Vikend-vlade, kantonalna pamet

Bosanskohercegovačka politička scena ove je godine doživjela novi trenutak političke kreativnosti. Naši su političari, izgleda, patentirali do sada rijetko viđen fenomen u političkoj praksi, formiranje takozvanih vikend-vlada.

Proteklog vikenda kantonalni zastupnici u Skupštini Bosansko-podrinjskog kantona Goražde odigrali su pravi politički ping-pong. Vlada je srušena u petak, a istog dana imenovana nova. Već u ponedjeljak, dakle tri dana kasnije, i ta vlada je oborena i postavljena nova.

Sličan je proces zabilježen i u aprilu ove godine u Tuzlanskom kantonu, gdje je vlada potrajala svega nekoliko dana, upravo preko vikenda. Tokom godine zabilježeno je nekoliko pokušaja promjene vlada i u Unsko-sanskom kantonu, a u političkim kuloarima spominjala se mogućnost sličnih procesa i u Zeničko-dobojskom kantonu.

Do narednih izbora ostalo je još oko 12 mjeseci: dovoljno vremena, čini se, da svjedočimo još ponekoj dvodnevnoj vladi.

Fenomen vikend-vlada najbolje oslikava šaroliki svijet kantonalnih zastupnika, opskurnih stranaka, lokalnih moćnika, mladih idealista i premazanih političkih lisaca. Primjer apsurda svakako je tuzlanska vikend-vlada, nastala zbog izbora u Mjesnoj zajednici Šerići kod Živinica.

Federacija BiH sastavljena je od deset kantona, što znači deset administrativnih cjelina sa svojim unutrašnjim političkim životom. Iskreno, teško je i pratiti sva dešavanja na tom nivou. Kako je jednom rekao lider jedne bošnjačke stranke: „Pola ovih sijedih mi je od Krajine“.

Iako zvuči pretenciozno, izjava nije daleko od istine. Od rata do danas, Unsko-sanski kanton promijenio je više od dvadeset vlada. Upravo tamo počeo je i fenomen cijepanja SDA, stvaranjem tadašnje A-SDA, današnjeg NES-a. Taj raskol na regionalnom nivou doveo je do formiranja moćne lokalne baze koja je do danas zadržala politički značaj.

Slični obrasci pojavili su se i u drugim kantonima. Pokret demokratske akcije (PDA) u TK i Narod i pravda u Kantonu Sarajevo također su rezultat sukoba lokalnih struktura sa centralom SDA.

I u Zeničko-dobojskom kantonu će se pojaviti srodni procesi. Fuad Kasumović, dugogodišnji visoki zvaničnik SDA, kao nezavisni kandidat je na izborima 2016. izabran za gradonačelnika Zenice. Uskoro, 2017, ulazi u Nezavisni blok, stranku nastalu izlaskom Senada Šepića i drugih zvaničnika iz SDA-a. Pet godina poslije i Kasumović formira novu stranku Bosanskohercegovačka inicijativa –Kasumović Fuad.

Ova je stranka bila dio prve vlade ZDK nakon posljednjih općih izbora, ali je nakon unutrašnjih sukoba unutar te stranke vlada raspala, pa je formirana nova, pod vođstvom SDA.

Ovakve stranke nastaju kada centrala stranke ulazi u sukob s lokalnim moćnikom, koji potom napušta stranku (ili ga stranka izbaci), a on potom ruši vlast pa formira svoju stranku. Primjer ovog modela je Mirsad Kukić, koji je oborio vladu TK, nakon čega je isključen iz SDA i zatim osnovao Pokret demokratske akcije (PDA).

U drugom modelu stranka smijeni zvaničnika iz svojih redova, on osniva novu stranku i na prvim sljedećim izborima formira vlast bez svoje izvorne stranke. Primjer ovog drugog modela je Elmedin Konaković, koji je nakon smjene s pozicije premijera KS osnovao Narod i pravdu i već na narednim izborima ušao u vladu Kantona Sarajevo.

Zbog specifičnosti političkog sistema Federacije BiH, posebno postojanja Doma naroda, kantonalni zastupnici postaju ključni faktor u formiranju federalne vlasti. Nakon posljednjih izbora svjedočili smo pravoj „epopeji“ oko izbora bošnjačkih delegata u Dom naroda, uz optužbe za trgovinu utjecajem i političku korupciju.

Neki kantonalni zastupnici znali su federalni izborni sistem dobro iskoristiti i osigurati sebi politički uspon. Primjer je Ramo Isak, sadašnji ministar unutrašnjih poslova Federacije BiH. Od lokalnog biznismena i zeničkog gradskog vijećnika, preko kantonalnog zastupnika i delegata u Domu naroda, do ministra unutrašnjih poslova na federalnom nivou – njegov je politički uspon mudro iskalkulisan i uvijek je Ramo Isak na pobjedničkoj strani.

Naime, Isak je često bio tas na vagi u formiranju kantonalnih vlada, vješto mijenjajući partnere i prilagođavajući se okolnostima. Njegov politički put pokazuje koliko sistem omogućava pojedincima da iz kantonalne pozicije doguraju do vrha vlasti.

Kanton s najvećim brojem stranaka je upravo najmanji kanton, Bosansko-podrinjski – u Skupštini je čak 13 stranaka. Za ulazak u Skupštinu na posljednjim izborima bilo je dovoljno petstotinjak glasova, Savez za bolju budućnost imao je 521 glas (3,71 %).

Tu dolazimo do ključnog pitanja – izborni praga, odnosno cenzus od 3 posto, jednak za sve nivoe vlasti. Iako možda ima smisla i demokratskog efekta na federalnom i državnom nivou, na kantonalnom nivou dovodi do apsurda: s minimalnim brojem glasova stranke ulaze u skupštine i postaju faktor u formiranju ne samo kantonalnih vlada nego i federalne.

Tako svaki vikend možemo očekivati da se u nekom drugom kantonu pojavi nova vlada.