Četvrti Čovjek našeg političkog života

U srbijanskom filmu Četvrti čovek (Dejan Zečević, 2007), glavni junak, major vojnoobavještajne službe koji pati od amnezije, tokom cijelog filma pokušava razotkriti mrežu ratnih zločina i intriga u kojoj sam učestvovao. Nakon mukotrpne potrage saznaje da je on zapravo četvrti čovjek, koji je počinio sva najteža djela za čijim je vinovnicima tragao.

Ako se zadržimo u ovom figurativnom okviru, prihvatajući jedno ukorijenjeno tumačenje da Bosnom i Hercegovinom vladaju i razdiru je tri čovjeka – kao u vicu: Bošnjak, Hrvat i Srbin – pa se postavimo u poziciju međunarodne zajednice, uvidjet ćemo da je Stranac četvrti bosanski čovjek.

Mentalni obrasci su nesvjesni i neosviješteni način našeg spoznavanja stvarnosti. Možemo reći i da su mehanizam opstanka i samozaštite u nespoznatljivom svijetu, koji nam stalno umiče, pa se hvatamo za prihvatljive, razumljive i učinkovite pravce tumačenja.

Tako smo, ili barem većina nas, u Bosni i Hercegovini prihvatili – još i prije rata, sve od Austro-Ugarske naovamo – da postoji jedna trodijelna, sveprisutna logika društvenog i političkog života. Samo kada biste se sve dogovorili – sve biste riješili, poručivali su nam stranci, od Kallaya do Trumpa. Ali iznad naše trodijelnosti uvijek je postojala neka četvrta instanca: monarhija, kraljevina, komunistička partija.

U dejtonskoj Bosni i Hercegovini taj je model ustavno, formalno razrađen i usavršen – Stranac ima gotovo sve zakonodavne mogućnosti, i koristi ih kada Stranstvo procijeni da je neophodno. A ta neophodnost je uvijek, govore nam – kada se Trojstvo ne može dogovoriti.

Tri decenije takvoga modela dovoljno je da se stvori jedna djelomična amnezija, na obje strane, i među Trojstvom i kod Stranstva. Uvjerivši nas da oni samo posreduju, facilitiraju dijalog zavađene trojice, stranci kao da su i sami počeli vjerovati u svoja zvanična tumačenja. Kao da stotine odluka, poteza i procesa, u svojoj političkoj i zakonodavnoj moći, nisu upravo oni donijeli, povukli i pokrenuli.

O tom spoznajnom rascjepu nadahnuto je kod nas pisao dr Nedim Hogić:

„... stalne blokade i opstrukcije zakonodavnih tijela vlasti učinile su rad parlamenta neredovnim i isprekidanim, oduzimajući ovim statistikama svaku vrijednost. Gotovo sve te blokade proizilaze iz ustavnog uređenja – dakle, iz teme koju su SAD izbjegavale. (...) Teret nesreće naše domovine, koja je, da to ne zaboravimo, međunarodni protektorat, možda moramo nositi sami. No, to nije razlog da svaku lošu stvar koja se u njoj desi pripisujemo dejstvu naših akcija.“

Figurativni stranac u ovom osvrtu, dakako, jeste upravo Amerikanac – najmoćniji, najuključeniji i najdosljedniji četvrti čovjek našeg političkog trajanja nakon kraja rata za nezavisnost Bosne i Hercegovine.

Četvrti Čovjek je, u osnovi, odredio glavne konture Dejtona i prinudio tri čovjeka da ih prihvate; on je vodio sve kasnije procese, pogotovo u prvoj dejtonskoj dekadi, u pravcu izgradnje države; on je doveo Dodika pa ga sankcionisao pa ga pomilovao; on je instalirao nestabilnu Alijansu početkom stoljeća pa poslije meo za njom; on je prvo ohrabrivao Silajdžića da ide putem građanske države, pa ga satanizirao nakon pada Aprilskog paketa; on je uvjeravao Bošnjake da je insistiranje na presudama za genocid dobro polje za političku kompenzaciju nakon rata, pa poslije pozivao na pomirenje; on je izgurao veće hrvatske stranke iz federalne vlasti 2011, pa im poslije pomagao da poprave štetu; pomogavši im 2022 – omogućio im je da blokiraju sve, pa i njegove investicije, pa sada opet mora intervenirati...

Četvrti Čovjek svih tih trideset godina priča i ponaša se kao da je tek došao, kao da je zaboravio sve i sada dobronamjerno, ponekad anksiozno i agresivno, hoće sve da popravi.

Ako Četvrtom Čovjeku i možemo oprostiti mentalne sumaglice, iz kojih još uvijek promaljaju nagli i nervozni pokreti, ostaje pitanje zašto druga tri čovjeka ne postupaju u skladu sa svojim, možebitno nepomućenim viđenjima?

Najviše bistrine u viđenjima pokazivao je Milorad Dodik, možda jer se tokom svih decenija najčešće i najprisnije približavao Četvrtom Čovjeku. Ali njega je bistrina najviše i koštala. Poput kolegā majora iz filma Četvrti čovek, on zna najviše i najviše je izložen opasnosti razotkrivanja.

Na kraju srbijanskog trilera, major, četvrti čovjek, suočava se sa stvarnošću gledajući videosnimke: sve je jasno, i koga je ubijao i kako je ubio i vlastitu porodicu. Zečevićev junak može se tumačiti i kao alegorija odnosa srbijanskog društva prema ratnoj prošlosti: patološki zaborav nakon kojeg mora uslijediti dramatično suočavanje.

Suočavanje našeg Četvrtog Čovjeka sa stvarnošću ne mora – i nadajmo se: neće – biti tako dramatično i napeto.