Horor priča o giricama: Zašto Vučić javno ponižava svoje saradnike?

Na prvi pogled izgleda kao šala. Na drugi - kao dnevnik psihopate. Na treći kao šala psihopate, koja, osim njemu, nikome nije smiješna.

Naime, jučer je predsjednik Srbije saopćio da je jeo girice. Priloživši fotografiju, kao dokaz, napisao je: “Posle napornog dana Siniša je rešio da nas obraduje giricama. Uglavnom, kao što vidite, jeo sam samo ja. Miloš i Siniša moraće sutra više da se umore, više će i da jedu. P. S. Ja sam kriv što moraju na ovom minusu da sede.”

Ako je Vučić htio da bude duhovit, dok je ovo pisao, onda nije nimalo smiješno. Ako nije htio biti duhovit, onda je smiješno. 

U svakom slučaju, priča ne može biti jednostavnija. Zvuči kao priča za djecu: primitivnost stila odgovara primitivnosti tona. Priče za djecu, naročito bajke, često su surove. Drew Westen u The Political Brain pojašnjava da najbolji proizvodi političkog marketinga odgovaraju pričama za djecu. 

Siniša, koji je zapravo ministar finansija Siniša Mali, donio je girice da obraduje cijelo društvo. Ali obradovan je bio samo Vučić, jer samo ih je on jeo. Druga dvojica nisu osjetili radost, zato što se nisu dovoljno umorili, pa nisu bili dovoljno gladni. Morat će sutra više da rade, kao predsjednik, pa će više i da jedu.

Ergo, Siniša i Miloš nisu dovoljno radili. Zato su u kazni, a kazna je uskraćenost za radost objedovanja girica. Ono “posle napornog rada” iz prve rečenice odnosi se samo na Vučića. Samo je njemu bio naporan. Samo je on toliko radio da je pojeo sve girice koje su mu poslužili.

Osim što se kazna ogleda u tome što Siniša i Miloš nisu jeli, ona se ogleda i u tome što moraju da sjede vani na minusu. 

Radi se o već dobro poznatoj navici, odnosno populističkoj taktici predsjednika Srbije da javno ponižava svoje saradnike, uz ostalo i tako što ističe svoju moralnu superiornost u odnosu na njih, odnosno njihovu tešku inferiornost.

Najčuveniji primjer je vjerovatno Vučićeva poruka SNS-ovcima na sjednici Glavnog odbora stranke u Šumicama. “Zamislite da se sklonim sa liste - koliko bi ljudi glasalo za vas!? Mislim na sve vas, samo čekate da dobijete tašnu, mašnu i sekretaricu”, kazao je Vučić tada, a njegova ocjena je propraćena aplauzom.

Iza ovog bezumlja može se, ako se dobro zagledamo, prepoznati i određena racionalnost, odnosno promišljenost.

Navedena i slične scene se mogu čitati kao neurotski simptomi, odnosno ugodna fikcija kojom će dio publike, koji podržava Vučića, zadovoljiti određenu želju - npr. onu za ponižavanjem SNS-ovaca, koji većinu vremena ponižavaju svoje podređene ili obične ljude. 

Vučićevo sadističko postupanje prema premijerima, ministrima, direktorima javnih kompanija, itd, predstavlja ostvarenje želja nemoćnih masa, koje sanjaju o tome da se istresu na moćnicima.

U takvoj idolopokloničkoj javnosti, Vučić više ne spada među moćnike, već ide u nedokučivost gotovo nadzemaljskog autoriteta. Mase, koje su mu lojalne, ne sanjaju o tome da kazne njega, jer “to nije moguće”; umjesto toga on im, kao vrhunaravni autoritet, pritječe u pomoć i kažnjava sve ostale, zemaljske moćnike. 

Ovaj metod javnog ponižavanja “moćnika”, prema kojima narod gaji prirodnu zavisnost i bijes, već decenijama koristi ruski predsjednik Vladimir Putin. Internet je pun klipova u kojima Putin, pred kamerama i drugim ljudima, grdi, ponižava i ismijava ministre, direktore, itd. U novije vrijeme, viralan je postao snimak u kojem Putin ponižava Sergeja Nariškina, šefa obavještajne službe zadužene za djelovanje u inozemstvu.

