Povratak u Hercegovinu: Ravnoteža kulture, zajedništva i prirode

Supruga Sanjina Đumišića, rođenog Mostarca, rođena je Šveđanka. Njemu je Mostar, naravno, uvijek bio u srcu, a i supruga je zavoljela njegov rodni grad. Privučeni, kako kaže, ravnotežom „kulture, zajedništva i prirode“, odlučili su živjeti u Mostaru.

Ova odluka nije bila nagla, a sudeći po podacima, Sanjin i njegova porodica dio su šireg trenda povratka građana Bosne i Hercegovine iz inostranstva.

Hercegovina je stoljećima bila depopulacijski prostor. Cijela Bosna i Hercegovina, kao i druge zemlje sličnih osobina i u sličnom ekonomskom položaju, danas gube stanovništvo, koje odlazi u razvijenije zemlje. Zemlje poput Njemačke i sličnih upravo i nastoje privući kvalificirane građane Bosne i Hercegovine i drugih zemalja.

Međutim, iz godine u godinu se povećava broj onih koji se vraćaju u Bosnu i Hercegovinu. Ta promjena se najbolje može pratiti na povećanju broja učenika iz porodica koje su se vratile iz inostranstva.

Povoljna klima, jedinstven prirodni ambijent, privlačnost manjih sredina, sigurnost, sloboda, odgoj djece, tradicionalne vrijednosti – neki su od razloga za povratak ali i doseljavanje u Hercegovinu. Osobe koje rade u IT sektoru ili oni koji žele ulagati u turizam, proizvodnju zdrave hrane ili neke specifične sektore pronalaze u Hercegovini rješenje za svoje životne izazove.

"Odluka da ovdje živimo došla je sasvim prirodno, u Mostaru i široj regiji boravili smo još dok su djeca bila manja. Moja supruga, koja je Šveđanka, zavoljela je Mostar, Bosnu i Hercegovinu, upoznala historiju i bez te iskrene povezanosti s njene strane ovo ne bi bilo moguće”, priča u razgovoru za portal !Odgovor Sanjin Đumišić.

On pojašnjava da odluka nije pala naglo, nego da je to rezultat višegodišnjeg procesa.

„Ja sam rođen ovdje i naravno Mostar mi je u srcu. Dugo smo imali želju da život nastavimo u Mostaru. Iz tog razloga godinama smo usmjeravali svoj život u tom pravcu, a sada se to konačno ostvarilo. Osim samog grada, zadovoljni smo školom, kulturom i vrijednostima koje ovdje osjećamo. Taj osjećaj sigurnosti i slobode puno nam znači. Također se osjeća pozitivna energija, sve više ljudi se vraća ili dolazi u Mostar, bilo da su ovdje rođeni ili ne. Njih privlači ravnoteža kulture, zajedništva i prirode”, pojašnjava Đumišić.

Najviše učenika-povratnika bilježi Tuzlanski kanton gdje je ove godine upisano 136. U osnovne i srednje škole u Hercegovačko-neretvanskom kantonu upisana su ukupno 72 učenika-povratnika: 61 u osnovnim i 11 u srednjim školama.

Prema službenim podacima Ministarstva obrazovanja u još jednom hercegovačkom kantonu, Zapadnom, u ovom dijelu zemlje je također zabilježen porast broja učenika iz porodica koje su se vratile iz inostranstva. Takvih je ove godine 94, a prošle godine ih je bilo 71.

Čak i na samom jugu, u Trebinju zabilježeno je dvadesetak prvačića više u odnosu na prošlu godinu te devet učenika koji su upisani u starije razrede. Od njih je troje iz SAD-a, po jedan iz Kanade i Švicarske.

Sličnu priču Sanjinovoj kazuje i Mostarka Ines O. Njen muž je Holanđanin porijeklom iz Surinama, ali su ih zajedničke porodične vrijednosti, u konačnici, nagnale da se dosele, odnosno vrate u Mostar.

„Mi smo odlučili da živimo u Mostaru zato što želimo da naša djeca odrastaju kako smo mi odrastali. Da se mogu slobodno igrati vani, voziti bicikl, šetati, trčati, biti gdje god želiš, i da to nikome ne smeta. Čak djecu nadgledaju stariji i komšiluk. Tako je bilo kad smo mi odrastali u Holandiji. Tako je ovdje još uvijek“, ističe Ines.

Sve to jesu sitnice, ali su ipak utjecale na ovakvu životnu odluku.

„Mi smo živjeli u Rotterdamu. Tamo je sve na drugom nivou. Sve ide brzo. Posao, kuća, posao, odnosno pidžama i radno odijelo. Mi nismo bili više za taj način života i htjeli smo da uživamo u životu i da naša djeca imaju slobodu“, dodaje Ines.

Ovoj Mostarki i njenom mužu porijeklom iz dalekog Surinama u Holandiji se nije svidio ni odnos obrazovnog sistema prema spolnom i rodnom identitetu djece.

„Oni djecu od četiri godine uče da on nije on ili ona nego da će to izabrati kad odluče šta su. I to je nama bilo zadnja kap da mi shvatimo da ne možemo ovdje da se uklopimo. Želimo tradicionalnu porodicu i da živimo u državi gdje je to standardno“, naglašava Ines.

Sa učenicima koji su odrastali u drugim državama dolaze i slatke muke za prosvjetne radnike, direktore i ostale učenike.

Njihovo slabije poznavanje maternjeg jezika i socijalizacija su svakodnevni izazovi koji unose novu dinamiku u naš obrazovni sistem.