vojsku da mijenja granice?

Ili još konkretnije – šta bi, recimo, za Lompara predstavljalo toliko “ugrožavanje” onoga što je u vidovdanskom govoru nazvao “suverenošću Republike Srpske” da bi, kao vlastodržac u Beogradu, reagovao slanjem srbijanske vojske u BiH?

Neko drugi bi kazao da ne priželjkuje situaciju u kojoj će se mijenjati granice na Zapadnom Balkanu; zatim bi dodao da ne zagovara promjenu državnih granica u regiji ni sada, niti će u slučaju da se izmijeni međunarodna situacija. Neko drugi bi kazao da, ako bi se našao u vlasti, ne bi ni u kojem slučaju koristio vojnu silu da mijenja državne granice, niti bi intervencijom Vojske Srbije na tlu BiH pokušao braniti “suverenost” Republike Srpske.  

Neko drugi bi to sve nedvosmisleno kazao, ali Lompar se ne usuđuje i to govori više od svega. On izbjegava odgovoriti na navedena pitanja, pribjegavajući tome što je trenutno samo profesor, čime potiskuje činjenicu da ima ambiciju da bude dio vlasti. Nastupajući tako, Lompar odaje ekstremno nečistu savjest u pogledu glavnih pitanja za region: pitanja granica.

Sve dok gaji političke ambicije i manifestuje ih, govoreći na studentskim protestima, neuvjerljivo djeluje njegov bijeg u bjelokosnu kulu profesorske neodgovornosti i “kulturne razmjene”, a naročito jer bježi pred pitanjima, koje je sam otvorio, pledirajući za srpski integralizam.

Na jednom mjestu u Filozofiji povijesti, Hegel piše kako je Aleksandar Makedonski osvojio veliki dio Azije, a vodila ga je želja za slavom i osvajanjem.

Hegel zatim, ironično, skreće pažnju na to da je mnogi školnik, tj. školarac zaključio da su Aleksandar i drugi osvajači, poput Cezara ili Napoleona, zbog toga što su bili vođeni častohlepljem bili duboko nemoralni.

”Iz toga odmah slijedi”, veli Hegel, “da je on, školnik, bolji čovjek nego oni, jer u njega nema takvih strasti, dokazujući to na taj način, što ne osvaja Aziju, što ne pobeđuje Darija, nego što dakako živi dobro, ali što i drugima daje živjeti.”

Profesori i intelektualci generalno dijele se u dvije grupe. Na ove koji dokazuju da su dobri, time što nikada nisu prihvatili političku funkciju, a kamoli uradili nešto historijski značajno. Drugu vrstu čine oni što imaju ambiciju jednog Cezara ili Napoleona, pa su spremni gaziti preko leševa samo da bi postali historijske ličnosti.

Lompar je specifičan po tome što, čini se, želi da istovremeno pripada objema grupama. On bi i da je “samo profesor”, koji se ništa ne pita, a istovremeno se začešljao i da bude predsjednik, koji se o svemu pita i koji, za razliku od Vučića, neće biti izdajnik glede Kosova i sl. Ne znam šta će se desiti, ali ove kontradiktorne težnje bi profesora Lompara mogle dovesti do toga da, na kraju, ne bude ni jedno ni drugo: ni običan čovjek, ni vladalac. To samo po sebi ne bi bilo tragedija, ali će samog Lompara unesrećiti, jer, rekoh, on jako želi da bude i jedno i drugo.