Vrijeme je da se prebrojimo

Popisi stanovništva obično se sprovode svakih deset godina. Prvi poslijeratni popis u Bosni i Hercegovini trebao je tako biti sproveden 2001, što bi svakako bilo teško izvedivo, koliko politički toliko i logistički. Učinjeno je to 2013, uz dvije godine zakašnjenja. I pripremu i održavanje Popisa, kao i obradu njegovih rezultata, pratile su očekivane političke razmirice, odraz strukturnih političkih i društvenih odnosa u zemlji.

Sljedeći je popis trebao biti održan 2023, ali naravno – još uvijek nije sproveden. Bilo je tu razloga koji i ne moraju biti nužno strukturne političke prirode. Naprimjer, nije se moglo obaviti pripreme u vrijeme pandemije i neposredno poslije. Uprkos tim okolnostima, pitanje popisa ostaje od suštinske važnosti za funkcioniranje sistema i razvoj društva.

Dok se približavamo sljedećem „teoretskom roku“, 2031, i početku četvrte decenije 21. stoljeća, a nismo se prebrojali na početku ove decenije, vrijedi porazmisliti o neophodnosti i mogućnostima održavanja popisa u međuvremenu. U tom kontekstu, postavlja se logično pitanje šta se može učiniti prije isteka tog roka.

Popis stanovništva bi se i mogao i morao sprovesti do 2028, petnaest godina nakon prethodnog. Ostalo je dovoljno vremena, sve i ako otpišemo jednu godinu na kampanju i formiranje novih vlasti. Drugim riječima, tehničke pretpostavke nisu prepreka ako postoji politička volja.

Proces pristupanja ili tržišnog približavanja Evropskoj uniji također je nepojmljiv bez popisa stanovništva. Udio stranaca u političkom životu Bosne i Hercegovine je i formalno i neformalno bitan, često presudan, ali ne moramo, i ovaj put, čekati strance da nas prinude na popis stanovništva.

Popis je prvorazredno političko pitanje u uređenju u kojem brojke i njihovi odnosi predstavljaju temelj za raspodjelu i dijeljenje političke i institucionalne moći. Bosna i Hercegovina je, uz, primjerice, Sjevernu Makedoniju i Crnu Goru, ponajbolji primjer. U našim se zakonodavnim i izvršnim arhitekturama čas koristi popis iz 1991, čas ovaj posljednji iz 2013. Čujemo glasove koji se zalažu za jedan ili drugi, ili za oba, ovisno o njihovim potrebama i željama. Ta fluidnost dodatno pojačava političku dimenziju čitavog procesa.

Etnička pripadnost, kao izvor konstitutivnosti i raspodjele moći, može biti politički ponajvažnija stavka popisa, ali definitivno nije jedina. Štaviše, demografske promjene daleko nadilaze puku etničku računicu.

S obzirom na nekoliko krupnih demografskih kretanja – starenje stanovništva, velika emigracija u razvijenije zemlje Evropske unije, unutrašnje migracije u velike gradove, promjene u dinamici porodičnih odnosa, kretanja u broju i vlasništvu stambenih nekretnina, stopa siromaštva... – popis je neophodan za bilo kakvo ozbiljno planiranje ekonomskih i socijalnih politika. Bez ovih podataka teško je ne samo donositi dugoročne odluke nego i pravilno razumijevati tekuće i nedavne društvene procese.

Svi građani i građanke Bosne i Hercegovine ustavno-politički potpadaju pod Bošnjake, Hrvate, Srbe ili Ostale, ali su svi, istovremeno, i mladi ili stari, nastanjeni na selu ili u gradu, svi imaju manje ili veće dohotke, zaposleni su, penzioneri ili nezaposleni, školuju se ili su u potrazi za poslom... Upravo ta raznolikost pokazuje zašto je novi popis ključan za razumijevanje društva.

Političko-stranačkim elitama možda i ne odgovara održavanje novog popisa stanovništva, jer postojeća statistička magla ostavlja dovoljno prostora za manipuliranje, zastrašivanje demografskom katastrofom ili nerealna obećanja o demografskoj nadmoći. Nejasni podaci im omogućavaju da upravljaju percepcijama, a ne činjenicama.

Ali ukoliko sadašnji politički vrhovi, etablirani uglavnom u stabilnim, tradicionalnim političkim strankama, hoće dugoročno očuvati ili proširit svoju moć, moraju početi shvatati da je demokratija u globalnoj krizi i da sve češće, i u samom srcu savremenog demokratskog svijeta, neetablirani politički pokreti, izvan političko establišmenta, ulaze u politički proces i preotimaju moć tradicionalnim stranačkim krugovima. Ovaj trend se jasno preslikava i na bosanskohercegovački politički prostor.

Iznenađujući rezultat prijevremenih predsjedničkih izbora u RS, gdje su glasači umalo za predsjednika izabrali političkog autsajdera, ali učtivog i odmjerenog profesora, kao i sve češća pojava bizarnih samostalnih političkih strijelaca u Federaciji nagovještavaju ovakve promjene i kod nas. Ovi fenomeni ukazuju na dubinsku transformaciju odnosa političkih predstavnika i birača koje predstavljaju.

Iako se ekonomija nedovoljno brzo razvija, ipak raste šire pojmljena srednja klasa, sve neovisnija o direktnim stranačko-političkim mrežama patronaže i klijentelizma, dohotkom ukotvljena u privatni sektor. Naročito je to izraženo u većim urbanima sredinama (Sarajevo, Banja Luka, donekle Mostar), gdje etablirane političke strukture gube i moć i vlast. Ta promjena strukture birača dodatno naglašava potrebu za egzaktnih podacima.

SDA i SNSD, kao najveće političke stranke, izgubile su Sarajevo i Banju Luku, kao dva najvažnija grada. Nezadovoljstvo srednjih gradskih klasa iskoristile su nedovoljno zrele  političke snage. NiP, Naša stranka ili Draško Stanivuković prepoznali su nezadovoljstvo građanstva u doba digitalnog individualizma, ali, nakon ukazanog povjerenja, nisu tom nezadovoljnom građanstvu isporučili ono što su obećavali. Takvi politički usponi i padovi teško se mogu racionalno objasniti bez preciznih demografskih podloga.

Ovo ugrubo skicirano političko-društveno kretanje u velikim gradovima samo je jedan od primjera koliko je i zašto potreban popis stanovništva. Koliko svima nama, javnim civilima, koji nastojimo zajednički graditi bolje i mirnije društvo, toliko i velikim političkim strankama, koje su, ipak, bolje rješenje od populističkih avanturista i njihovih haotičnih koalicija. Popis je u tom smislu osnovni alat minimalne političke stabilnosti.

Popis nas prepoznaje i broji kao građane, starije, mlade, oženjene, neoženjene, penzionere, žene, muškarce, djecu, odrasle... ali i kao Bošnjake, Srbe, Hrvate, Ostale, muslimane, kršćane, ateiste, agnostike... govornike bosanskog, hrvatskog ili srpskog jezika, Sarajlije, Banjalučane, Brčake... Popis nam je prijeko potreban da se, prije svega, prebrojimo kao ljudi i građani, ukoliko želimo ublažiti i iskoristiti demografska kretanja i šokove u predstojećim decenijama.

No, kako nas Ustav sve prepoznaje istovremeno i kao građane i kao pripadnike jednog tri konstitutivna naroda ili nas ostavlja među Ostalima, popis nam je neophodan i da postignemo unutarnju političku stabilnost, vodeći se činjenicama a na željama.