Zaboravljena epizoda iz historije: Bosanske izbjeglice u Pakistanu

Odlazak grupe bosanskih izbjeglica u Pakistan 1993. godine jedna je od manje poznatih epizoda rata u Bosni i Hercegovini.

Britanski profesor Anthony Land podsjeća da je tokom rata bilo vrlo malo organizovanih evakuacija većeg broja ljudi.

„Jedine evakuacije bile su za teške pacijente”, rekao je on u razgovoru za BBC na srpskom, koji je prije nekoliko godina pisao o ovom slučaju.

U ljeto 1993. godine, oko 380 Bosanaca iz izbjegličkog kampa u Splitu našlo se pred ultimatumom hrvatskih vlasti: napustiti zemlju za 48 sati ili biti premješteni na pusto ostrvo bez osnovnih uslova.

„Pakistan je bio prva zemlja koja nam je pritekla u pomoć“, rekla je doktorica Sabina za Associated Press u decembar 1994. godine.

Pakistan je reagovao iznenađujuće brzo. Prema pisanju Ahmeda Rashida, dopisnik londonskog Independenta iz Pakistana, odluka premijera Navaza Šarifa sprovedena je u roku od 48 sati, avioni su iz Splita prebacivali izbjeglice pravo u Islamabad.

Njihov dolazak u Pakistanu izazvao je pravu medijsku senzaciju. „Njihov dolazak bio je ogromna vijest“, prisjeća se pakistanski novinar Umer Faruk u razgovoru za BBC.

Izbjeglice su smještene u kompleks poznat kao Hadžijski kamp, mjesto gdje se okupljaju hadžije prije odlaska u Meku. Tamo je pakistanski šeih, upravnik kampa, u nekoliko mjeseci naučio bosanski jezik kako bi im bio bliži. Kamp je imao džamiju, ambulantu, kuhinju i prostrani park u kojem su izbjeglice provodile vrijeme igrajući šah, odbojku i badminton, kako je pisao AP.

Sačuvan je i rijedak videosnimak AP-a iz januara 1994. godine koji prikazuje život izbjeglica u ovom kampu.

Iako su ih Pakistanci dočekali kao „uvažene goste“, uz snažnu emotivnu reakciju, kulturološki šok bio je obostran. Rashid opisuje trenutak kada „plavooke bosanske djevojčice sa mahramama uče molitve“, što je mnoge pakistanske humanitarce rasplakalo. Mnogim ženama su lokalne tunike bile udobnije od zapadne odjeće, dok su muškarci, često preživjeli logoraši, kasnije slani da pomažu u izgradnji „bosanskog planinskog sela“ u Manseri stoji u tekstu Independenta.

Rashid bilježi primjer Pakistanca koji je anonimno donirao milion rupija za pomoć izbjeglicama. Otvarane su škole jezika, skupljana humanitarna pomoć, a hiljade ljudi pisalo je bosanskoj ambasadorici pitajući mogu li usvojiti bosansku djecu, što je odlučno odbijeno kako bi se sačuvao identitet izbjeglica.

Iako je većina izbjeglica željela što prije otići u Njemačku ili druge zapadne zemlje, boravak u Pakistanu ostao je neobičan susret dva svijeta: evropskog i južnoazijskog.