Etnički maksimalizam: Politika čiji su dobici sve manji

Proteklu godinu obilježilo je nekoliko značajnih događaja u Bosni i Hercegovini i na Zapadnom Balkanu, ali nijedan nije toliko odjeknuo kao uklanjanje Milorada Dodika sa pozicije predsjednika RS-a putem presude Suda BiH. Još uvijek ne znamo ko će Dodika naslijediti, pošto su prijevremeni izbori za njegovog nasljednika obilježeni prevarama, očigledno sprovedenim u režiji dugogodišnjeg režima SNSD-a.

This article is available in English

Ali u protekloj godini nismo svjedočili nikakvim strukturnim promjenama ustavnog uređenja države Bosne i Hercegovine. Što, po sebi, i nije bilo naročito izgledno. Ali, pošto smo u 2025. godini obilježavali trideset godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, ustavna reforma često se provlačila kao tema rasprava i debata na desecima panela, kako u zemlji, tako u regiji, Evropi i SAD-u.

Dakle, politika u Bosni i Hercegovini traje i opstaje sve i kad su slabašni izgledi za kakve strukturne promjene. To možda ne djeluje kao naročito važna činjenica, ali možemo ustvrditi da je to i najznačajnija dimenzija šireg historijskog trenutka u kojem BiH postoji – i to još od 1995. godine.

Jer, činjenice su sljedeće: poslijedejtonski period u BiH njezino je najduže dosadašnje iskustvo parlamentarne i izborne demokratije. BiH je preživjela period agresije očuvavši suverenitet i teritorijalnu cjelovitost. I premda uvelike opterećena nerazumnim ustavnim poretkom, jednako je tako izdržala i zlonamjerne političke mahinacije Beograda, Zagreba i njihovih lokalnih posrednika usmjerene protiv njezine državnosti još od kraja rata.

Nove prijetnje i izazovi, kako lokalni tako i međunarodni, i dalje se pojavljuju. Ali Bosna i Hercegovina, i oni koji su posvećeni njezinu suverenitetu, imaju jednu veliku prednost (uprkos općoj političkoj nekompetentnosti): već su dotakli samo dno nedaća.

Bosna i Hercegovina već trideset godina živi u miru, sa svojom nesavršenom višestranačkom demokratijom i drugim mnogobrojnim manjkavostima dejtonskog poretka. Ukrajina je, poređenja radi, uspjela održati mir svega dvadeset tri godine prije nego što je Rusija 2014. pokrenula prvu invaziju. A sada se, nažalost, čini da je osuđena da uđe u dvanaestu godinu rata.

Oni koji i danas osporavaju suverenitet BiH, njezin teritorijalni integritet i institucionalni legitimitet suočavaju se sa sve slabijim izgledima za dobitke i probitke. Dodik, naprimjer, očigledno više nije stvarna prijetnja temeljnom integritetu bosanske države. Može potkopavati vladavinu prava i demokratske procese, ali čak je i u tom pogledu blizu najniže tačke svog utjecaja.

Dragan Čović i njegov etnički separatistički HDZ BiH, zajedno sa svojim pokroviteljima u Plenkovićevoj vladi u Zagrebu, dobili su izbornu „slamku spasa“ zahvaljujući neliberalnoj intervenciji visokog predstavnika Christiana Schmidta na izborima 2022. godine. Ali tom intervencijom, u suštini, nisu ništa stvarno dobili; samo su odgodili neizbježno – mogućnost formiranja vlasti u BiH bez učešća HDZ-a BiH.

Uostalom, vrijedi podsjetiti da je 2002. godine – u prvom izbornom ciklusu u kojem je Dragan Čović preuzeo lidersku ulogu u stranci – HDZ BiH osvojio oko 116.452 glasa, odnosno 9,48 posto ukupnih glasova za Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH. Do 2022. godine ukupan broj glasova porastao je na 139.081 – uglavnom kao posljedica implozije hrvatskih opozicionih stranaka – ali je udio u ukupnom broju glasova pao na 8,75 posto.

Povrh toga, biračko tijelo HDZ-a BiH – uglavnom konzervativni Hrvati iz zapadne Hercegovine – i samo čini sve manji udio ukupnog stanovništva, a stranka je uporno odbijala privući nove birače. Za razliku od SDS-a i opozicionih stranaka u Republici Srpskoj, koje su se značajno pomjerile ka političkom pragmatizmu, HDZ BiH je zapravo postao radikalniji, što se vidi i po nedavnom obnavljanju zahtjeva za formiranje trećeg entiteta.

HDZ suštinski pogrešno čita opći historijski pravac bosanske i regionalne politike od 1995. godine. Bosna i Hercegovina možda jeste slaba država, ali to nije država koja slabi. HDZ BiH i SNSD jesu snažne stranke, ali njihova izborna snaga opada. Za političke maksimaliste poput Čovića i Dodika to znači utrku prema dnu.

To, također, znači da oni koji bi najviše mogli dobiti od ustavne reforme u Bosni i Hercegovini nisu bošnjački, pa čak ni građanski politički akteri, kako se to često javno percipira. Kao što sam ranije ove godine tvrdio u svom prijedlogu ustavne reforme „Dayton Plus“, upravo hrvatski i srpski nacionalisti mogu najviše dobiti od izmjena sistema upravljanja državom, posebno reformi usklađenih s Evropskom konvencijom o ljudskim pravima. Jer im to pruža mogućnost da sačuvaju značajne dijelove postojećeg etničkog modela podjele vlasti, a istovremeno omoguće zemlji da krene ka racionalnijem sistemu upravljanja – prije svega onom sposobnom da ostvari svoje aspiracije prema Evropskoj uniji i NATO-u.

Što duže odgađaju da to prepoznaju, to njihova politička pozicija sve više slabi. SNSD, primjera radi, očigledno ide ka gubitku primata među srpskim biračima u BiH. HDZ BiH možda još nema vjerodostojnu opoziciju unutar hrvatskog biračkog tijela, ali njegova izborna baza se smanjuje. A čak ni njihove najodanije pristalice ne vjeruju da će ijedna od ove dvije stranke za deset ili dvadeset godina biti u snažnijoj poziciji.

Tempo promjena u ovoj ili onoj godini u BiH može se, stoga, činiti usporenim, gotovo neprimjetnim, poput kretanja i otapanja glečera. Ali kretanje glečera, s vremenom, preoblikuje čitave kontinente.