Neispričana zemlja: Zašto nemamo dokumentarce koji vrijede

Dokumentarni film je, u najjednostavnijoj definiciji, prikaz stvarnih ljudi, događaja i procesa, s ciljem da informira, edukuje ili usmjeri javno mnijenje. Slavni škotski autor John Grierson ga je nazvao “kreativnim tretmanom stvarnosti”. I upravo tu, u tom tretmanu stvarnosti, mi u Bosni i Hercegovini imamo veliki problem: obilje je važne i zanimljive stvarnosti – koju ne tretiramo.

Ako vas neko zamoli da nabrojite pet dokumentarnih filmova o ratu, opsadi, genocidu, političkoj tranziciji, kulturnoj historiji ili ključnim ličnostima ove zemlje – velika je vjerovatnoća da nećete moći odgovoriti. Ne zato što nemamo teme, ne zato što nemamo događaje i ličnosti koliko važne toliko i podesne za dokumentarni film. Nego zato što ih nismo dovoljno odgovorno i ozbiljno bilježili onda kada je bilo najvažnije. A danas, kada je tehnika dostupna, jeftina i lahka za korištenje, djeluje kao da nemamo volje ni ambicije.

U međuvremenu, mnogi koji su nosili sa sobom i u sebi ključne priče – umrli su. Zajedno sa njima nestale su nijanse, glasovi, svjedočenja i detalji koji se nikada neće moći rekonstruisati. Ostali smo bez biografija koje su trebale biti temelj našeg kulturnog pamćenja.

Gdje su dokumentarci o Aliji Isakoviću, Nedžadu Ibrišimoviću, Bebi Selimović, Hanki Paldum, Abdulahu Sidranu, Halidu Bešliću, ili o ljudima koji su posljednjih pedeset godina gradili kulturni identitet? Gdje su priče o umjetnicima, intelektualcima, ljudima iz zanatlijskih porodica, koji su nosili Sarajevo, Tuzlu, Mostar, Bihać, Zenicu... Godinama spominjemo “naše velikane”, ali ih nismo nikada ozbiljno dokumentovali?

Ko je, i kada, snimio ozbiljan dokumentarac o Indexima i Davorinu Popoviću? Zašto o Himzi Polovini ne postoji ni tematska emisija, a kamoli filmski portret? Zašto nemamo serijal o Emini i Aleksi, kad se već vijek i po vrtimo oko jedne pjesme? Zašto su mnoge naše teme ostale u domenu nostalgije i urbane mitologije umjesto da budu arhivirana, dokumentarno-umjetnička kulturna činjenica?

Svako naše mjesto ima lika koji bi drugdje odavno imao svoju epizodu, svoj kratki film, svoju biografsku priču. Kod nas ostaje samo usmena predaja, prenošena do iznemoglosti, dok konačno ne nestane sa posljednjim svjedokom.

Dodatni problem je što ono što se kod nas posljednjih godina najčešće naziva “dokumentarnim filmom” često uopće nije dokumentarac u pravom smislu. To su najčešće projekti o manje-više lokalnim muzičkim grupama, rađeni unutar zatvorenih krugova, a autori su prijatelji protagonista. Takve filmove ne prati istraživanje, nema dubine konteksta, analize, arhivskog materijala niti novinarske i autorske etike. To su produženi televizijski prilozi sa subjektivnim tonom i potrebom da se "zabilježi raja", a ne da se arhivira ikakva kulturna činjenica.

Zato ti filmovi rijetko imaju ikakvu težinu. Ne utiču na javni diskurs. Ne ulaze u institucionalne fondove. Ne imaju kulturnu relevantnost. Oni su sami sebi svrha – ograničeni i po ambiciji i po dometu. A autori pritom nikome ne odgovaraju ni za novac ni za standard proizvoda.

