Denis Bećirović i tajna broja devet

Član Predsjedništva Denis Bećirović se nalazi u posjeti Washingtonu, gdje se sastao sa nekolicinom senatora i kongresmena, uz ostale i sa Wesleyem Bellom, zastupnikom u donjem domu Kongresa i članom Komiteta za oružane snage.

Nakon sastanka s kongresmenom Bellom, Bećirovićev kabinet je medijima dostavio saopćenje, u kojem se, uz ostalo, kaže: “Član Predsjedništva je posebno ukazao na činjenicu da suverenitet pripada isključivo državi Bosni i Hercegovini, a ne entitetima. O tome govori činjenica da se suverenitet Bosne i Hercegovine u Općem okvirnom sporazumu za mir spominje devet puta, a svih devet spominjanja odnosi se na državu Bosnu i Hercegovinu i nijednom na bosanskohercegovačke entitete.” (Podvukao H. I.)

Iz navedene formulacije nije jasno da li je Bećirović kongresmenu Bellu objasnio da se suverenitet u spomenutom tekstu spominje devet puta, ili pak Bećirovićev kabinet objašnjava to čitaocima svog saopćenja.

U oba slučaja, situacija je bizarna. Bilo bi dovoljno da je član Predsjedništva naveo da, po osnovnom tekstu Dejtonskog sporazuma, suverenitet pripada Bosni i Hercegovini, a ne entitetima. Ova dodatna informacija – da se suverenitet spominje devet puta – predstavlja čudni višak.

Zašto je broj devet bitan u toj mjeri da bude naveden? Da se kojim slučajem suverenitet spominje osam ili pet puta, da li bi to nešto promijenilo? Da li bi Bosna i Hercegovina bila manje suverena da se, kojim slučajem, u osnovnom dejtonskom tekstu, umjesto devet puta, njen suverenitet spominje samo jednom?

Vjeruje li Bećirović da je Bosna i Hercegovina suverenija zbog toga što je, u Općem okvirnom sporazumu za mir, riječ suverenitet spomenuta devet puta, a ne jednom?

Teško je reći. Ali u tome i jeste problem. Naime, čak sama mogućnost da Bećirović misli da je to bitno, veliki je problem. Zar iko ozbiljan može misliti tako?

Kada bi s povećanjem broja spominjanja riječi suverenitet u ustavnom tekstu jedna država postala više suverena, to bi onda značilo da je, primjera radi, Bosna i Hercegovina suverenija od Sjedinjenih Država.

Naime, u Američkom ustavu i Deklaraciji o nezavisnosti riječ suverenitet se ne spominje nijednom, a u Ustavu BiH se ova riječ spominje pet puta. (Plus, kako kaže član Predsjedništva, devet puta u tekstu Općeg okvirnog sporazuma za mir.)

Možda Bećirović ne misli da je, za realni suverenitet jedne države, bitno koliko je puta riječ suverenitet spomenuta u njenom ustavnom tekstu.

Dobro; ali zašto je onda naveo taj broj?!

Čini se da na djelu imamo birokratski sindrom pretjerane upućenosti.

Tako ćete u državnoj službi naići na ljude koji o nekoj temi znaju mnogo, ali uglavnom ne znaju razliku između bitnog i nebitnog. Ako nekog od tih pretjerano upućenih birokrata pitate za nešto, umjesto odgovora koji vam treba, poslat će vam toliko materijala da će vam se život smučiti. Radi se o jednoj inflaciji znanja koja više otežava postojeće probleme nego što ih rješava.

Autoritet predsjednika se ne iskazuje detaljnim poznavanjem propisa. Štaviše, kada predsjednik u obraćanjima otkrije da detaljno poznaje neki propis, to mu može umanjiti autoritet. Naime, poznavanje propisa do u detalj nije njegov posao i ne treba stvarati dojam da troši dragocjeno vrijeme na to. Za takve stvari postoje ministarstva, službe, pravnici, savjetnici itd. Na predsjedniku nije da informiše, već da bude informisan; dakle, da bude informisan, a ne da napadno daje svima do znanja da je informisan; njegov posao nije da savjetuje, već da donosi odluke, da zauzima stavove uime naroda.

