Trump i Erdoğan: Reset odnosa ili privremeni lični pakt

Odnosi između Washingtona i Ankare malo su kad bili jednostavni, ali današnji trenutak – obilježen povratkom Donalda Trumpa u Bijelu kuću i nastojanjem Recepa Tayyipa Erdoğana da Tursku učvrsti kao regionalnu silu – donosi novu vrstu balansiranja. Umjesto klasičnog savezništva unutar NATO-a, svjedočimo personaliziranoj diplomatiji dvojice lidera koji više vjeruju u lične dogovore nego u institucije.

Trump i Erdoğan ponovno su se susreli u septembru 2025. u Bijeloj kući, na sastanku koji je u medijima označen kao „reset odnosa“. Dok su prethodnih godina prevladavale tenzije zbog turske kupovine ruskog sistema S-400, izbacivanja iz programa aviona F-35 i sankcija američkog Kongresa, novi ton razgovora sugerira pragmatičan pokušaj da se zajednički interesi stave ispred ideoloških razlika.

Turska zauzima ključnu poziciju u sigurnosnoj arhitekturi Evrope i Bliskog Istoka već duže od jednog stoljeća. Njena jedinstvena sposobnost da istovremeno komunicira s Moskvom, Washingtonom, Teheranom i Tel Avivom čini je nezaobilaznim akterom u rješavanju svake veće regionalne krize. Bez aktivne uključenosti Ankare teško je zamisliti održivu evropsku strategiju u područjima kao što su kolektivna odbrana, kontrola migracijskih tokova i energetska sigurnost.

Za Trumpovu administraciju to otvara novu priliku. Američki prioriteti su se posljednjih godina pomaknuli prema Indo-Pacifiku, pa Washington sada traži regionalne „izvoznike sigurnosti“, koji mogu amortizirati krize bez direktnog američkog angažmana. Turska, s vojnom prisutnošću od Libije do Kavkaza i Centralne Azije, savršeno se uklapa u tu viziju – pod uvjetom da se pronađe modus vivendi oko Sirije i kurdskog pitanja.

Slučaj Sirije ostaje lakmus-test američko-turskih odnosa. Još 2019. godine Erdoğan i Trump su, usprkos dubokim razlikama, pokušali stvoriti model „sigurne zone“ na sjeveru Sirije, kojom bi se smanjio pritisak izbjeglica i eliminirala kurdska samouprava koju Ankara smatra prijetnjom.

Nakon „historijskog sastanka“ u Washingtonu, Trump je obećao „punu američku podršku Siriji", istaknuvši da je „zemlja u boljem stanju zahvaljujući Turskoj“. Ova naizgled paradoksalna izjava, koja prkosi tradicionalnoj američkoj politici prema režimu Bašara al-Asada, zapravo odražava novu geopolitičku realnost: Sjedinjene Države i Turska više ne vode „ratove“ preko posrednika, već zajednički pokušavaju oblikovati novi regionalni poredak.

Ipak, Sirija ostaje žarište dubokih podjela. Ankara teži potpunoj kontroli nad sjeverom zemlje, dok Washington i dalje kurdske snage smatra svojim najpouzdanijim saveznicima u borbi protiv ISIL-a. Taj temeljni sukob interesa nije riješen, već je tek privremeno suspendiran zajedničkom političkom željom Turske i SAD-a da projiciraju jedinstvo. Upravo kroz pitanje sirijskih Kurda, Trump i Erdoğan istovremeno testiraju i odgovor nove vlasti u Damasku.

Ekonomski aspekt odnosa nije ništa manje složen. Trump se još u prvom mandatu sukobio s Turskom oko carina na čelik i aluminij, a američke sankcije protiv turskog bankarskog sektora (slučaj Halkbank) ostale su simbol političkog nepovjerenja. No, Erdoğan je na posljednjem sastanku izrazio nadu da „sve to može biti riješeno“, uz mogućnost povratka Turske u program F-35.

