U sarajevskoj galeriji Manifesto predstavljena Prokleta avlija na španskom

Sinoć je u sarajevskoj galeriji Manifesto predstavljen prevod romana Prokleta avlija bosanskohercegovačkog nobelovca Ive Andrića na španski jezik. Autor prevoda je Marc Casals, koji je već godinama prevodi bh. autore na španski, a objavio je i vlastitu knjigu pod naslovom Kamen ostaje: Priče iz historije Bosne i Hercegovine.

Uz prevodioca Casalsa, na sinoćnjem događaju su se obratili renomirani bh. književnik, urednik i publicista Ivan Lovrenović, te prevoditeljica Ivana Zametica, koja je moderirala raspravu.

Casals kaže da je, odlučivši se posvetiti prevođenju bosanskih književnih tekstova, tragao za onim što ranije nije prevedno na španski.

“Deset godina sam živio u Bosni. Najviše sam povezan s Bosnom od svih balkanskih zemalja u kojima sam živio. Otkrio sam da Prokleta avlija nije prevedena izvorno. Postoji neko izdanje iz 1960-ih sa francuskog na španski. U to vrijeme Španija je bila jako zatvorena zemlja, nije bilo toliko prevođenja”, kazao je Casals.

U španskom izdanju Proklete avlije, uz ovaj roman Casals je pridodao i niz Andrićevih pripovjedaka, a kao osnov je uzeo Lovrenovićev izbor Andrićevih pripovjedaka Priča o vezirovom slonu koji je objavljen u ediciji Dani. 

Na pitanje o interesu španskih izdavača i publike, Casals kaže da postoji publika, “nije velika, ali je dovoljna da se objavljuju knjige”.

”Sada je dobar trenutak za književnost u Španiji. Publika je mala ali jako vjerna. Izdavačka kuća Xordica ima sjajnu ediciju. To je uglavnom edicija evropske književnosti, posebno je fokusirana na period između dva svjetska rata. Od Andrića su već objavili Priču o vezirovom slonu i još dva romana. Izdali su još Na rubu pameti od Krleže, Kosztolányija, Canettija, Singera itd. Mislim da je Andrić tu u dobrom društvu”, kazao je Casals.

Lovrenović je pojasnio se, praveći izbor Andrićevih pripovjedaka koji je sada preveden na španski, nije rukovodio nikakvim posebnim ključem.

“Prva Andrićeva izabrana djela - a to je onih famoznih deset knjiga - za mene su i danas njegovo najljepše izdanje, bez obzira na sva kasnija silna izdanja. On je autorizirao ta izabrana djela. Nije ih sastavio, ali je autorizirao. To je i sad neka vrsta malog kanona unutar Andrićevog opusa”, kazao je Lovrenović.

Lovrenović je rekao da je kasnije pravio još jedan izbor Andrićeve proze za nakladu Ljevak i Maticu hrvatsku, te da ne zna koliko je knjiga iz edicije Dani čitana, ali “ima svoje mjesto u izdavačkom arhipelagu”.

Govoreći o poteškoćama u prevođenju, Casals je kazao da je najteže bilo prevoditi Prokletu avliju, a kao poseban izazov izdvojio je prevođenje turcizama.

”Na španskom turcizmi nemaju funkciju. Čak i smetaju. Čitalac mora otići na kraj sa spiskom. Tako da sam to skinuo i dao sam na španskom kroz arabizme. Tu sam se dosta igrao”, kazao je.

Dodao je da mu je koristilo iskustvo španskog pisca Juana Goytisola, koji je dostao pisao o arapsko-islamskom naslijeđu Andaluzije. 

Lovrenović je skrenuo pažnju na posebno mjesto koje Španija ima u Andrićevom djelu, a to je ilustrirao omažom koji je napisao pioniru bh. hispanistike i sefardistike Kalmiju Baruhu. 

“Možda bi bilo najbolje ući u tu priču u vezi sa Andrićem i Španjolskom, tako da se prisjetimo njegovog prekrasnog teksta, omaža Kalmiju Baruhu. To je jedan relativno malo poznat Andrićev tekst. Na njega se ne poziva tako često, jer se smatra jednim od njegovih tekstova nastalih usput, kao sjećanje na prijatelja Baruha. Zašto spominjem Baruha? Zato što je Baruh bio jedan gotovo nevjerovatan hispanist. Poznavao je mnoge jezike, ali španjolski mu je bio poseban. Tako je dobro govorio, pisao, prevodio sa i na španjolski da su se vrsni španjolski literati, filolozi tome divili”, kazao je.

Lovrenović je podsjetio da su se Andrić i Baruh poznavali još iz vremena kada su išli zajedno u osnovnu školu i Višegradu, te da ih je decenijama kasnije život ponovo sastavio u Madridu, gdje je Andrić bio diplomat, a Baruh boravio na stipendiji.

”Intenzivno su se družili, putovali su zajedno i taj Andrićev tekst, to je vrlo mali tekst, ali on je toliko nabijen doživljajem, i ne samo ličnim doživljajem, nego i konkretnim opservacijama o Baruhu, kao osobi i znanstveniku, ali i opisom njihovih zajedničkih doživljaja s putovanja”, kazao je.

Kazao je da je Andrić bio fasciniran Španijom, te da se “kvaliteta i dubina te fascinacije otkriva tako što on nju ne prenosi u tekst kao nekakve prazne fraze oduševljenja, komplimenata, zanosa, već obrnuto - on piše o Španiji kao o tvrdoj zemlji”.

”Ima mjesta gdje gotovo da pomislite kako je njemu ta zemlja teška. Ali to je Andrić. On pred time što mu je važno i drago ne daje priliku nekom praznom, jeftinom sentimentu da dođe do izražaja, nego obrnuto”, kazao je.

Lovrenović kaže da je krunski tekst Andrićevog “španskog” opusa esej o slikaru Franciscu Goyi.

”U tom malom, fiktivnom razgovoru sa Goyom, na desetak stranica teksta, Andrić je komprimirao sve. I svoj doživljaj Španije, i svoj osjećaj sebe kao umjetnika, i svoju poetiku, koju je na čudesan način identificirao s Goyinom poetikom… Goyin život, tragediju Španije, tragediju Goye samog kao umjetnika. Jedan tekst koji je komprimirao cjelokupno iskustvo Andrića kao čovjeka koji promišlja historiju, pisca, umjetnika”, kazao je.

Sinoćnju promociju u galeriji Manifesto je organizovala Ambasada Kraljevine Španije u Bosni i Hercegovini, u saradnji sa Udruženjem prevodilaca Bosne i Hercegovine.