Zato Bećirović ne zvuči kao predsjednik, već kao referent-izvjestilac, kada u obraćanju u sjedištu NATO saveza kaže naprimjer: “Zakon o odbrani Bosne i Hercegovine, član 84, jasno propisuje: ‘Parlamentarna skupština BiH, Vijeće ministara, Predsjedništvo BiH, te svi subjekti odbrane, u okviru vlastite ustavne i zakonske nadležnosti, provest će potrebne aktivnosti za prijem Bosne i Hercegovine u članstvo NATO-a.’”

Predsjedniku države je dovoljno da kaže kako državni organi imaju zakonsku obavezu da vode BiH ka članstvu u NATO, te je suvišno da citira zakon, kao da mu, u protivnom, zvaničnici NATO-a ne bi vjerovali.

Primjera radi, istom prilikom i na istom mjestu, član Predsjedništva Željko Komšić je kazao samo to da je Zakon o odbrani “propisao obavezu svih državnih institucija da rade na ispunjavanju kriterija za članstvo u NATO-u”.

Komšić nije uzeo da citira zakon, jer, za razliku od Bećirovića, ima predsjednički instinkt i razumije da bi, uzevši da navodi zakon slovo po slovo, samo umanjio vlastiti autoritet.

Bećirovićeva pretjerana fokusiranost na tekst, koja se pretvara u karikaturu (npr. u slučaju zapažanja devet spominjanja riječi suverenitet u Općem okvirnom sporazumu za mir) predstavlja izraz činovničkog mentaliteta. Činovnik nikada ne osjeća snagu u sebi, već u svojim nadređenima. Gubitak slobode je, veli jedan filozof, gubitak moći oslanjanja na sebe; za razliku od onog što je, po svojoj naravi, zavisno od drugog, slobodno je ono “što je samo kod sebe” (bei-sich-selbst-sein), a činovnik nije “sam kod sebe”.

Primjera radi, kada u Kafkinom Procesu službenici misterioznog suda saopće Jozefu K. da je uhapšen, iako mu ne kažu ni za šta je optužen, on umjesto da ih najuri iz stana, razmišlja o tome kako će novonastali problem riješiti tako što će se požaliti njihovim nadređenim. Dakle, ni u jednom trenutku K. ne pomišlja da on sam može riješiti problem, već uvijek polazi od činovničke pretpostavke da ga može riješiti samo neko drugi, daleko moćniji od njega samog.

Umjesto da najuri navodne službenike navodnog suda iz svoje kuće, Jozef K. traži da ga odvedu svom pretpostavljenom, vodeći se sljedećom logikom: ”Dok progovorim s nekim tko mi je ravan, nekoliko riječi razjasnit će stvar neusporedivo bolje nego najduži razgovor s ovom dvojicom”.

Tako se i Denis Bećirović već tri godine sastaje sa raznim zvaničnicima, vođen čvrstom vjerom da je dovoljno da im se požali na Dodika i da im citira tekst Dejtonskog sporazuma, Zakona o odbrani BiH, itd, te da će oni, nakon toga, iskoristiti svoju moć da kazne čelnika SNSD-a i poravnaju stvarnost sa tekstom.

Kada Bećirović, nakon sastanka sa kongresmenom Keithom Selfom, u saopćenju napiše da će “nastaviti argumentirano informirati američke zvaničnike o situaciji u Bosni i Hercegovini”, vidimo na djelu isti onaj birokratski instinkt kao kod glavnog junaka Procesa - naime, jednu te istu nadu da će neko moćan riješiti naše probleme, ako ga dobro obavijestimo o njima. Neće.