U praksi, Turska nudi Americi pristup tržištu od 85 miliona ljudi i status logističkog čvorišta za rekonstrukciju Sirije, Iraka i Gaze, a zatim i kao kapiju ka Kavkazu i Centralnoj Aziji. U istom trenutku, Erdoğan planira „aktivno učestvovati u obnovi Gaze, dok istovremeno kažnjava Izrael“ – potez koji bi Washington mogao tolerirati, sve dok Ankara zadržava kontrolisanu retoriku i ne prelazi crvenu liniju američkih interesa u regionu.

Za Trumpa, koji teži spektakularnim, ali jeftinim vanjskopolitičkim pobjedama, saradnja s Turskom pruža dvostruku korist: pokazuje spremnost na „globalni dogovor s jakim liderima“, a ne košta mnogo u domaćem političkom smislu. Također, dogovor s Erdoğanom daje Trumpu oreol čovjeka koji se može dogovoriti i s muslimanskim vođama, dok se u Sjedinjenim Državama, posebno među njegovim pristalicama, javlja islamofobija i poziva na obračun s navodnim islamskim radikalizmom širom svijeta.

Trump i Erdoğan dijele iznenađujuće sličan svjetonazor. Obojica vjeruju u koncept „suverenih država“ koje odbacuju nadnacionalne strukture poput Evropske unije i Ujedinjenih nacija, kao i liberalni establišment u Washingtonu i Briselu. Njihova retorika – populistička, antielitistička i nacionalno-suverenistička – često nailazi na sličan odjek kod birača.

Zato njihov odnos nije samo diplomatski, nego i ideološki. Trump otvoreno hvali Erdoğana kao „čovjeka koji poštuje sebe“, dok Erdoğan u Trumpu vidi lidera koji „razumije realnost moći“. Za razliku od birokratskih odnosa koje Turska ima s Evropskom unijom, ovaj kanal komunikacije omogućava brz dogovor, ali i stvara krhkost: sve počiva na ličnom odnosu dvojice predsjednika, bez institucionalnih garancija.

Unatoč novom tonu, ključni rizici ostaju. Turska ne odustaje od svojih veza s Rusijom i Kinom, čime ugrožava koheziju NATO-a. Washington sumnjičavo promatra navodne turske veze s Hamasom i njezinu „nezavisnu“ ulogu u Gazi. S druge strane, Ankara i dalje na američku podršku kurdskim snagama gleda kao na izdaju.

Uz to, američki Kongres i dalje gaji duboku skepsu prema Erdoğanu – ne samo zbog autoritarnih tendencija u Turskoj, već i zbog njegove vanjskopolitičke nepredvidivosti. Trump se, međutim, ne obazire mnogo na te rezerve, što omogućava fleksibilnost, ali i otvara prostor za buduće lomove ako se u Washingtonu promijeni politička klima. Demokrati u Kongresu često koriste Trumpove odnose s pojedinim stranim liderima kako bi ga kritikovali, a što ponekad nanese štetu Bijeloj kući ili pregovaračima s druge strane stola.

Američko-turska saradnja 2025. godine ušla je u fazu pragmatičnog zbližavanja. Trump želi pokazati da može resetirati odnose koje je Joseph Biden zamrznuo, dok Erdoğan koristi priliku da vrati Tursku u središte zapadne sigurnosne politike – bez odricanja od svojih regionalnih ambicija.

Ipak, to je pakt ličnih interesa. Njegova stabilnost zavisi od trenutnog političkog balansa, od uspjeha u Siriji i Gazi, te od sposobnosti obojice lidera da obuzdaju svoje impulsivne instinkte. Međutim, njihov neuspjeh ne bi bio kraj veza dvije države, jer decenijsko savezništvo živi i čeka novu šansu.

Ako uspiju, mogli bi otvoriti novo poglavlje američko-turskih odnosa – ne kao formalni saveznici, nego kao dva samouvjerena aktera koja se povremeno susreću u istoj orbiti moći. Ako ne, povijest će ovaj eksperiment upamtiti kao još jedan pokušaj da se most između Istoka i Zapada izgradi na temelju lični ambicija, a ne zajedničkih vrijednosti. U tom slučaju, neki u Washingtonu i Ankari morat će sačekati drugo vrijeme za daljnje jačanje veza dvije savezničke države.