LIČNOST SEDMICE: Hamdija Ćemerlić

[Sve fotografije u ovom članku su iz porodičnog arhiva. Portalu !Odgovor ustupio ih je unuk Hamdije Ćemerlića, Safet Zečević, kojem se zahvaljujemo. Preuzimanje zabranjeno.]

Proteklih su dana organizirana dva značajna skupa povodom obilježavanja 120. godišnjice rođenja Hamdije Ćemerlića, jednog od naših najznačajnijih intelektualaca i javnih djelatnika u 20. stoljeću.

Najprije je u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, u organizaciji Rijaseta Islamske zajednice u BiH, upriličen okrugli sto posvećen Ćemerliću, a u okviru Tezkiretname (programa institucionalnog obilježavanja rođenja ličnosti značajnih za islam, muslimane i IZ u BiH). Nakon toga je u Akademiji nauka i umjetnosti promovisana Ćemerlićeva knjiga Izborni sistemi u Jugoslaviji, ove godine ponovo objavljena.

Uz navedeno je najavljen i veliki naučni skup o Ćemerliću, koji će u oktobru biti održan na Pravnom fakultetu. To znači da je, nakon jednog dužeg perioda u kojem je Ćemerlić bio gotovo pa prepušten zaboravu, njegov lik i djelo ponovo snažno reafirmisan u našoj javnosti, što je radosna vijest.

Rođen 1905. u Janji, poticao je iz ugledne begovske porodice. Bio je, kako je na prvom od spomenutih skupova kazao Hilmo Neimarlija, “prvi univerzitetski nastavnik sa sjedinjenim muslimanskim i evropskim akademskim referencama.” Nakon što je 1936. doktorirao u Parizu, Ćemerlić je bio profesor na Višoj šerijatsko-teološkoj školi u Sarajevu.

Još 1942. priključio se Narodnooslobodilačkom pokretu, a 1943. izlazi na slobodnu teritoriju. Kao jedan od najistaknutijih članova partizanskog pokreta, sudjelovao je u svim krupnijim događajima u to vrijeme. Bio je član Predsjedništva ZAVNOBiH-a, a kao predstavnik naše države sudjelovao je kao vijećnik AVNOJ-a na historijskom zasjedanju tog tijela u Jajcu 19. novembra 1943.

Od aprila 1945. bio je ministar pravosuđa u Narodnoj vladi BiH. Spada među utemeljitelje Pravnog fakulteta, Islamskog teološkog fakulteta i Univerziteta u Sarajevu. Napisao je preko 70 naučnih i stručnih radova.

Od kraja rata, pa sve do ove godine – kada je University Press Dragana Markovića objavio Izborne sisteme u Jugoslaviji – Ćemerlićeva djela nisu sabrana ni nanovo štampana. U protekle tri decenije je, uz finansijsku podršku države, objavljeno sijaset beznačajnih autora, a djela jednog od utemeljitelja iste te države su uglavnom nedostupna široj čitalačkoj publici.

U toj činjenici se ogleda sva slabost naše novije naučno-kulturne politike, za koju najveću odgovornost snose svi koji su obnašali vlast u poslijeratnom periodu, prije svih Stranka demokratske akcije i njeni najutjecajniji kadrovi u resoru nauke i kulture.

Sam Ćemerlić nije spadao među one profesore koji su zaokupljeni sobom i svojim položajem u vječnosti. Danas akademski profesori skupljaju svoje novinske članke i objavljuju ih u formi knjige. Ćemerlić nije nikada skupio svoje članke, iako su imali enorman utjecaj, čak toliki da su oblikovali naš politički sistem.

Primjera radi, u jednom članku iz 1954. Ćemerlić predlaže uvođenje sudske kontrole ustavnosti zakona, čemu tadašnje vlasti najprije pružaju otpor, ali kasnije prihvataju taj institut i unose ga u ustav. Sudska kontrola ustavnosti zakona je danas među najvažnijim dijelovima političke prakse u BiH.

