Granice bosanske realpolitike: Simboli i ideje su ipak važni

Valjda je svakome bilo vidljivo da je moralizam, u koji su ogrezli i bosanska javnost i domaća politička nomenklatura – a u kojem su ključni elementi insistiranje na ulozi žrtve i samopasivizacija kao neumitna posljedica kultiviranja ovakve svijesti – morao biti podvrgnut kritičkoj reviziji.

Naime, takav pristup, u svojoj krajnjoj jednostranosti, izravno je povezan s neinventivnošću, neradom, nebrigom, odsustvom svake odgovornosti i popratnim gajenjem očekivanja da će stranci već nekako „odraditi posao“. Također, društvena depresija i fatalizam koje se njeguje u javnom govoru nesumnjivo su u tijesnoj povezanosti sa isključivim insistiranjem na moralističkoj agendi i simboličkoj politici. U svrhu otrežnjenja nužan je stoga bio i intelektualni iskorak u pravcu realpolitike, koji je u posljednje vrijeme primjetan na javnoj sceni, pa i na ovom portalu, a za koji se zalagao i sam potpisnik ovih redova.

Ipak, uza svu tu neophodnu korekciju, ne treba otići u drugu krajnosti i smetnuti s uma da i tzv. realpolitička logika, koja se u osnovi vodi principima golih interesa, a bazira na argumentima sile ili tvrde moći, ima svoja značajna ograničenja i nije uvijek jedini, a počesto ni ključni pokretač historijskih procesa.

Podsjetimo na nedavne primjere: ovih dana su prohadezeovski mediji sa neskrivenim oduševljenjem prenosili istup hrvatskog lobiste Maxa Primorca iz fondacije Heritage, koji je u američkom Kongresu govorio o ugroženosti kršćana od muslimana u Bosni i Hercegovini. Koji dan kasnije mediji su prenosili sličnu izjavu Alexandera Wolfa, AfD-ovog zastupnika u Bundestagu, sa ideološkim korijenima u neonacizmu, koji je 1990-ih objavio jednu antologiju pjesama koja sadrži i zvaničnu pjesmu Hitler-Jugenda.

Da bi se shvatila agenda koju sprovode i Primorac i Wolf i notorna Željana Zovko, kao i njihovi saveznici na Balkanu, onda se ona prvenstveno mora razumijevati u njenim ideološkim ili idejnim okvirima, a tek sekundarno u okvirima realpolitičke racionalnosti: ona se u konačnici bazira na mješavini koncepta krva i tla, islamofobnog bjelačko-kršćanskog nacionalizma i neokrižarskog zazivanja vjerskog sukoba. Drugim riječima: realpolitika je nekad samo sredstvo u službi ideologije; u ovom slučaju ideologije koja je suštinski usmjerena protiv Bosne i Hercegovine.

Ideje, simboli koji se vezuju za njih, kolektivna imaginacija koja se oblikuje u tim idejnim okvirima, slike i naracije, znaju se nekad ispostaviti, istina na srednje i duže staze, kao znatno moćniji faktor nego što su divizije, arsenali oružja ili pak mehanizmi blokade u bosanskohercegovačkom Domu naroda. Antonio Gramsci na tom uvidu zasniva koncept kulturne hegemonije: prije nego se dogodi materijalna, vanjska revolucija, treba se izboriti za srca i umove ljudi. Tu idejnu borbu i „unutrašnju revoluciju“ su njemački pisci i intelektualci, recimo Friedrich Schiller i Friedrich Schlegel, nakon Francuske revolucije smatrali primarnom u odnosu na spoljašnju političku promjenu: ona – iz njihove idealističke vizure – nema nikakvog smisla odnosno ne predstavlja zbiljsku promjenu, ako se ta promjena nije dogodila i iznutra.

Ilustrirajmo to jednim bliskim i praktičnim primjerom: intenzitet sadašnjeg razočarenja u Trojku počiva na rasprostranjenoj percepciji da je ona iznevjerila svoju osnovnu, mada dosta siromašnu poruku da neće biti kao SDA. Imamo sad i veće afere nego što smo imali za vrijeme prethodnih struktura. Dakle, promijenila se vlast, a sve je ostalo isto, ili je i gore: i to ne zato što je naprosto sistem takav kakav jeste, nego zbog toga što je Trojci od početka nedostajala originalna i razrađena politička ideja, što se u vidi u trenutnom rasulu unutar redova vlasti.

