Ko će biti vlast: Stranke, srednja klasa i birokratija

Ko će biti vlast? Na ovo pitanje u našoj političkoj javnosti najčešće će uslijediti odgovori u kojima će se baratati brojem glasova stranaka, koalicionim aranžmanima, mandatima i raspodjelom resora. I ovo pitanje, kao i raznoliki odgovori, počeli su medijima kolati već mjesecima, i to znatno prije održavanja narednih općih izbora.

Na preuranjene kalkulacije stranaka, što trenutno vladajućih, što opozicionih, već sam se osvrnuo početkom oktobra u tekstu Izborni zec je duboko, duboko u šumi. Tada je jedno ispitivanje javnoga mnijenja pokazalo iznimno visoke izglede SDA, ali i dobro rangiranje Demokratske fronte, uz očekivana podbacivanja trenutno vladajućih SDP-a i NiP-a. Okuraženi istraživanjem, koje niti su naručili i u čije dubinske podatke nisu imali uvida, neki su se stranački prvaci već bili počeli dogovarati oko raspodjele pozicija.

Važnije je, međutim, da svi oni kojima koliko-toliko stoji do općeg boljitka i stabilnosti države, razvoja ekonomije i ublažavanja demografskih padova, porazmisle o vlasti izvan površnih stranačkih logika.

Kao relativno mlado demokratsko društvo, ustavno opterećeno međunarodnim starateljstvom, ulazimo već u četvrtu dejtonsku deceniju. Sistem vlasti i upravljanja uređen je, u osnovi, po ugledu na liberalne zapadne demokratije: imamo parlament, redovne izbore, razdvojeno sudstvo od izvršne i zakonodavne vlasti. Imamo i vladavinu zakona, kakvu-takvu: niko u načelu nije nedodirljiv, a ponajbolji je primjer Milorad Dodik, koji je, uza svu moć i podršku, ipak na sudu djelomično izgubio od države.

U jednom dijelu zemlje bilježimo i smjenjivanje vlasti, kao iznimno važnu odliku demokratskih društava: glasači na izborima određene stranke pozovu na odgovornost i kazne ih, a drugima daju priliku. Ta je smjenjivost najizraženija u dijelovima države u kojima dominantno žive i vladaju Bošnjaci. Koliko je ta demokratska živost dobra ili loša po ukupni društveni život, ovdje nije ključno pitanje.

U drugim dijelovima države vidimo političke stranke i lidere koje opozicija ne uspijeva smijeniti s najvažnijih nivoa vlasti već decenijama. No, u svim dijelovima zemlje, kroz sve nivoe vlasti, već desetak godina pratimo jedan zajednički fenomen: pad kvaliteta političkih kadrova.

Omladinci sa sumnjivim ili lažnim diplomama, hronično lijeni stari partijski lisci koji se kriju od javnosti, bizarni egzibicionisti bez stvarnih karijera i uspjeha, slatkorječivi hvalisavci bez djela i beskrupulozni manipulatori sumnjivih ambicija prisutni su, u manjoj ili većoj mjeri, u gotovo svim političkim strankama.

Ali to su samo kadrovi koje vidimo. Zastupnici, delegati, vijećnici, ministri i zamjenici nisu vlast u punom smislu te riječi. Demokratska vlast legitimitet stiče na izborima, ali se sprovodi zakonima i administrativnom mašinerijom. Pomoćnici, stručni saradnici, direktori, izvršni direktori, referenti – svi oni koji nisu izabrani ili imenovani zvaničnici – jesu radnici vlasti, ili što bi se nekada, neutralno, reklo: birokratija.

Decenije slabe ekonomije izrasle na ratnim ruševinama, dugotrajno ograničen privatni sektor i radno-platežna premoć javnog nad privatnim sektorom vodili su ka tome da su ponajkvalitetniji kadrovi posao tražili upravo u birokratiji. Zahvaljujući snažnom međunarodnom prisustvu, naročito u Sarajevu, dio kvalitetnih ljudi karijeru je gradio u međunarodnom sektoru, kojem je malo koja grana domaće privrede mogla parirati po uvjetima rada.

Potom su visokorazvijene zemlje Evropske unije – Njemačka na čelu –  liberalizirale tržište rada, pa su desetine hiljada kvalifikovanih i visokokvalifikovanih ljudi napustili zemlju. Istovremeno su antikorupcijske borbe, medijske hajke i uvriježeno mnijenje o javnom sektoru kao leglu lopova i ljenčuga stvorile ozračje u kojem se kvalitetnim ljudima ni moralno ni profesionalno nije isplatilo ulaziti u politiku ili birokratiju.

Zahvaljujući jačanju privatnog sektora i razvoju novih industrija, opala je privlačnost javnog i političkog sektora. Stranke su, s druge strane, stabilizirale svoje glasačke baze kroz klijentelističke mreže, osiguravajući dovoljne brojke glasova neophodne za koalicionu konkurentnost.

Došli smo u razvojnu tačku demokratije kakvu su prošle i mnoge druge zemlje. Ali jači privatni sektor i razvijenija srednja klasa traže bolje upravljanje, u kojem je lakše i profitabilnije poslovati, ali i ugodnije živjeti. Upravo u toj tački javlja se i kod nas društvena tenzija tipična za stabilnije demokratije.

Ukoliko žele iskoristiti ovu tenziju, stabilne i veće stranke morat će zahtjevnijim biračima ponuditi kvalitetnije upravljanje. A kvalitetnijeg upravljanja nema bez boljih kadrova u birokratiji.

SDA u Sarajevu i SNSD u Banjoj Luci već su izgubili dio glasova, moći i ugleda upravo zato što ojačanoj i osamostaljenoj srednjoj klasi nisu nudili realne izglede za poboljšanje građanskog i poslovnog života. Nove političke opcije (NiP, Naša stranka; Stanivuković) to nisu bitno isporučile, ali su u međuvremenu izgradile vlastite klijentelističke mreže.

Dio rješenja, pogotovo za stabilne stranke koje iskazuju ambiciju da upravljaju nakon izglednog poraza Trojke, jeste u jačanju birokratije. Ukoliko žele povratiti ili učvrstiti vlast, morat će više pažnje posvetiti biranju i motiviranju kvalitetnih kadrova koje treba privoliti da rade u politici i administraciji. Svakako, u tome je i veliki rizik za stranke navikle da kontroliraju birokratiju, ali dugoročno gledano prije će biti na gubitku nego li će se održati na sadašnjem nivou moći.

Stranke, koje imaju političku moć, ali ne vladaju same, morat će potražiti kvalitetnije kadrove, koji mogu, u pogodnim zakonskim i institucionalnim okvirima, odgovoriti na sve veće i specifičnije poslovne i građanske potrebe i zahtjeve srednje klase u društvu koje se sve više urbanizira.

U protivnom, glasove i elemente moći nastavit će im oduzimati politički influenseri koji s nekoliko hiljada glasova uđu u vlast. Ali, izgradivši klijentelističku mrežu, već u narednom izbornom ciklusu uduplavaju svoje političke dobitke.