Femicid i agresivna muškost: Gdje staje zakon, a počinje kultura

Kada se dogodi femicid, javnost se gotovo refleksno okreće trivijalnostima: romantiziranje odnosa, detaljni opisi i pokušaji uklapanja u kakvu melodramu.

Često se šire tekstovi o “osnaživanju žena”, kao da sugerišu da je rješenje samo u individualnoj snazi žrtava, a ne u društvenoj transformaciji. Time se nehotice potvrđuje da nasilje nije anomalija nego simptom kulture koja muškarca postavlja u metafizički centar a ženu na periferiju. A zatim se beskrajno analizira sudbina žene, gotovo nikada ne propitujući duhovni i emocionalni pejzaž muškaraca.

Kao što navode Radford i Russel u djelu Femicide: The Politics of Woman Killing:„Femicidna kultura je ona u kojoj se muškarci svetkuju.“ U femicidnoj kulturi muškarac nije samo društveno privilegovan – on je ontološki povlašten, tretiran kao biće čije su strasti iznad etike, čije frustracije imaju status prirodnog zakona i čije emocije zaslužuju beskrajno razumijevanje, dok se emocije drugih podrazumijevaju i relativiziraju. No, dok god odbijamo promišljati savjest, emocionalnu pismenost i unutrašnje rascjepe naših muškaraca, iznova ćemo živjeti posljedice. Jer nasilje ne nastaje iz vakuuma, nego iz duge sjene neizgovorenih slabosti, potisnutih strahova i kulture koja potiče mušku nedodirljivost.

Iako iz 17. stoljeća, Šekspirov Othello je relevantno književno djelo za razumijevanje naših savremenih društvenih problema. Precizno odražava dinamiku moći, ljubomore, manipulacije i rodno zasnovanog nasilja koje i danas oblikuje živote ljudi.

Desdemona je ubijena zbog optužbi bez dokaza, iz patrijarhalne ideje časti, nakon progresivne izolacije i emocionalne manipulacije. Iago je majstor psihološke manipulacije. Današnji Iago može biti partner, ali i algoritam, medijsko okruženje ili društvene mreže koje uvećavaju strah i nesigurnost.

Othello Desdemoninu navodnu nevjeru vidi kao udar na vlastitu čast – što je logika i mnogih femicida danas. Razlika je samo u tome što se danas taj obrazac skriva iza riječi poput „brige“, „tradicionalnih vrijednosti“ ili „zaštite“. Emilia predstavlja kritički glas, ali i cijenu otpora, što bi danas predstavljalo organizacije ili aktive žena, feminističkih krugova a i svih drugih koji se usuđuju dići glas otpora, vrlo često se suočavajući s represijom.

Femicid je definisan kao ubistvo žene zato što je žena. Kako se nadalje navodi u spomenutoj knjizi, femicid nije izolirani čin, već manifestacija dubokih strukturnih odnosa moći: rodna nejednakost, kontrola, vlasništvo nad ženskim tijelom, čast i društvene norme koje tolerišu nasilje.

Patrijarhat, s druge strane, predstavlja sistem u kojem su muškarci dominantni u društvenim, političkim i porodičnim strukturama: on institucionalizira rodne uloge, omogućuje kontrolu nad ženskim tijelima i prati povijesne obrasce gdje muževnost dobija moć nad ženskom autonomijom. U navedenom djelu, kao i drugim teorijama nasilja nad ženama, patrijarhat se često prikazuje kao temelj femicida: nasilje nije samo rezultat pojedinačnog slučaja, nego izraz institucionalizirane moći i nejednakosti.

Rodno zasnovano nasilje u BiH ozbiljan je javni problem. Prema podacima UNICEF-a, prošle godine je, u prosjeku, mjesečno jedna žena izgubila život zbog nasilja. SOS linije su zaprimile više od 17.000 poziva u protekle 3 godine.

Pravosudni sistem do nedavno nije prepoznavao femicid kao specifično krivično djelo – ubistva žena su tretirana kao obična ubistva. Zakonodavni pomak u Federaciji je ostvaren u 2025. godini: usvojen je amandman na entitetski Krivični zakon kojim je uvedena odredba član 166a – „Teško ubistvo ženske osobe“. Njome se femicid definira kao specifično krivično djelo. Minimalna kazna je 10 godina zatvora ili dugotrajna kazna. Također se u obzir trebaju uzimati otežavajući uvjeti, poput ranijeg nasilja, ovisnosti žrtve, odnosa podređenosti ili diskriminacije.

I uz zakon će ostati mnogi drugi izazovi. Sama zakonska odredba nije dovoljna. Kritički glasovi smatraju da je potrebna sistemska edukacija institucija (policija, tužilaštvo, sudovi), bolje kapacitiranje centara za podršku žrtvama, sigurne kuće te efektivna primjena zakona. Također, fragmentacija pravosudnog sistema (entitetski nivo, Brčko Distrikt) otežava jedinstvenu primjenu i koordinaciju mjera zaštite.

Svakako, bezbjednost žrtava se ne može osigurati samo formalnim zakonodavnim promjenama. Potrebne su i društvene promjene u pogledu korijena nasilja nad ženama i u pravcu ukorijenjenih obrazaca pogrešno shvaćene muškosti. Iako je afirmacija ljudskih prava žena ohrabrujuća i sveprisutnija, nužno je da se istovremeno posvetimo kulturnom oblikovanju novih generacija muškaraca.  Jer, “prvo, pa muško” više ne smije biti obrazac koji određuje vrijednost, moć ili ponašanje. Ovu izreku trebamo prometnuti u poticaj da odgajamo muškarce koji razumiju odgovornost, empatiju i ravnopravnost.