Preuzeli su iste one matrice ponašanja koje su gromoglasno osuđivali prije nego što su preuzeli funkcije, a nisu donijeli novi koncept moći i novu kulturu vladanja. Zbog te idejne praznine, simbolička katastrofa, loše prikrivana botovskim odredima i nevještom medijskom propagandom, za Trojku se već dogodila ubrzo nakon preuzimanja vlasti.

Ili da uzmemo jedan u globalnoj povijesti daleko relevantniji primjer: ogroman broj svjetskih intelektualaca, od Aldousa Huxleyja i Anatola Francea do Bertolta Brechta i Liona Feuchtwangera i drugih eminentnih savremenika, bio je oduševljen Oktobarskom revolucijom; ispisano je na Zapadu hiljade članaka i knjiga o tome kako se sad u Sovjetskom savezu ostvaruje jedna temeljna ideja čovječanstva, utopija jednakosti i pravednosti. Kod nekih je euforija malo popustila nakon što su procurile vijesti o velikoj gladi, o holodomoru, o apsurdnim procesima kao novoj, komunističkoj varijanti inkvizicije, gulazima i totalitarističkom teroru 1930-ih godina, ali mnogi su i dalje ostali zaljubljeni u Sovjetski savez smatrajući takve pojave ili neizbježnim kolateralnim žrtvama revolucije ili pak ekscesima jednog čovjeka – Staljina.

Ipak, nakon poststaljinističkih intervencija protiv slobodno iskazane volje građana u DDR-u (1953), Mađarskoj (1956) i Čehoslovačkoj (1968), te gradnje Berlinskog zida (1961) – sovjetski komunizam je idejno i simbolički potpuno poražen: najveći broj ljevičarskih pa i komunistički nastrojenih intelektualaca i mislilaca odriče se dosadašnjih simpatija za sovjetsku državu i Istočni blok, a neki napuštaju i socijalističke ideje.

Berlinski zid i brutalna represija nad istočnoevropskim narodima imali su sličan efekt kao upotreba giljotine u Francuskoj revoluciji kada su mnogi prorevolucionarno raspoloženi evropski intelektualci, pod dojmom masovnih javnih egzekucija u Francuskoj, zauzeli neprijateljski stav prema tim zbivanjima; naoko na vrhuncu svoje vojne i političke moći, Istočni blok je najkasnije krajem 1960-ih godina postao idejno inferioran a simbolički je već bio mrtav.

Ni idejama svakako ne treba robovati, ali bez ideje vi ste robovi gole sile. Otuda ne treba zaboraviti: ideja građansko-demokratske, slobodne, ali i integrativno-multietničke i kulturno pluralne Bosne i Hercegovine koja se u raznim oblicima, izravno i neizravno, naslanja na realni karakter ove zemlje, naprosto je superiornija od novokrižarskog koncepta aparthejdskih i etnofeudalističkih rezervata, a i odražava konkretan interes ogromne većine njenih stanovnika, koliko god da sad razne željane i primorci lobiraju podršku radikalnih desničara i neofašista.

Uza svo taktičko prilagođavanje trenutnim globalnim političkim okolnostima, ne smije se pristati na njihovu unutarnju logiku u raspravama o Bosni i tako nehotice pospješiti hegemoniju onih vizija koje su direktno suprotstavljene bosanskom historijskom iskustvu. Uprkos realizmu, koji je svakako ljekovit, nikada ne treba brisati vlastite idejne osnove, jer ako vrijedi da su ideje bez realpolitike nemoćne, onda vrijedi i da je realpolitika bez idejne regulative slijepa.

Takav uvid, koji je uostalom sam po sebi realističan, važan je generalno, a pogotovo za manje zemlje, koje manjak realne moći barem donekle moraju kompenzirati nekom vrstom simboličke politike, koja može dati rezultate samo pod uvjetom da se ne pretvori u ispraznu mantru.