Ćemerlić nije pisao svoja sabrana djela, jer je bio praktičar, fokusiran na izazove svog vremena, pa i svog političkog trenutka. Ostao je praktičar sve do kraja života. Primjera radi, u Sjećanjima, toj najvažnijoj knjizi bošnjačke politike koju niko ne čita, Alija Izetbegović citira Ćemerlićev intervju za jedan beogradski list iz decembra 1987. godine:

“Svaka nacija”, veli, “ima institucije za razvoj vlastitog identiteta. Muslimani ih nemaju. Takve su prilike! Naime, politika je zauzela stav da nisu nužne i na tome je ostalo… Zato bi trebalo stvoriti jednu općenacionalnu instituciju koja bi se bavila čisto nacionalnim pitanjima u krugu muslimanske zajednice… Nažalost Islamska vjerska zajednica, odnosno njeno Starješinstvo, jedini je institucionalni predstavnik Muslimana kod nas.”

Četiri decenije kasnije, iako se politika promijenila, takva nacionalna institucija nije formirana. Štaviše, Preporod kao jedan od njenih slabašnih nadomjestaka se, u dobroj mjeri osuo, nakon promjene imena.

Osim što je bio praktičar, a ne pisac (u pogrdnom smislu te riječi), Ćemerlić je bio integrator, a ne polarizator. Sudjelovao je u AVNOJ-u, ZAVNOBiH-u i vladi 1945 –1947, ali je bio dekan Islamskog teološkog fakulteta, predsjednik Starješinstva Islamske zajednice, itd. Na sve te uloge je bio ponosan.

Ono što je možda i najvažnija njegova osobina kao intelektualca jeste što se nije izolirao od države i naroda kojima je pripadao, iako je uvijek čuvao određenu distancu, pazeći na svoj lični integritet. On, recimo, nikad nije postao član Komunističke partije, ali se pridružio partizanskom pokretu te sudjelovao u vladi. Dakle, distanca koju je osjećao spram komunističkih vlasti nije bila toliko snažna da ga spriječi da bude angažovan u društvenom pa i političkom životu.

Mi danas imamo mnoštvo knjiških ljudi koji, pazeći da se ne uprljaju, ne žele da se politički angažuju, ne žele da budu u vlasti, a kamoli u strankama; u ekstremnim slučajevima, ne osjećaju se uopće kao dio ove političke zajednice, te jedino što osjećaju prema njoj jeste prezir i snažna distanca. Svako jutro se bude tužni što su rođeni ovdje, pod svojim imenima, a ne, recimo, u Danskoj ili Kanadi, pod nekim drugim imenima.

Hamdi-beg (kako je oslovljavan u krugu porodice i prijatelja) nije bio takav. On veli, naprimjer, da kada se piše ustav treba posmatrati narod kojem je namijenjen, truditi se da ga dobro poznate, jer, kako kaže, “prosto oponašanje drugih naroda ne daje zadovoljavajuće rezultate i sistem koji se pokazao kao dobar kod jednog naroda može biti bezvrijedan kod drugog”.

Ćemerlić je, kako reče Neimarlija, “žigosao političke predrasude” naroda kojem je pripadao, ali i “podanički mentalitet, moralnu malokrvnost u redovima ilmijje”, itd. A opet, radio je to s ciljem unapređenja stanja naroda ili Islamske zajednice: naprimjer, kao ministar i  rukovodilac u IZ sudjelovao je u prevazilaženju pogrešnih tumačenja islama, po kojima je ženama bilo uskraćeno pravo da sudjeluju u društvenom životu. Ili, da se, ponovo, okoristimo riječima Neimarlije: “Sa autoritetom koji je uživao u bošnjačkim akademskim krugovima i generalno među muslimanima u političkoj zajednici i društvu, Ćemerlić je imao ključnu ulogu u povezivanju kretanja u IZ i njihovog vanjskog, društvenog uvažavanja.”

Prosječnom lijevom piscu bi zvučalo bizarno da je deklaraciju ZAVNOBiH-a napisao profesor Više šerijatsko-teološke škole, jednako kao što bi prosječnom desnom piscu zvučalo nemoguće da je jedan vjernik mogao stati uz Titov pokret. Njima sve to zvuči nemoguće, jer je stvarnost složenija od dogmatskih predstava o njoj.

[Sve fotografije u ovom članku su iz porodičnog arhiva. Portalu !Odgovor ustupio ih je unuk Hamdije Ćemerlića, Safet Zečević, kojem se zahvaljujemo. Preuzimanje zabranjeno.]