Nasuprot toj inflaciji površnog dokumentarnog rada stoje teme koje bi u svakoj ozbiljnoj zemlji bile prioritet: Prijedor, 5. korpus, rahmetli Izet Nanić, odbrana Bihaća, Maglaj, Tuzlanska kolona, logori, protjerivanja, ubistva, odbrane gradova, transformacija države u ratu, i – posebno – Mostar, tema kojoj se boje prići autori, kulturne institucije, filmske komisije.

Najtragičnije od svega je to što se istina o ratu i o našoj bliskoj prošlosti nije sistemski dokumentovala onda kada se dešavala. A nije da nismo imali temelje. SAGA Ismeta Arnautalića radila je tokom opsade nešto što je i danas svjetski standard. FAMA kolekcija Suade Kapić bila je pionirski rad usmene historije dok mnoge svjetske institucije nisu ni znale šta je oral history. To su bili projekti sa metodologijom, vizijom i misijom. Nakon njih nastala je praznina. Tehnika nikada nije bila bolja nego danas, ali nedostaje volje, znanja i hrabrosti.

Često se u raspravi o dokumentarnom filmu spominje Avdo Huseinović. I zaista – on gotovo pa jedini decenijama samotnički bilježi ratne zločine, genocid, opsade i borbe Armije RBiH. Njegova građa je ogromna i dragocjena. Arhivi koje je sakupio nemaju cijenu.

Ipak, njegova pozicija otkriva drugi problem: taj rad postoji, ali nije institucionalno podignut na nivo koji zaslužuje. Avdo Huseinović pravi filmove koji su važni za nas, ali nisu sistemski osmišljeni za širu ili globalnu publiku. Ne zato što on to ne želi ili ne može, nego zato što ovdje ne postoji produkcijska infrastruktura, urednički okvir ni strateška podrška koja bi taj rad pretvorila u međunarodni dokumentarni standard.

Istovremeno, Avdo Huseinović trpi kritike od “svjetskih stručnjaka” koji o njegovom radu govore s visine, iako sami nemaju ni promil njegove dokumentarističke građe. Mnogi koji ga kritikuju nisu u stanju obezbijediti ni 15 minuta suvislog arhivskog materijala, a kamoli obrađivati teme genocida. To je apsurd našeg kulturnog prostora: jedini čovjek koji sistematski bilježi najvažnije teme naše novije historije – istovremeno je i najčešće osporavan, dok oni koji pretenduju na “elitni status” ne nude nikakav konkretan doprinos.

Ako neko već želi taj status, onda ga mora potkrijepiti djelima – ne retorikom. Avdin rad nije savršen, ali je nezamjenjiv. I pokazuje najvažniju stvar: dokumentarizam nije pitanje ukusa, nego odgovornosti. A odgovornost je ono što mnogima u ovoj zemlji najviše nedostaje.

Letargija, elitizam, strah od reakcija, podanički odnos prema donatorima, odsustvo empatije, i distanca od "običnog čovjeka" – sve je to doprinijelo tome da se izbjegavaju teme koje bi trebalo da budu temelj našeg identiteta.

Najvažnije teme ostaju netaknute. I zato se nalazimo u paradoksu da nekoliko zemalja regiona – uključujući i Bosnu i Hercegovinu – kandiduju dokumentarne filmove za Oscara, dok kod kuće nemamo izgrađenu dokumentarističku scenu.

Potencijal postoji. Publika postoji. Priče postoje. Ali oni koji drže monopol nad fondovima i institucijama rijetko pokazuju ambiciju da se bave složenim temama, a još rjeđe imaju znanja da ih adekvatno obrade.

Ako mi ne dokumentujemo vlastitu istinu, drugi će dokumentovati svoju neistinu. Ako mi ne ispričamo vlastitu historiju, ispričat će je oni koji su cijeli rat gradili narativ protiv nas. A onda će i istina i laž imati isti status – oba “zabilježena”, samo jedno dostupno, a drugo nikada dovoljno jasno artikulirano.

Bosna i Hercegovina je ozbiljna zemlja. Vrijeme je da tako počnemo tretirati i vlastitu dokumentarnu baštinu – kao pitanje kulture, politike, identiteta i budućnosti.