Vrijeme je da pričamo o budućnosti Sarajeva

Ne znam da li je nevoljko priznavanje grešaka odlika naše bosanske, ili šire tzv. balkanske – u svemu južnjačke – kulture. Ali znam, nesumnjivo kao i mnogi, da u nas javni djelatnici, a javnošću nam dominiraju političari i zvaničnici, malo kada hoće priznati grešku.

Iako nas od malena uče da se pola prašta onome ko prizna – ja se nešto nisam nagledao ljudi koji priznaju greške. U politici i javnom životu – gotovo pa nikako.

Uđete u lošu koaliciju – teže je priznati grešku nego mjesecima tvrditi da niste u koaliciji u kojoj jeste; donesete djelomično štetnu odluku – nemojte nikada priznati dio štete; naprotiv, trebate tvrditi da je idealna.

Poremetite životne navike miliona ljudi, uzdrmate ionako labilnu ekonomiju uvođenjem zabrane rada nedjeljom trgovinama – odbijte sve brojke, izjave, svjedočenja, recite da je to savršena odluka.

Upustite se u neobičan projekat cjelodnevnog osvjetljavanja ulice u centru grada, uz prateću muzičku pozadinu, građani, stanari i svekolika javnost vas ismijavaju i očajno pozivaju na odgovornost – ni slučajno nemojte isključiti muziku.

A ako se takvo šta dešava u centru glavnog grada, onda je to neizbježno tema gotovo cijele države.

U Radićevoj ulici u Sarajevu svijetle natpisi sa stihovima pjesme Indexa, ali i sama pjesma odjekuje, gotovo cijelog dana prodire kroz šestokomornu plastičnu stolariju, probija troslojna prozorska stakla.

Gradske i općinske vlasti su se oglasile, prvo tumačeći odluku, koja je, svakako po sebi, razumljiva.

„Odlučili smo ove godine dati svojevrsni omaž pjevaču Davorinu Popoviću i 'Indexima'“, kazao je načelnik Općine Centar Srđan Mandić, kao da motiv instalacije već nije svima poznat. Jer nije problematičan motiv, nego izvedba i posljedice.

Načelnik je najavio i da će se jačina zvuka podesiti. Sličnu je izjavu dao i predsjedavajući Gradskog vijeća Alen Girt.

Sudeći po reakcijama šire javnosti na društvenim mrežama, cijela ideja je uglavnom smiješna, infantilna. Uistinu, teško se oteti dojmu jeftinoće i kiča. Teško je, zbog izbora muzike, po ko zna koji put, ne pomisliti da ovim gradom, pogotovo njegovim imidžom i kulturom, najčešće upravljaju ljudi opsjednuti njegovim socijalističkim naslijeđem, kao da se u proteklih tri decenije i više ništa drugo nije napravilo i desilo u glavnom gradu države.

I takvo višedecenijsko insistiranje na jednom reduciranom urbanom identitetu i imidžu grada, kao nekakve utopijske prijestolnice jugoslavenskog socijalizma, također je greška, koju svi oni koji u tome učestvuju uporno odbijaju priznati.

No, prilika je ovo sarajevskoj javnosti da otvori još jednu po ovaj grad iznimno važnu raspravu: turizam.

Audiovizuelna instalacija očigledno je postavljena da bi zaintrigirala radoznale turiste, kojih u Sarajevu tradicionalno ima u vrijeme Nove godine. Ali koliko Radićevom šetaju veseli Dalmatinci, nostalgični Beograđani ili radoznali Zagrepčani – toliko u njoj žive i rade Sarajlije.

Jedan prolazak Radićevom kod gostiju u Sarajevu vjerovatno će izazvati ushićenje, napravit će nekoliko fotografija i nedvojbeno snimiti cijeli ugođaj. I to, vrlo moguće, sve u cjelini djeluje lijepo i zabavno. Ali, kako vidimo iz apela stanara, drugima je to teror.

Gradski turizam prvo bude stvar prestiža, pa ekonomskog razvoja a potom postaje problem stanovnicima gradova. U nekim velikim gradovima, poput Barcelone, svjedočimo urbanim pokretima i protestima protiv turizma, zbog zakrčenja grada, remećenja svakodnevnice i divljanja cijena nekretnina.

Turistički razvoj grada je sav u pojavnosti, u imidžu; gost se ne zadržava dovoljno dugo da bi se suočio sa svim ograničenjima i poteškoćama grada koje svakodnevno iskuse njegovi stanovnici: ratovi za parking, zagađenje, prenapučenost, nekvalitetan javni prijevoz, ubrzana gradnja bez prateće infrastrukture, manjak zelenila, rast cijena u ugostiteljstvu zbog turističke potražnje.

Ovo je tema s kojom će se Sarajevo suočavati u predstojećim godinama. Javnost poslovično, gotovo patološki zarobljena u sarajevsku nostalgiju, trebala bi se probuditi i početi misliti o budućnosti grada, koji se nesumnjivo ubrzano razvija i širi.

Svi koji ovim gradom upravljaju, od općina, preko gradske pa do kantonalne vlasti, moraju početi više misliti na ljude koji ovdje žive svaki dan i svaku noć, a malo manje na one koji dolaze na par dana ili noći.

Umjesto nostalgične vizije 1980-ih neophodna nam je, prvo, vizija Sarajeva 2040-ih. A do tada ima mnogo toga da se uradi.