Kod nas se svojedobno Tito služio, ako ne istom, onda sličnom metodom. Gotovo stalno je držao oštre govore protiv “birokratije”, “administracije”, itd, predstavljajući se kao saveznik naroda u borbi protiv otuđene strukture državne moći. 

“U svakoj političkoj krizi”, piše Dejan Jović, “kroz koju je prolazio, koristio je tu direktnu vezu s ljudima, te se obraćao njima za podršku. Potom je tu podršku predstavio kao volju naroda, te je smjenjivao i postavljao druge, uvodio nove odluke i radio rezove i zaokrete. Svakog je protivnika uspio postaviti u ‘sendvič’ između sebe i naroda i time njega/nju pritisnuti s obje strane.” (Uvod u Jugoslaviju, str. 170)

U autoritarnom sistemu, gdje ne postoji mogućnost da se zajednica građana očituje kao najviša vlast i smjenjuje moćnike, ulogu suverena preuzima vrhovni vođa. Da bi autokratski sistem bio održiv, vrhovni vođa mora da radi ono što bi inače zajednica građana, kao suveren, radila: periodično smjenjuje predsjednike, premijere, itd.

Dakle, narodu koji nema mogućnost da smjenjuje vlast na izborima, vrhovni vođa, koji ponižava sve ostale moćnike, nasušan je kao i hljeb i igre.

Problem autoritarnih društava je što je navedeno zadovoljenje masa privremeno, te se srdžba vrlo brzo nastavlja dalje spuštati od onih, koje Vučić vrijeđa i ponižava, prema njihovim podređenim, itd. Svako ko je navikao da ga neko viši ponižava, navikao je da na isti način ponižava svoje podređene i generalno nemoćne u svojoj okolini. Kroz očekivanje poniženih masa da za običnog čovjeka nedokučivi vrhovni vođa bude strog prema moćnicima pokreće se mehanizam i vrti ukrug.

U Barbarosi, Jonathana Dimblebyja, čitamo kako je, nakon što su Nijemci zauzeli gradić Dedovsk, koji se nalazi nedaleko od Moskve, “Staljin kipteo od besa”. (str. 499)

”Kao i obično”, piše autor, “kada je imao posla sa Staljinom, Žukov nije isterivao pravdu. Umesto da izazove dodatni bes temperamentnog i nemilosrdnog šefa, izvršio je naređenje.”

Ali Žukov je bio smiren samo pred Staljinom. Pred svojim podređenima bio je isti onakav kakav je Staljin bio prema njemu.

Tako već na idućoj stranici, autor piše: “Žukov je bio na ivici. Nedugo posle pada Krasne poljane, pozvao je Rokosovskog i besneo na njega, pretio je da će ga streljati zato što je dozvolio povlačenje svojih jedinica.”

Tako i Siniša & Miloš, kao dobri vojnici, pognute glave šute primaju srdžbu vrhovnog vođe, samo da bi se prvom prilikom dali oduška svojoj srdžbi i, recimo, izgalamili se na svoje podređene, a onda oni na svoje, itd. Tako autoritarno društvo proizvodi sebe.

Jedini, koji ga mogu preobraziti, jesu oni koji shvataju da je izvor, a ne rješenje problema u vrhovnom vođi koji s vremena na vrijeme javno ponižava svoje saradnike. 

Predstojeći skup, zakazan za 28. decembar, pokazat će ima li srbijansko društvo snage za minimalnu transformaciju, a to u ovom slučaju znači - puku smjenu vlasti. To ne bi riješilo probleme, koje Srbija već decenijama stvara samoj sebi, ali i nama, koji smo joj u susjedstvu. Ali, kako reče historičar Dragan Popović, demokratizacija bi bila uslov mogućnosti istinske promjene. Volio bih da dođe do toga, iako ne vjerujem da hoće.